Naslov
Teologija u dijalogu s prirodnim znanostima
(Theology in dialog with natural sciences)

Autori
Kešina, I.

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, pregledni

Knjiga
Teologija u dijalogu s drugim znanostima. Radovi znanstvenog simpozija s međunarodnim sudjelovanjem o 200. obljetnici filozofsko-teološkog studija u Đakovu, 1806.-2006

Urednik/ci
Aračić, P.

Izdavač
Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Grad
Đakovo

Godina
2008

Raspon stranica
19-50

ISBN
978-953-6935-15-4

Ključne riječi
Teologija, prirodne znanosti, jedinstvo, konflikt, dijalog, komplementarnost
(theology, natural sciences, unity, conflict, dialog, complementarity)

Sažetak
U ovom radu analizira autor odnos i dijalog između teologije i prirodnih znanosti koji se, povijesno promatrano može okarakterizirati pojmovima: jedinstvo, razilaženje, konflikt i komplementarnost. To je sadržaj prvog dijela ovog rada. U drugom poglavlju riječ je o koracima prema dijalogu teologije i prirodnih znanosti u 20. stoljeću, što je bilo prožeto dugogodišnjim procesom upoznavanja i učenja. Svoj doprinos ovom dijalogu dali su mnogi katolički teolozi, npr. P. Th. de Chardin, H. Dolch, L. Scheffczyk, O. Spülbeck, K. Rahner (kao i protestantski teolozi K. Heine, W. Pannenberg i A. R. Peacock). Ovim nastojanjima teologa pridružili su se i mnogi prirodoslovci koji su se trudili prirodoslovnu misao dovesti u pozitivni odnos s teologijom (kao npr. M. Planck, B. M. Born, W. Heisenberg, E. Schrödinger, P. Jordan, A. Einstein, C. F. von Weizsäcker, itd.). Na osobit način autor ističe i analizira doprinos pape Ivana Pavla II., dijalogu teologije i prirodnih znanosti. Ivan Pavao II. je uporno zagovarao interdisciplinarno istraživanje u kojem bi sudjelovali filozofi, teolozi i prirodoslovci. U trećem poglavlju autor inzistira na potrebi kritike i samokritike u prirodnim znanostima i teologiji. Prirodoslovci su danas uglavnom svjesni granica vlastite znanosti i mnogi od njih priznaju da ne mogu ponuditi konačne, definitivne istine. Čini se da su oni danas više nego ikada spremni, jednom dobiveno stajalište revidirati, a ako ustreba također i potpuno povući po principu: pokušaja i pogreške. S druge strane, su također teolozi i filozofi u razgovoru s prirodnim znanostima ponizni i samokritični. Naime, i oni se u kontekstu svoga poziva trse oko konačne istine, ne posjeduju tu istinu definitivno. I teolozi moraju uvijek iznova tražiti istinu, mogu joj se samo približavati, učiti na pokušajima i pogreškama, pa moraju biti spremni i na reviziju svojih stajališta. Na kraju, umjesto konfrontacijskog i integracijskog modela, autor inzistira na modelu komplementarnosti i kritičko-konstruktivne interakcije teologije i prirodnih znanosti.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA