Naslov
Novi plod dugogodišnjeg rada. Predstavljanje knjige: Pavao MAČEK. Dva stara roda Zagrebačke županije. Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca. Izd. Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “ Tkalčić” . Niz: Radovi, knjiga 14. Zagreb, 2007., 392 stranice i dva priložena lista
(New results of long-standing work. Book-launch of: Pavao MAČEK. Two old lineages of the Zagreb County. The Mikulićs of Brokunovec and the Črnkovečki of Črnkovec. Published by: "Tkalčić" -Society for the History of the Archdiocese of Zagreb, vol. 14. Zagreb, 2007, pp 392 and two enclosed genealogies)

Autori
Mirnik, Ivan

Izvornik
Tkalčić (1331-3517) 12 (2008); 621-622

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, prikaz, stručni

Ključne riječi
rodoslovlje; Hrvatska; Mikulići od Brokunovca; Črnkovečki od Črkovca
(genealogy; Croatia; Mikulić de Brokunovec; Črnkovečki de Črnkovec)

Sažetak
Preuzvišena gospodo, Prečasna, velečasna gospodo, poštovani kolege i dragi prijatelji. Zapala me velika čast, a i zadovoljstvo predstaviti vam još jednu knjigu hrvatske rodoslovne tematike: MAČEK, Pavao. Dva stara roda Zagrebačke županije. Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca. Društvo za povjesnicu zagrebakje nadbiskupije “ Tkalčić” . Radovi, knjiga 14. Zagreb, 2007. Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije koje nosi ime glasovitog povjesničara i svećenika Ivana Krstitelja Tkalčića je nakon prve knjige Dra Mačeka, posvećene davno izumrlim Patačićima, objelodanilo lijepo opremljenu knjigu o još dva stara, također presahla roda Zagrebačke županije, a naravno i nadbiskupije, tada, dok su još cvala, još biskupije. I knjiga koja je pred nama, nije auktoru pala s neba, već je plod dugogodišnjeg mukotrpnog rada. I sami znamo koliko muke zadaje listanje oštećenih i prašnih matica i druge arhivske građe, koja je više no decimirana, što zbog prohujalih stoljeća, nebrige te namjernog zatiranja tragova. I opet je pisac morao slagati mozaik, s prorjeđenim teserama u davnijoj prošlosti, a nešto gušćim slikama u nama bližim razdobljima. Mnoga pitanja ostat će otvorena, možda će se na neka slučajem naći i odgovor, no sve u svemu pred nama leže objelodanjene činjenice, potkrijepljene konkretnim imenima, nadnevcima i navedenim izvorima u kojima se određena osoba spominje. I Črkovečke i Mikuliće možemo naći u Bojničićevom grbovniku (pp. 27, T. 21 ; 210, T. 86), Plemićka obitelj Mikulića, kojih je pisac uspio popisati 203 pripadnika, započinje svoj uspon s Brokunom od Moravča u 14. st., a izumire s Josipom Mikulićem 1848. god. Dijelili su se u stariju, mlađu granu, te granu u Majkovcu i Podlapcu. Jedan ogranak bio je barunski, a postojalo je više ogranaka te odlične obitelji – u Zlataru, Miketincu, Berislavcu i Zbelevu. Mikulići su se ženili s djevojkama iz drugih plemićkih obitelji, a mlade Mikulićke pak udavale za odlične mladiće, spomenimo tek imena Calcinelli, Petheo de Gerse, Horvat od Glavnice, Puhakovečki, Bojničić, Poldrugač, Globicar od Prankensteina, Janković od Pribera, Čolnić, Oršić od Slavetića, Budor od Budrovca, Bedeković Komorski, Fordovečki. Bilo je Mikulića u vojnoj službi, bilo ih je i sudaca i župana, a priličan broj odabrao je svećenički poziv, neke su pak djevojke postale redovnicama, npr. možda Judita (+1705), Eva, klarisa u Zagrebu (+1654-57). Jedan Tomo bio je zagrebačkim kanonikom u 17. st., Nikola (+1721) župnikom u sv. Ivanu Zelini i u Gradecu, Juraj (+1724) župnikom u Brdovcu, Jakov (+1764) kapelanom, pa župnikom u Stenjevcu, Jakov (+1765/68), možda kapelanom u Zlataru, Adam (+1776), župnikom u Donjoj Zelini. Najznamenitiji Mikulići bili su ozloglašeni Aleksandar i njegov sin sveta života, učeni zagrebački biskup Aleksandar Ignacije (+1694), jedan od velikih na toj starodrevnoj stolici. Njegove zasluge za Zagrebačku nadbiskupiju i Hrvatsku neprolazne su, jer ne samo da se osobito brinuo o podizanju razine klera njemu povjerene biskupije, već je zapadno od Katedrale sagradio zgradu za knjižnicu, mali dio koje je preživio devastaciju 1906. god. Isto tako je kupio danas neprocjenjivo vrijednu knjižnicu baruna Ivana Vajkharda Valvasora. Iz ruševne gradske kapele sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu, nekad u posjedu obitelji Mikulić, osobno je 1682 donio ikonu Majke Božje tzv. Galaktotrofousu, i postavio je deset godina poslije na oltar sv. Trojstva, gdje štovala sve do velikog potresa 1880. god. O tome je pisao Ivan Krstitelj Tkalčić. U slučaju obitelji Črnovečkih od Črnkovca raspolažemo s manje podataka, a i osoba. Prvi se oko 1300 god. spominje Pavao od Kosnice, a njegov sin Črn 1333. god. Dr. Maček ih je popisao 105 duša. U ovu obitelj su također ulazili članovi plemenitaških obitelji kao npr. Pogledića od Kurilovca, Puhakovečkih, Ščitarjevečkih od Ščitarjeva, Dorotića, Farkašića, Gotala od Gotalovca, Vragovića od Maruševca, Križanića, Berislavića od Male Mlake itd. Slično kao i Mikulići, i Črnkovečki služili su u vojsci, bili suci, blagajnici, a i svećenici. Tako npr. posljednji živući član te obitelji bio je isusovac Baltazar (+1722), voditelj sjemeništa i ravnatelj isusovačkog zavoda u Zagrebu. Najistaknutiji Črnkovečki bili su Petar (+1578), Luka (+1625/26), Ladislav (+1674), Franjo Antun (+1706) te Gabrijel Ladislav (+1694/95), a posljednji tog slavnog roda, Krsto Josip pao je 1717 u borbi s Turcima kod Novog. Siguran sam da će se objelodanjivanje rodoslovlja hrvatskih plemićkih obitelji, koje su stoljećima vodile Trojednu kraljevinu i u miru i u ratu nastaviti, pa Dru. Mačeku čestitam i molim ga da ustraje u svojem važnom poslu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Arheologija

POVEZANOST RADA