Naslov
Slikar Pavao Pave Gospodnetić - postirski i brački "Bukovac"
(Painter Pavao Pave Gospodnetić - "Bukovac" of Postira and Brač)

Autori
Branko, Matulić

Prevoditelji
Hraste, Katarina ; Baldasar, Ivana

Ostali urednici
Biličić, Andrija ; Matulić, Branko ; Dragičević, Pero

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Osnovna škola Vladimira Nazora Postira ; Organizacijski odbor Nazorovi dani

Grad
Postira

Godina
2008

Stranica
82

ISBN
978-953-98931-3-0

Ključne riječi
hrvatsko naivno slikarstvo; samouki slikar naivac; Postira; Brač
(Croatian naive art; self-taught painter; Postira; Brač)

Sažetak
Pavao Pave Kažimir Gospodnetić zvani &laquo ; Bukovac&raquo ; , po zanimanju žandar i stolar, a po životnom opredjeljenju samouki slikar naivac, rođen je u Postirima na otoku Braču 27. siječnja 1892. godine gdje je i preminuo 14. prosinca 1967. godine. Cijeli je život proveo slikajući u rodnome mjestu. Završio je pučku školu, a potom stolarski zanat, ali prihvatio je žandarsku službu u kojoj je bio tijekom Prvoga svjetskog rata, poglavito u Sumartinu na Braču. Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije napušta državnu službu i otada pa do smrti bavi se isključivo slikanjem po narudžbi od čega je živio on i njegova brojna obitelj. Nije imao nikakvu slikarsko-umjetničku naobrazbu, niti je imao susreta, poznanstava i veza s drugim umjetnicima, ali je uočljiva izvrsna tehnička razina njegovih uradaka, od kojih su mnogi i dandanas u dobrom stanju. Vladao je akvarelnom, uljnom i kombiniranim tehnikama, a radio je i oslike na tekstilu i drvu. Njegov likovni izraz proizlazi iz likovnoga naslijeđa tadašnjega pučkoškolskog obrazovanja, tehnološko-tehničkog umijeća stolarskoga zanata i ponajviše imitiranja dostupnih likovnih djela poglavito sakralnog sadržaja, bilo iz otočnih crkava bilo s reprodukcija. Svoje stolarsko umijeće koristio je pri osmišljavanju, izradi i oslikavanju kompletnog inventara Kristova groba i jaslica u postirskoj župnoj crkvi, pa se na taj način i kiparski izrazio, a ponekad je i sam izrađivao ukrasne okvire za svoje slike. Svoje slikarsko umijeće shvaćao je poput zanatske vještine, a slike je izrađivao uglavnom po narudžbi ili je slikao dopadljive motive koje je nudio kupcima. Kod neuspješnih narudžbi, osobito portreta ili neprodanih bukoličkih motiva, često je radio preslike vodeći se ukusima i interesima kupaca. Radio je ne samo za novac, nego bi često svoj rad znao naplaćivati u naturi, razmjenom dobara. Njegov kvantitativno velik opus, a računa se da je izradio više od 400 radova u različitim tehnikama, stoji kvalitetom uz bok drugim tadašnjim samoukim stvaraocima s početka 20. stoljeća u Dalmaciji i svakako je na tragu začetaka naivne umjetnosti koja će u Hrvatskoj 30-ih godina započeti svoj trijumfani pohod. Pavao Gospodnetić, iako navjestitelj i suvremenik velikoga priznanja naivnoga umjetničkog izraza, ostao je po strani, ne mijenjajući svoj slikarski svjetonazor od davne 1919., kada mu je datiran najraniji rad, pa sve do svoje smrti. Njegov slikarski izričaj počiva na bitnoj odrednici narudžbe djela. Naručitelji su diktirali teme i tehniku izvedbe, a on se vješto uklapao u potrebe tržišta. Iz te bitne odrednice proizlaze i dva glavna tematska pravca - sakralni i svjetovni. Sakralni opus usko je vezan za narudžbe koje je primao od otočnih župnih ureda ili bratovština, a one su najčešće bile između dva svjetska rata. To