Naslov
Neotuđivost i implikacija osobe i lica
(Inalienability and the implication of the (grammatical) person)

Autori
Frleta, Tomislav

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Odjel za francuski jezik i književnost

Mjesto
Zadar

Datum
21.04

Godina
2008

Stranica
291

Mentor
Ćosić, Vjekoslav

Ključne riječi
neotuđivost; otuđivost; posvojnost; osoba; lice; neotuđive konstrukcije; dativ neotuđivosti; binarni tenzor
(inalienability; alienability; possession; person; grammatical person; inalienable constructions; inalienable dativ; binary tensor)

Sažetak
Rad govori o fenomenu neotuđivosti (tradicionalno nazivanom neotuđiva posvojnost) te o ulozi i važnosti osobe i lica u njoj. Polazi se od tradicionalnog shvaćanja da je neotuđivost tek jedna od podvrsta posvojnosti i takvom se stavu jasno oponira ističući kako su neotuđivost i posvojnost (otuđivost) dva po rangu jednaka odnosa u središtu kojih se nalazi osoba. Osobu se smatra osnovnim čimbenikom oko kojeg su koncentrirana i od kojeg polaze oba odnosa. Neotuđivost je odnos koji je unaprijed zadan u jeziku i društvu za razliku od otuđivosti koja se ostvaruje svjesnim djelovanjem. Zatim se pažnja usmjerava samo na neotuđivost koju se definira kao semantičku pojavu koja se izražava zasebnim sintaktičkim konstrukcijama. Na semantičku stranu neotuđivosti utječu kulturni čimbenici (svjetonazor pojedinog naroda) i epoha u kojoj se jezik govori. Na sintaktičku stranu neotuđivosti utječu jezične mogućnosti svakog jezika zasebno. Kulturne čimbenike i jezične mogućnosti povezuje se kroz Rocchettijevu teoriju o licu. U radu se obrađuju tri predikatne neotuđive konstrukcije u francuskom i hrvatskom jeziku: dativ neotuđivosti, član neotuđivosti i akuzativ neotuđivosti. U svim se konstrukcijama utvrđuje kako je osoba najčešći subjekt neotuđivosti a dijelovi tijela najčešći objekt neotuđivosti. Uz dijelove tijela kao neotuđivo javljaju se još i fiziološke imenice te odjeća. Odnos subjekta neotuđivosti i svih objekata neotuđivosti prikazuje se na binarnom tenzoru, gdje se vidi kako su dijelovi tijela koncept koji je najuže vezan uz osobu te da zatim slijede fiziološke imenice i na kraju odjeća. Poredbom svih triju konstrukcija utvrđuju se sintaktičke i semantičke razlike među njima. Zaključuje se da semantičke razlike utječu na izbor konstrukcije, ali i da veća implikacija osobe u konstrukciji utječe na širenje osobne sfere. U zadnjem dijelu rada pokušava se utvrditi sadržanost kategorije lica u više jezika i nameće se zaključak kako je veća sadržanost lica u sustavu pojedinog jezika obrnuto proporcionalna uporabi posvojnih determinanata s neotuđivim konceptima. Sadržanost se lica provjerava kroz nekoliko razina: glagol, imenica, zamjenica. Prema tom kriteriju vidljivo je da je hrvatski jezik sačuvao lice u svom sustavu u puno većoj mjeri nego francuski i kao posljedicu toga imamo lakše dovođenje u odnos subjekta i objekta rečenice u hrvatskom nego u francuskome, gdje se, osim u slučaju dijelova tijela, u većini slučajeva upotrebljava posvojni determinant.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA