Naslov
Urgentne imunološke intervencije u plućnim autoimunosnim bolestima
(Urgent immunological interventions in autoimmune pulmonary disease)

Autori
Peroš-Golubičić, Tatjana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
Prvi Kongres hrvatskih alergologa i kliničkih imunologa s međunarodnim sudjelovajem / Stipić Marković, Asja - Zagreb : Hrvatsko društvo za alergologiju i kliničku imunologiju, 2009, 74-77

ISBN
978-953-6201-15-0

Skup
Prvi Kongres hrvatskih alergologa i kliničkih imunologa s međunarodnim sudjelovajem

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 21.05.2009. - 23.05.2009

Vrsta sudjelovanja
Pozvano predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
Autoimune bolesti pluća; terapija
(Autoimmune lung disease; therapy)

Sažetak
Brojne autoimunosne bolesti mogu zahvatiti pluća i/ili remetiti njihovu funkciju. Ove promjene mogu se ispoljiti kao intersticijske pneumonije, bronhiolitis, bronhiektazije, pleuralne promjene, slabost respiratornih mišića, difuzna alveolarna hemoragijia, plućna embolija i plućna hipertenzija. Najčešći povod za urgentnu imunološku intervenciju su respiratorna insuficijencija, difuzna alveolarna hemoragija i plućna embolija. Uzrok respiratorne ventilatorne insuficijencije najčešće su PM/DM i miastenija gravis, a hipoksemične respiratorne insuficijencije difuzno alveolarno oštećenje u SLE i PM/DM, difuzna alveolarna hemoragija uz vaskulitide i SLE, i komplikacije uslijed imunosupresivne terapij (plućna toksičnost metotreksatom, teške pneumonije). Brza i precizna dijagnoza uzroka respiratorne insuficijencije odlučujuća je jer pravovremena terapija osigarava veće preživljavanje i brži oporavak. Dakako da je u tome od jednake važnosti i mehanička ventilacijska potpora najtežim bolesnicima. Difuzna alveolarna hemoragija (DAH) najčešće se javlja u ANCA-pozitivnim vaskulitidama, kao što su Wegenerova granulomatoza (WG), mikroskopski poliangiitis i Churg-Staussov sindrom. Iziskuje agresivnu imunosupresivnu terapiju intravenoznim kortikosteroidima i ciklofosfamidom, uz plazmaferezu i intravenozne imunoglobuline. U bolesnika refrakternih na ove terapijske postupke iskušavana je primjena rekombinantog aktiviranog faktora VII (FVIIa), s uspjehom samo u nekoliko objavljenih slučajeva. Nema naputaka o modalitetima provođenja mehaničke ventilacije, iako mnogi centri koriste relativno visoke tlakove na kraju ekspirija kako bi &laquo ; tamponirali&raquo ; alveole i spriječili daljnje krvarenje. Bolesnici sa primarnim antifosfolipidnim sindromom i bolesnici sa SLE mogu razviti katastrofalni antifosfolipidni sindrom (CAPS) koji predstavlja ekstremni oblik antifosfolipidnog sindroma.Optimalna skrb bolesnika s katastrofalnim antifosfolipidnim sindromom ima tri cilja: liječiti precipitirajuća stanja (antibiotik u infekciji, amputacija nekrotičnih tkiva), prevenirati i liječiti trombotične incidente i suprimirati „ citokinsku“ oluju. Apliciraju se antikoagulansi, kortikosteroidi, ciklofosfamid, imunoglobulini i vrši plazmafereza. Sumarno, spektar urgentnih imunoloških intervencij uključuje primjenu kortkosteroida, imunosupresiva (najčešće ciklofosfamid), imunoglobulina, plazmaferezu i sporadično opisanu uspješnu primjenu rekombinantog aktiviranog faktora VII (FVIIa) i rituximaba, i manje uspješnu primjenu infliximaba, etanercepta i antitimocitnog globulina.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA