Naslov
Crkvene strukture predturske Slavonije
(Church structures of pre-Ottoman Slavonia)

Autori
Andrić, Stanko

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, pregledni

Knjiga
Slavonija, Baranja i Srijem. Vrela europske civilizacije. Prvi svezak

Urednik/ci
Andrić, Stanko ; Bratulić, Josip ; Ćosić, Stjepan ; Iskra Janošić, Ivana ; Nemec, Krešimir

Izdavač
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske ; Galerija Klovićevi dvori

Grad
Zagreb

Godina
2009

Raspon stranica
259-267

ISBN
978-953-271-027-4

Ključne riječi
Slavonija, Srijem, Baranja, srednji vijek, biskupije, arhiđakonati, kaptoli, crkveni redovi, samostani
(Slavonia, Baranja, Srijem, Middle Ages, bishoprics, archdeaconries, chapters, church orders, monasteries)

Sažetak
U prilogu se sistematiziraju glavne dosadašnje spoznaje o crkvenoj organizaciji na području Slavonije, Srijema i Baranje u srednjem vijeku. Nakon propasti antičkih biskupija u južnoj Panoniji i dugog razdoblja odsutnosti organiziranog kršćanstva s tih prostora, potkraj prvoga tisućljeća zabilježeni su pokušaji obnove crkvenih središta na njegovim rubovima, u Sisku i Srijemskoj/Mačvanskoj Mitrovici, ali izgradnja dijecezanskih struktura u pravom smislu započinje tek u 11. stoljeću, kada ugarski kraljevi osnivaju Pečušku (1009) i poslije Zagrebačku biskupiju (vjerojatno 1094). Međurječje Drave i Save podijeljeno je između tih dviju biskupija s međusobnom granicom na Psunju, Papuku i u istočnom dijelu donjomiholjačke Podravine. Pečuška je biskupija na svome području južno od Drave uspostavila četiri arhiđakonata (Osuvački, Vukovski, Požeški i Markijski), a tri najistočnija arhiđakonata Zagrebačke biskupije (Svetačje, Gušće i Vaška) ležala su također na području današnje Slavonije. U istočnoj polovici Srijema (odnosno dunavsko-savskog međurječja), pak, vrijedila je duhovna vlast Kaločko-bačke nadbiskupije sve dok ondje nije u 13. stoljeću osnovana mala Srijemska biskupija, s prvotnim sjedištem u Banoštoru. Oko polovice 13. stoljeća, sjedište katoličkih bosanskih biskupa preneseno je pod nadzorom ugarsko-hrvatskih vladara u Đakovo pa je tim biskupima bila odstupljena vlast nad jednim posavskim dijelom Pečuške biskupije. Osim dijecezanskog svećenstva i njegove hijerarhije, procesu kristijanizacije donjega međurječja doprinosile su u doba Arpadovića i samostanske ustanove benediktinaca, regularnih kanonika i cistercita. Njima se od 13. stoljeća pridružuju i uglavnom kratkovjeki samostani viteških redova (templari i ivanovci), kao i puno trajnije zajednice prosjačkih redova, franjevaca i dominikanaca. Potonji se isprva nastanjuju po najvažnijim naseljima (Požega, Virovitica, pojedina mjesta u Srijemu), a u kasnijem srednjem vijeku osnivaju još samostana (u tome daleko prednjače franjevci), nerijetko i po naseljima posve skromnih gradskih obilježja, “ trgovištima” . Uz njih se pojavljuju i samostani pavlina te još jednoga prosjačkog reda, augustinskih pustinjaka. Dok stare redovničke ustanove uglavnom odumiru ili prihvaćaju neredovničke, pa čak i svjetovne, “ komendatare” , na izmaku srednjega vijeka najustrajnijima se pokazuju franjevačke ustanove, osobito one reformiranoga opservantskog ogranka, čiji će pripadnici i pod osmanskom vladavinom u 16. i 17. stoljeću obnavljati i održavati nekoliko središta misijsko-pastoralnog rada.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA