Naslov
Prežitci kulta sv. Feliksa u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku – arhitektonska pozadina kulta relikvija
(Survival of the cult of St. Felix in the ager of Salona during the Early Middle Ages – architectural setting of the cult of relics)

Autori
Basić, Ivan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Hagiologija: kultovi u kontekstu

Urednik/ci
Marinković, Ana ; Vedriš, Trpimir

Izdavač
Leykam International

Grad
Zagreb

Godina
2008

Raspon stranica
189-210

ISBN
978-953-7534-13-4

Ključne riječi
Dioklecijanova palača, rano kršćanstvo, salonitanski mučenici, sveti Feliks, kult relikvija
(Diocletian's Palace, Early Christianity, Salonitan martyrs, St. Felix, cult of relics)

Sažetak
Od mučenika koji su se štovali u Saloni u Splitu je sačuvana liturgijska memorija tek trojice: sv. Anastazija, sv. Dujma i sv. Feliksa. Izgubio se spomen na dalmatinsko-salonitanske mučenike Asterija, Septimija, Telija, Antiohijana, Paulinijana, Gajana i – u mnogočemu još nerazjašnjenog – Venancija, koji su prikazani na mozaiku Oratorija sv. Venancija. Ovdje se pokušava objasniti problem sv. Feliksa, od ove trojice svetaca najmanje proučavana. Nije zabilježen u korpusu salonitanskih natpisa, niti kao sudrug salonitanskih prvokršćanskih mučenikâ. Najstariji spomen štovanja sv. Feliksa na splitskoj Obali u narativnim izvorima, onaj Tome Arhiđakona, upućuje na sredinu XI. st., kada je splitski nadbiskup Ivan, prethodnik znamenitoga Lovre, sagradio crkvu sv. Feliksa super rivum. Kult sveca zadržan je i kad su crkvu u XIII. st. preuzeli franjevci, a posebno je oživljen nakon otkrića navodnih svečevih relikvija 1587. U župnoj crkvi u Stobreču postoji oltar od pamtivijeka posvećen sv. Feliksu. Njegov kult, nedvojbeno vrlo star, očuvan je samo u tim dvama svetištima. Prema Žiću sv. Feliksa koje se svakog 18. svibnja pjeva u crkvama u Stobreču i na Rivi, kao i prema tradiciji sačuvanoj u narodu, sv. Feliks je bio biskup grada Epetija smještenog na livadama rijeke Žrnovnice, te je podnio mučeništvo u Splitu pod izvjesnim Tarkvinijem, progoniteljem kršćanâ, podređenim Maksimijanu Galeriju. Približno jednake podatke donosi i usmena predaja sačuvana u Stobreču. Uz nekolicinu nelogičnosti, koje je nastojala razriješiti nekolicina znanstvenika od F. Bulića naovamo, čini se da legenda sadrži zbiljsku jezgru. Potvrđuju je narativna vrela: Chronicon Paschale iz 395. te Usuardov martirologij iz treće četvrtine IX. st. U jednoj od brojnih pregradnji kojima je crkva sv. Feliksa bila podvrgnuta krajem XIX. i početkom XX. st. iščezla su dva kršćanska nadgrobna natpisa iz II. i III. st., koji su već ranije primljeni u CIL. U kasnoantičke fragmente iz crkve ubraja se i mramorni ulomak pripisan atici poklopca sarkofaga Prijelaza preko Crvenog mora. O životu ovog sarkofaga prije njegove upotrebe za relikvije sv. Feliksa u XVI. st. nemamo podataka, a pripisan je rimskoj školi posljednjeg desetljeća IV. st. Reutilizirani stupac s urezanim križem karakterističnim za V. st. još je jedan element koji nam pomaže u detektiranju kasnoantičke faze kršćanstva na splitskoj Obali. U prvoj polovici XVII. st. razmahala se velika polemika oko polaganja prava na mjesto mučeništva, a onda i zemne ostatke sv. Feliksa. Ključnu ulogu u tim sporovima igrala je homonimija u nazivima gradova koji su svojatali biskupa i mučenika Feliksa: Split, Spello, Spoleto, čak i Sevilla. Za bolje razumijevanje tijeka polemike ključno je upozoriti da su tih godina jedini izvori za poznavanje sv. Feliksa bili Usuardov martirologij i lokalne tradicije o svecu. Homonimija i homofonija imale su, u nedostatku pisanih vrela, središnje mjesto u prepirkama. Spello nije nalazio opravdanja za svoje pretenzije na Feliksa samo u homonimiji, nego i u lokalnoj legendi o svecu, koja frapantno nalikuje splitsko-stobrečkom Žiću sv. Feliksa u nekim elementima: spominju se, uz sv. Feliksa, u oba slučaja Maksimijan Galerije te namjesnik i progonitelj kršćana Tarkvinije. Ukoliko je doista riječ o korupteli od Spalatensem, tada se Usuard potvrđuje kao izuzetno ažuran izvor, obaviješten o geografskoj realnosti prostora kojeg opisuje. Njegov navod nosi obilježja starine, u kojima se ne raskriva samo poznavanje istočnojadranske lokalne toponimije, već njegovu pouzdanost potvrđuje i veoma precizan podatak o nazivu lokaliteta zapadno od Dioklecijanove palače (dakle upravo ondje gdje jest središte Feliksova kulta!) – Špalacijun / Spalaćuni. Budući da u IX. st. Salona kao grad više ne postoji, Usuard sasvim logično upućuje na ranosrednjovjekovni Split kao element orijentacije za korisnike martirologija ; slično je postupio nekoliko