Naslov
Komparativna analiza efekata dvaju protokola intravenske primjene streptokinaze u evoluirajućem infarktu miokarda
(Comparative analysis of the effects of two protcols of intravenous streptocinase application in patients with evolving myocardial infarction.)

Autori
Mavrić, Žarko ; Zaputović, Luka ; Marinović, Đuro ; Rupčić, Ana ; Roje, Josip

Izvornik
Kardiologija (Beograd) (0352-9320) 10 (1989), Suplement 3; 101-103

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
Evoluirajući infarkt miokarda; Streptokinaza
(Evolving myocardial infarction; Streptokinaze)

Sažetak
Rana primjena trombolitičke terapije u akutnom infarktu miokarda (AIM) dovodi do lize okludirajućeg tromba s posljedičnom reperfuzijom miokarda. Time se postiže smanjenje zone nekroze i pozitivno utječe na postinfarktnu funkciju lijeve klijrtke, što bitno poboljšava prognozu ovako liječenih bolesnika. Trombolitičku terapiju AIM brzom intravenskom infuzijom sreptokinaze (STK) u našoj Koronarnoj jedinici provodimo od 1984. godine. Tokom prve dvije godine reperfuzija je postignuta u 76% bolesnika, ali uz značajnu incidenciju rane reokluzije 20%. Stoga smo djelomičnom izmjenom protokola liječenja pokušali smanjiti učestalost rane reokluzije i time održati uspjeh postignute reperfuzije. Trombolitička terapija je primjenjivana u bolesnika s kliničkim i elektrokardiografskim znacima AIM koji su bili hospitalizirani unutar 4 sata od početka simptoma. Pritom su u obzir uzimane uobičajene kontraindikacije za primjenu trombolitičkih sredstava. Bolesnici su monitorirani i praćeni serijskim određivanjem serumskih enzima (kreatin-kinaza, aminotransferaza i i laktat-dehidrogenaza), parametar-a koagulacije (fibrinogena, trombinskog i parcijalnog tromboplastinskog vremena), te snimanjem elektrokardiograma. Procjena reperfuzije vršena je uočavanjem pojave "kliničkog reperfuzijskog sindroma", uz prisutnost najmanje 4 do 6 poznatih kriterija. U bolesnika s reperfuzijom prohodnost infarktu odgovarajuće koronarne arterije dokazivana je angiografski u četvrtom tjednu boravka. Ranu reokluziju karakterizirala je ponovna pojava anginozne boli, reelevacija ST-segmenta i vrijednost serumskih enzima. Protokol I. Nakon 100 mg hidrokortizona i.v. radi prevencije alergijskih reakcija, ordinirano je 106 IJ STK u 200 ml 0, 9% NaCl kroz 30 minuta. Dva sata nakon isteka STK započinjana je infuzija heparina (40 IJ u bolusu, zatim 1000 IJ/h) kroz sljedeća 24 sata, a zatim heparin-depot 2x5000 IJ/dan s.c. i acetilsalicilna kiselina 500 mg/dan do ustajanja bolesnika. Dalje je davana antiagregacijska terapija (dipiridamol 3x75 mg/dan i acetilsalicilna kiselina 500 mg/dan). U bolesnika s padom fibrinogena ispod 0, 5 g/l vršena je supstitucijska terapija plazmom. Protokol II. Nakon iste doze hidrokortizona slijedila je veća doza STK od 1, 5x106 IJ u 200 ml 0, 9% NaCl, pri čemu je 106 IJ primjenjeno tokom prvih 30 minuta, a ostatak ukupne doze u narednih 30 minuta. Paralelno sa STK tekla je infuzija nitroglicerina (5 mg u 250 ml 5% glukoze, 5-10 kapi u minuti). Dva sata nakon isteka STK započinjana je intravenska primjena heparina trajnom infuzijom tokom naredna 72 sata, a zatim antikoagulantna terapija dikumarolom uz održavanje zadovoljavajućeg terapijskog efekta. Od drugog dana liječenja bolesnici su dobivali 3x10 mg nifedipina i 3x2 mg molsidomina. U ovoj grupi nije vršena supstitucija plazmom. Kliničke karaktersistike bolesnika liječenih prvim (grupa I) i drugim (grupa II) protokolom prikazuje tabela 1. Bolesnici se nisu značajno razlikovali u prosječnoj dobi, zastupljenosti spolova, ranije preboljelom infarktu, lokalizaciji sadašnjeg infarkta i vremenu od početka simptoma do primjene STK. Postojala je jedino razlika u zastupljenosti prvog i drugog funkcionalnog stadija po Killipu (p<0, 05). Postotak postignute reperfuzije bio je zadovoljavajući i nije se razlikovao u odnosu na primjenjeni protokol (76% u grupi Ia: 77% u grupi IIa). Također nije ovisio o lokalizaciji infarkta. U bolesnika s reperfuzijom liječenih novim protokolom (grupa IIa), uočena je znatno veća učestalost "non Q" infarkta (32%) i manja pojava rane reokluzije (11%), no ova razlika u odnosu na bolesnike liječene starim protokolom nije bila i statistički značajna. Unatoč povećanju doze STK i izostavljanju supstitucije plazmom u bolesnika s izrazitim "litičkim stanjem", nije došlodo porasta učestalosti komplikacija trombolitičke terapije. One su neovisno o primjenjenom protokolu bile rijetke i blage, a hospitalni mortalitet ovako liječenih bolesnika ostao je nizak (2, 3%).

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA