Naslov
Gašpar Bolković Pik – Traganje za ekspresijom
(Gašpar Bolković Pik – Searching for the Expression)

Autori
Reberski Ivanka

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Gašpar Bolković Pik

Urednik/ci
Ernest Fišer, Ivanka Reberski

Izdavač
Galerija Klovićevi dvori ; Gradski muzej Varaždin

Grad
Zagreb : Varaždin

Godina
2007

Raspon stranica
61-71

ISBN
978-953-271-003-8

Ključne riječi
Gašpar Bolković Pik, slikarstvo 20. druge pol. stoljeća, koloristička ekspresija, figurativno slikarstvo
(Gašpar Bolković Pik, painting second part of the 20th century, colorist expression, figurative painting)

Sažetak
Nakon što je slika Gašpar Bolković Pik dugogodišnjim izbivanjem iz domovine naprosto iščeznuo iz relevantnijeg kritičkog vidokruga, započela je 2000. godine njegova reafirmacija. Bolkovićev rodni grad Rab i grad Varaždin, u kojemu je, djelujući kao sjajan pedagog i umjetnik prije iseljenja ostavio za sobom duboke tragove i neizbrisiva prijateljstva, dolično su mu se odužili izdavanjem monografije, a varaždinska Galeriji starih i novih majstora priredila mu je 2004. godine, u povodu dvostrukog jubileja (životnog i stvaralačkog) veliku retrospektivu. Izložbom pod naslovom &laquo ; Traganje za ekspresijom&raquo ; , Bolković će se predstaviti u punoj zrelosti i rasponu svoga ekspresivnog izričaja u kulturnoj metropoli domovine, ravno pola stoljeća od njegove prve zgrebačke izložbe 1957. godine. Naše spoznavanje o Gašparu Bolkoviću bit će potpunije ako podsjetimo da su ga komunističke vlasti još maloljetnog osudile na višegodišnji zatvor 1945., iz kojega je izišao s dubokim ožiljcima, teško narušena i nikad zaljećena zdravlja. Ali se nije obeshrabrio. God. 1947. upisuje se na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, diplomira u klasi Ive Režeka i polazi specijalku Marijana Detonija. Jedan od profesora bio mu je Krsto Hegedušić. Pedesetih i šezdesetih godina predaje kao likovni pedagog na školama u Petrinji, Čakovcu i Varaždinu. Rođenjem i mentalitetom Mediteranac, zagrebački đak, pripadnik generacije koja je startala neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Gašpar Bolković je u svojoj startnoj poziciji pedesetih i šezdesetih godina kad je posvuda zapaženo izlagao, od suvremene likovne kritike bio pozicioniran među perspektivne pojave mlađe generacije. Već je tada bio usmjeren prema onoj liniji slikarskog moderniteta koja je svoju poetiku zasnivala na kolorističkoj osjetljivosti i figuraciji, koju nikad nije napustio. No, vrijeme i daljina učinili su svoje. Domaća likovna sredina gubila ga je iz vida nakon što se 1967. godine, već kao afirmirani slikar, preselio u njemački gradić Ravensburg. U pitanju su bili egzistencijalni i obiteljski razlozi, ali i neslaganje s ondašnjim političkim prilikama. U Ravensburgu je nastavio graditi karijeru slikara i iznimnog likovnog pedagoga, ali se stalno vraćao svojim korijenima. Otočka zbilja zavičajnog Raba koja je duboko urasla u njegovu duhovnu genetiku ostala je čvrsta poveznica koja ga je inspirativno i duhovno vezivala uz domovinu. Malo je slikara čije je slikarstvo kao ovo tako ukorijenjeno u umjetnikov zavičajni prostor da nužno odslikava njegovu prostornu i duhovnu dimenziju. Iz toga je proisteklo krajnje emotivno i reminiscentno slikarstvo, koje na poseban način sublimira i u sebi reciklira umjetnikovu ekspresivnu intimu i osobnu sudbinu. Rapska ikonografija utkala se od samog početka u njegovo slikarsko tkivo. Već u ranoj fazi započeo je razrađivati paradigmatsku temu znakovite rapske panorame s tornevima i njihovim odrazima u moru, slikao je isječke iz zavičajne svakodnevice, ribare i ribarenje, dojmljive krhotine sjećanja s interijerima, tihim scenama ulice s mačkama i staricama, portrete bliskih lica i osoba od kojih su portreti njegove majke mala remek-djela kojima je teško naći usporedbu. Po tome što u svome koloritu sabire kromatsku metaforiku žarkog otočnog podneblja, po istančanoj satiričnoj intonaciji, po izoštrenoj optici i koncentraciji na suštinska značenja, neosporno mu se mora prznati izrazita mediteranska komponenta kojom se ulančao u ljepi niz naših slikara s Juga. Ponajviše ga za tu opciju kvalificira ekspresionistička nota kojom je progovorio rano i odmah veoma zrelo. U sočnom, zgusnutom i žestokom kolorizmu sugestivne sadržajnosti, u intenzivnoj ali suženoj skali na svega nekoliko temeljnih boja jakih kontrasta, očituje se već na prvi pogled njegova mediteranska likovna genetika i sklonost ekspresiji. To je slikarstvo zgusnute kontemplacije i ljudskosti, koje se izražava jezikom ekspresivne figuracije i žestokog kolorita, a sadržaj sublimira do metafore i simbola. Ta je Bolkovićeva ekspresija narasla do klimaksa u fantazmagoričkom ciklusu Ja jesam, zastrašujućoj metafori osobne drame, kad se u teškoj bolesti suočavao i otimao smrti. Podjednako snažna i potresna bila je njegova reakcija na domovinski rat. U dramatskom ciklusu Ecce homo, poput vulkana provalila je iz njega fovistička žestina parajući slikarsko platno stravičnim prizorima ratnih stradalnika, raseljenih i prognanih, ubijenih i raskomadanih ljudskih života i sudbina. A kad se iscrpila slikareva humana potreba za angažiranim stvaranjem, posljednjih godina vratio se ambijentima zavičajnog otoka i smirenijim ugođajnim skladovima. Grad u kojemu se rodio i elementarnu snagu mora uzdigao je do mita. Znakovita ekspresivna izražajnost daje njegovu stvaralaštvu upečatljivo obilježje i najsvojstvenije očituje njegovu stilsku osobnost. A to je ono što treba biti zapamćeno kao najosobniji prinos Gašpara Bolkovića Pika, kako bi njegovo djelo s punim opravdanjem uraslo u noviju povijest hrvatskoga slikarstva.

Izvorni jezik
Hrv-ger

Znanstvena područja
Povijest umjetnosti

POVEZANOST RADA