stoljeća ranije nepoznati sastavljač Chronicon Paschale, koji je kao orijentir uzeo tada još cvatuću Salonu. Tu je do Usuarda došao odbljesak vrlo stare splitske tekstovne predaje, koja se, podvrgnuta raznim preradbama, u izvornom obliku jedva još razabire. Sučeljavanjem salonitanskih, spalatinskih i epetinskih tradicija o svecu, dolazimo do zaključka kako, osim Chronicon Paschale, Feliksa uz salonitansko okružje ne veže nijedan narativni izvor, a arheološka istraživanja nisu pružila dokaze o prisustvu njegova kulta ni u jednom salonitanskom kultnom središtu. Dosljedno tome, nema potrebe ni za usiljenim interpretacijama pojedinih stobrečkih lokaliteta kao centara njegova kulta. Čini se da se uz Dioklecijanovu palaču nalazilo središte Feliksova kulta, što nepobitno dokazuje neprekinuto štovanje sveca na tom lokalitetu, potvrđeno arheološkim materijalom i narativnim vrelima. Nijedno vrelo ne spominje Epetij ili neki lokalitet u njegovoj okolici kao mjesto gdje je sv. Feliks podnio mučeništvo. U prvom je slučaju to apud Spellatensem urbem, a u drugom Salona. Stoga navod iz Usuardova martirologija treba revalorizirati, jer se očito oslanja na pouzdano, dobro obaviješteno vrelo velike starosti. Djelovanje, mučeništvo i smrt sv. Feliksa usred najžešćeg progona kršćana, u neposrednoj blizini sâme carske palače – možda u okruženju jednog radničkog naselja zapadno od novogradnje, u blizini nekropole na kojoj će i sâm pronaći počivalište, govori autentičnim jezikom prvih stoljeća kršćanstva. Za kasnu je antiku upravo karakteristično poništavanje kultnih mjesta poganske antike izgradnjom centara nove vjere na istom toposu, pače i razgradnjom i reutilizacijom građe poganskih građevina, čime je nova vjera i simbolički proslavljana. Na položaju crkve sv. Feliksa u antici se nalazila nekropola, o čemu svjedoče dva spomenuta ranokršćanska nadgrobna natpisa iz II. i III. st., od kojih jedan spominje radnika u tvornici oružja (koja je pod okriljem države djelovala u Saloni), a drugi časnika u korporaciji obrtnika-tekstilacâ. Bez obzira da li se radilo o državnim pogonima u Saloni ili pak nekima vezanima uz samu Palaču, činjenica da je za skupni ukop radnika izabrana upravo istočna padina Marjana – a ne, što bi bilo logičnije – Salona i njen uži konfin, svjedoči o snažnom kontinuitetu naseljavanja na području neposredno uz buduću rezidenciju cara u mirovini. Osim toga, smisao pokapanja što bliže grobu mučenika jest u tome što će se sigurnije pridobiti mučenika za zaštitnika, zagovornika ili branitelja kad se pokojnik bude morao suočiti sa nebeskim sucem. Na području s. Felicis super rivo je jezgru radioničke četvrti moglo činiti spomenuto udruženje tekstilaca, a možda i ono radnika u državnoj tvornici oružja. Tim više što je collegium fabrum et centonariorum, s kontinuitetom na tom istom položaju još od Dioklecijanova vremena (povezan uz pogone gineceja u Palači, koje dokazuje J. Belamarić), mogao biti sâm supstrat u kojem je mučenik našao pogodno tlo za evangelizacijsko djelovanje ; njegova bi kasnija nasilna smrt označila poseban kontinuitet svetoga tla, oko kojeg bi se okupljali članovi radničke četvrti, ionako jedni od najpogodnijih recipijenata nove vjere. Tako je novi zaštitnički kult, ovog puta Feliksov, vjerojatno zamijenio dotadašnjeg poganskog zaštitnika radničke udruge. Novo svetište opremljeno je u jednom kasnijem zahvatu krstionicom, a sastavni je dio istog arhitektonskog okvira tijelo crkve, koje je okupilo ranije skupne ukope i pojedine memorije članova kršćanske zajednice, superponirajući tako memorijalnu funkciju cemeterijalnom, ali i kongregacijskom, možda kao središte župe. Ispunjavalo je tako funkciju obrednog svetišta za stanovništvo koje je prebivalo u blizini Palače, a čije su religiozne potrebe djelomice bile namirene brojnim ranokršćanskim crkvama po čitavu poluotoku, posebno koncentriranima oko Dioklecijanove jezgre. Ovu hipotezu potkrepljuju istraživanja drugih bliskih svetišta, prije svega sustipanske bazilike, ali i čitavog niza crkava ranokršćanskog postanka. U upadljivim sličnostima između legendi iz Splita i Spella mogu se možda naći rezonance veza između dviju jadranskih obala koje su u ono vrijeme bile intenzivnije nego što se obično misli.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest, Povijest umjetnosti

Napomena
Tekst izlaganja na 1. hagiografskom skupu » Hagiografija: historiografija, izvori i metode« u organizaciji Hrvatskog hagiografskog društva » Hagiotheca« i Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, održanom u Dubrovniku (Poslijediplomsko središte Dubrovnik (CAAS)), 20.-23. listopada 2005. godine.

POVEZANOST RADA