Naslov
Aktivnost mehanizma multiksenobiotičke otpornosti u vodenih organizama kao pokazatelj kvalitete okoliša
(Activity of the multixenobiotic resistance mechanism in aquatic organisms as an indicator of the environmental quality)

Autori
Smital, Tvrtko

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Prirodoslovno-matematički fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
02.11

Godina
1999

Stranica
153

Mentor
Kurelec, Branko

Ključne riječi
multiksenobiotička otpornost (MXR); MXR-inhibitori; Dreissena polymorpha; Viviparus viviparus; Anodonta cygnea; Mytilus galloprovincialis; Monodonta turbinata; Patella lusitanica; rodamin B; ciklosporin A; akumulacijska metoda; metoda izbacivanja; indukcij
(multixenobiotic resistance (MXR); MXR-inhibitors; Dreissena polymorpha; rhodamine B; accumulation method; efflux method; river water samples)

Sažetak
Mehanizam multiksenobiotičke otpornosti (MXR) u vodenih organizama predstavlja prvu liniju obrane od potencijalno toksičnih ksenobiotika iz okoliša. MXR je posredovan transportnom aktivnošću transmembranskog P-glikoproteina (Pgp) koji aktivno izbacuje ksenobiotike iz stanice/organizma. Međutim, tvari koje nazivamo MXR-inhibitorima ili kemosenzitizatorima mogu blokirati aktivnost Pgp-a uzrokujući povećanu akumulaciju ksenobiotika i mogući toksični učinak. Temeljem ovih saznanja cilj ovog istraživanja bio je procijeniti vrijednost in vivo mjerenja MXR-aktivnosti kao parametra u procesu procjene okolišnog rizika (POR). MXR-aktivnost mjerili smo metodom akumulacije ili izbacivanja fluorescentnog modelnog MXR-supstrata rodamina B u/iz škrga odabranih pokusnih organizama (slatkovodni i morski školjkaši i puževi). Naši rezultati pokazali su: (1) da je MXR genetski urođen svim ispitivanim vodenim organizmima, ali da postoje značajne interspecijske razlike u MXR-aktivnosti. Razina MXR-aktivnosti podudara se s tolerancijom pojedinih vrsta na organsko zagađenje. Među ispitivanim vrstama kao najpogodniji pokusni organizmi za biomonitoring u svrhu mjerenja MXR-aktivnosti pokazali su se slatkovodni školjkaš Dreissena polymorpha, odnosno morski školjkaš Mytilus galloprovincialis; (2) određivanje koncentracije MXR-inhibitora u uzorcima vode s referentnih zagađenih i nezagađenih lokacija pokazalo je značajnu korelaciju sa stupnjem zagađenja. Industrijski i komunalno opterećene vode dokazano imaju i višu koncentraciju MXR-inhibitora, a prisustvo takvih tvari može u potpunosti poništiti zaštitni učinak MXR-mehanizma; (3) MXR-mehanizam je vrlo elastičan, tj. inducibilan i deinducibilan. Međutim, mjerenje indukcije MXR-aktivnosti kao biomarkera izloženosti ksenobioticima za sada je teško primjenjivo u procesu POR-a. Naime, osjetljivost opisanih metoda u ovu svrhu nije na odgovarajućoj razini, a brojni čimbenici otežavaju interpretaciju rezultata. Na temelju ovih rezultata zaključujemo da je ekotoksikološki značaj prisustva i funkcije MXR-mehanizma u vodenih organizama neupitan. Istraživanja ključnih molekularno bioloških značajki MXR-fenomena u vodenih organizama treba nastaviti, pa i proširiti razjašnjavanjem uloge drugih sličnih transportnih proteina, a određivanje koncentracije MXR-inhibitora kao donedavno nepoznate skupine okolišno opasnih tvari može značajno unaprijediti proces POR-a, te stoga treba postati sastavni dio kako svake ekološke studije, tako i zakonske regulative.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kemija

POVEZANOST RADA