Naslov
Posvojni determinanti u francuskom jeziku
(Possessive determiners in French)

Autori
Frleta, Tomislav

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, magistarski rad

Fakultet
Filozofski fakultet u Zagrebu

Mjesto
Zagreb

Datum
30.06

Godina
2004

Stranica
134

Mentor
Ćosić, Vjekoslav

Ključne riječi
determinant; posvojni determinanti; francuski; posvojnost; neotuđiva posvojnost; osoba
(determiners; possessive determiners; French; possession; inalienable possession; person)

Sažetak
U radu smo pokušali dati sustavan pregled posvojnih determinanata. Izboru teme uvelike je pripomogla činjenica da im se u gramatikama i općenito o lingvističkim radovima posvećuje relativno malo pažnje. Kako posvojni determinanti pripadaju široj skupini riječi zvanih determinanti, naše smo razmatranje započeli od ovog pojma. Dali smo kronološki slijed od prve pojave termina determinant (Bloomfield, 1933) pa do zadnjih djela koja su se bavila ovom tematikom (Wilmet, 1998 ; Curat, 1999). No, na razlike među pridjevima prvi su uputili Du Marsais i Beauzée, te smo stoga i dali Bauzéeovu podjelu u kojoj se jasno vidi da se je već u 18. st. uočila razlika između opisnog pridjeva i determinanta. Te razlike smo saželi i prikazali ih u poglavlju "Razlike između determinanta i opisnog pridjeva". Najuočljivija je razlika sintaktičke prirode. Opisni pridjevi mogu biti dio i imenske i glagolske sintagme dok su determinanti vezani isključivo uz imensku sintagmu. No, s druge strane, determinant je obvezni dio svake francuske rečenice, a opisni je pridjev fakultativni član. Posvojne smo determinante obradili s više stajališta: morfološkog, sintaktičkog i semantičkog. Morfološki gledano utvrdili smo da je sustav francuskih posesiva oskudniji od sustava ostalih jezika (talijanski, hrvatski), te da su francuski posesivi izgubili funkciju razlikovanja roda u množini (mon, ma = mes), za razliku od talijanskog (mio, mia = miei, mie) i hrvatskog (moj, moja, moje = moji, moje, moja). Sa sintaktičke se strane vidi da je posesiv vezan uz imensku sintagmu, te da njegova pozicija unutar sintagme varira zavisno od drugih članova koji sačinjavaju tu sintagmu. Zanimljiva je njegova uporaba s pojačivačem propre, pa smo stoga tom problemu posvetili malo više pažnje. Nepredikativne riječi po svojoj prirodi nemaju značenje već samo upućuju na određene odnose unutar sintagme. Tako i posesivi upućuju na odnos koji je uspostavljen između posjedovatelja i posjedovanog objekta. Nije moguće obrađivati posesive a da se ne govori o kategoriji lica koja se je eksplicitno sačuvala u njihovom obliku. U radu smo ukazali na sveprisutnost lica u posvojnim konstrukcijama. Posvojnost kao pojam obuhvaća sve one situacije u kojima se pojavljuje posvojni determinant. Navodeći više definicija pokušali smo prikazati razna stajališta o posvojnosti koja se mogu povezati Heineovom tvrdnjom kojom je on definirao posvojnost kao "an universal domain, that is, any human language can be expected to have conventionalized expressions for it". U poglavlju "Teorija: otuđivo-neotuđivo" obradili smo one skupine imenica s kojima francuski jezik ne koristi posvojni determinant iako se radi o konstrukcijama s posvojnom vrijednošću. Tu se najčešće radi o dijelovima tijela koji se koriste s određenim članom (ponekad i s neodređenim članom) i posvojnim dativom umjesto posvojnog determinanta. Rad smo završili jednim određenim brojem primjera iz svakodnevnog života koji svjedoče da se posesiv sve više uporabljava na mjestu na kojem ga je već odavno zamijenio određeni član.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA