Naslov
Recepcija Ulpijanove definicije pravednosti u hrvatskim srednjovjekovnim izvorima
(Reception of Ulpians Definition of Justice in Croatian Medieval Sources)

Autori
Petrak, Marko

Izvornik
Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (0350-2058) 57 (2007), 6; 955-978

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
Ulpijan; pravednost; rimsko pravo; srednji vijek; Hrvatska
(Ulpian; justice; Roman law; Middle Ages; Croatia)

Sažetak
Cilj rada jest analizirati recepciju znamenite Ulpijanove definicije pravednosti (Iustitia est constans et perpetua voluntas ius suum cuique tribuendi ? /Digesta 1.1.10 pr./) u hrvatskim srednjovjekovnim izvorima. Kako bi se u potpunosti razotkrile sve bitne nijanse značenja navedene definicije u odnosnom razdoblju, autor prethodno raščlanjuje njeno izvorno značenje u rimskom klasičnom pravu, s posebnim osvrtom na njene idejne temelje u antičkoj filozofskoj predaji. U središnjem dijelu rada, autor ponajprije analizira istaknuti položaj navedene definicije i njenih parafraza u proemijima nekolicine srednjovjekovnih dalmatinskih (npr. dubrovačkog, bračkog, hvarskog) i istarskih (npr. novigradskog, porečkog) statuta, pozorno uspoređujući u njima sadržane koncepcije pravednosti (iustitia) s koncepcijama elaboriranim u djelima glosatora (Irnerius, Bulgarus, Placentius, Azo). Istim postupkom raščlanjena su i navođenja Ulpijanove definicije pravednosti i njenih fragmenata u kontinentalnoj Hrvatskoj, na koje od sredine 13 st. nailazimo u arengama isprava ugarsko-hrvatskih kraljeva (npr. Andrija II, Bela IV, Matija Korvin), a nešto kasnije i u aktima nižih razina vlasti (npr. slavonski banovi). Na temelju navedene analize, autor zaključuje da se Ulpijanovo određenje pravednosti u svijetu srednjovjekovnih pravnih ideja posvema udaljilo od svog izvornog značenja. Ostao je samo njegov vanjski oblik (nuda verba) u koje je učitan posvema novi smisao. Vrlina pravednosti više nije kao kao antičkoj filozofskoj i pravnoj tradiciji uvid u naravni poredak stvari iz kojeg svaki pojedinac može temeljem razuma razabrati kome pripada koje pravo. Tome nasuprot, pravednost kao vrlina u srednjem vijeku je nadracionalna i transcendentna kategorija, njezin praizvor je u kršćanski shvaćenom Bogu. Prema idealnim koncepcijama izraženim u analiziranim izvorima, živo utjelovljenje te božanske pravednosti su vladari-zakonodavci kao posredovatelji te vrline ljudima putem zakona koji mjerodavno dodijeljuju svakome njegova prava (lex animata in terris), a pojedinci pak mogu biti pravedni samo ukoliko imaju potpuni posluh prema takvim vladarskim zakonima. U posljednjem dijelu rada, autor analizira shvaćanje Ulpijanove definicije pravednosti u prologu Wörbeczyeva Tripartita, zaključujući da se u navedenom pravnom izvoru Ulpijanovo određenje više ne tumači isključivo u srednjovjekovnom sakralnom i transcendentnom kontekstu, već se vrlina pravednosti, pri čemu ne treba zanemariti utjecaj renesansnih koncepata, iznova shvaća prije svega kao etička kategorija, po naravi dostižna pojedincu racionalnim uvidom.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pravo

POVEZANOST RADA