su slike ulja na platnu većih dimenzija s više ili manje razvedenim okvirima. Upravo je ta, uvjetno rečeno, &laquo ; javna faza&raquo ; njegovih slikarskih uradaka pridonijela da se nametne i svjetovnim naručiteljima. Oni su također tražili sakralne teme, ali manjih dimenzija i vrlo često u akvarelnoj tehnici, pri čemu je cijena slike bila odlučujuća. Svjetovni opus uglavnom se odnosio na motive s prikazom rodnih mjesta ili kuća samih naručitelja, koji su između dva rata bili češće u tehnici ulja na platnu, da bi nakon Drugoga svjetskog rata radio uglavnom u akvarelnoj tehnici. Uz te, u njegovu slikarskom dosegu najkvalitetnije i najizvornije uratke, paralelno su išle narudžbe pojedinačnih ili grupnih portreta s vjenčanja ili kakve druge svečane zgode, ali najčešće su to bili posmrtne uspomene. Nešto su rjeđe slike s arkadijskim pejsažima ili mrtve prirode. Pavao Gospodnetić &laquo ; Bukovac&raquo ; stvarao je u zadanim okvirima uvjetovanim životnim okolnostima nesvjesno, kao usamljeni slikarski endem, u kojemu se nastavljao onaj prastari duh &laquo ; pengača&raquo ; srednjovjekovnih komuna ili rascvjetali talenti &laquo ; skjavonista&raquo ; renesansnih gradova, pa i kasnijih izvrsnih slikara dalmatinskoga podneblja, koji su imali svoje botege i koji su ugovarali djela do najsitnijih detalja udovoljavajući željama naručitelja te obilato se koristeći predlošcima. Ništa drugo, na svojoj razini, nije radio ni Gospodnetić, i to u doba kada je malo koji poznatiji slikar mogao živjeti samo od slikanja. S tim u svezi ide i gotovo nepojmljiva činjenica koliko je narudžbi primao od siromašnoga, ali nesumnjivo likovno senzibiliziranoga puka. Njegova su djela razasuta po cijelome svijetu zajedno, s bračkim iseljenicima koji su sa sobom nosili drage uspomene u Argentinu, Boliviju, Čile, SAD, Kanadu, Australiju, Novi Zeland, Južnoafričku Republiku, Italiju, Švicarsku, Njemačku, Francusku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru. Isto tako, ima ih po cijeloj Hrvatskoj - u Zagrebu, Vrsaru, Rijeci, Osijeku, Zadru, Splitu, Dubrovniku. Najviše ih je, dakako, na otoku Braču, poglavito u rodnim mu Postirima. Nažalost, moramo istaći i činjenicu kako sa smrću slikara, ali i brojnih njegovih naručitelja, s vremenom polako nestaju i one nevidljive niti obostrane povezanosti između slikara i naručitelja s jedne i same slike s druge strane. Niz uspomena na događaje zbog kojih je došlo do narudžbe i nastanka slike, u nedostatku materijalne vrijednosti likovnoga djela, presudne su kako bi slika ostala još dugo sačuvana. Nedostatkom memorijske vrijednosti slike prestaju i razlozi njena postojanja, pa prijeti velika opasnost od brisanja čitava &laquo ; Bukovčeva&raquo ; opusa, koji je danas sveden na polovicu. Zadaća je ove građe poticaj čuvanja uspomena na uspomene jer su &laquo ; Bukovčeve&raquo ; slike danas ponajviše upravo to. Pretjerano bi bilo reći kako se radi o prvom hrvatskom naivnom slikaru, ali je on zasigurno jedini samouki slikar koji je od svoje slikarske botege živio i uzdržavao obitelj, a po broju izvedenih djela i zadanim temama koje je obrađivao sa sebi svojstvenim rukopisom, kojemu nije nedostajalo izvornosti, s pravom mu pripada mjesto posljednjega &laquo ; pengača&raquo ; prošlih vremena i navjestitelja nadolazećega fenomena hrvatske naive.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest, Povijest umjetnosti, Znanost o umjetnosti

POVEZANOST RADA