Naslov
Ljerka Njerš: Retrospektiva (1957– 2007.)
(Ljerka Njerš: A Retrospective (1957– 2007.))

Autori
Reberski, Ivanka

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Muzej za umjetnost i obrt

Grad
Zagreb

Godina
2007

Stranica
107

ISBN
978-953-6084-94-4

Ključne riječi
hrvatska moderna umjetnost; keramika; Ljerka Njerš
(Croatian modern Art; ceramics; Ljerka Njerš)

Sažetak
Ovo djelo prva je cjelovita analiza raznorodnog umjetničkog stvaralaštva slikarice i keramičarke Ljerke Njerš. Punih pet desetljeća ona se okušavala u širokom rasponu likovnih vrsta i tehnika. Iako joj nedvojbeno pripada jedno od vodećih mjesta u recentnoj hrvatskoj keramici, u kojoj je izlažući izvan zemlje uz bok vodećih imena svjetske keramike stekla međunarodni ugled, temeljnom vokacijom ona je slikarica. Što god radila i u kojem god materijalu stvarala - na platnu, papiru, grafičkoj ili glinenoj ploči, na oblinama keramičkih i porculanskih ploha, u staklu, pa i onda kad u sirovoj glinenoj zemlji modelira, ona stvara sliku, umjetničko djelo, a ne samo uporabni predmet. Upravo zbog te složenosti i dometa od početka ju je pratila afirmativna kritička recepcija. Ona je taj pozitivni interes likovne kritike uspjela zadržati čitavo vrijeme plodnog stvaranja do danas, i to ne samo u domovini. Zapaženim izložbama u Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj, Danskoj, Portugalu, Holandiji, Austriji, a ponajviše u Engleskoj, gdje se kao jedina hrvatska keramičarka probila do najprestižnijih izložaba aukcijskih kuća Christie's i Bonham's, stekla je zamjernu međunarodnu afirmaciju. Dvojako usmjereno školovanje trajno je obilježilo njenu rano očitovanu vokaciju keramičarke i slikarice. Imala je samo trinaest godina kad se kao najmlađa učenica upisala u Školu primijenjenih umjetnosti, gdje je kod Blanke Dužanec (1950-1955) učila keramiku. Školovanje nastavlja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod Marina Tartaglie koji je znalački usmjerio njezin urođeni slikarski senzibilitet. Iznimno plodna i raznorodna njena je putanja dalje tekla paralelno na dva, pa i više razboja. Iz slikarstva je prelazila na keramiku, iz keramike na slikarstvo, stvarala je u grafici, kolažu, emajlu i tapiseriji, a od nedavno kreira u staklu. U keramici je postigla rijetki amalgam slikarskog izričaja, a u slikarstvu ili grafici izražvala se širokom gestom koju je izbrusila u složenoj tehnologiji keramičkog postupka. Malo je koji umjetnik tako vješto ostvario fuziju svojih dviju likovnih disciplina, bolje rečeno likovnih vakabulara kao ona. Prvotna izražajnost Ljerke Njerš formirala se na likovnim iskustvima domaće sredine. U keramici se ubrzo njena invencija odvojila od tradicionalnih okvira, a u slikarstvu se opredjelila za figuraciju na tragu kolorističke osjetljivosti Marina Tartaglie. Upravo će taj slikarski senzibilitet svojstveno obilježiti keramički opus. I u slikarstvu i u keramici od početka su joj se nametnule ključne ikonografskei teme: ženski akt i cvijeće, kojima će se kasnije pridružiti krajolik. Profinjena senzualnost djevojačkog lika i svečanost boja što ih obilno nudi priroda s cvijećem plodovima i krajolicima, postat će ikonografska i tematska paradigma njezina raznorodnog stvaralaštva. Ti znakoviti motivi, koji su ju poput muze do danas nadahnjivali povezujući kompleksni opus u jedinstveno djelo, zapravo su metafore koje upućuju na neprekidno traganje za izvorima ljepote. U keramičkoj dionici, koja je u Ljerke Njerš dominantna, neprekidno se okušavala gotovo u svim tehnološkim postupcima i keramičkim materijalima (od angobe, fajanse i majolike, kamenine, kamenjače i porculana do u nas posve rijetke japanske tehnike rakua), što joj je otvaralo nove i nove mogućnosti za kreiranje inovativnih zamisli koje ju još i danas živo zaokupljaju. Sredinom sedamdesetih godina nastupio je u njenoj keramičkoj formaciji jedan od prvih proboja prema plastičkom oblikovanju. Riječ je o originalnom ciklusu rezanih formi, kojima je inventivno oblikovala oslikane zdjele, rastvorene listove knjiga i biomorfne forme. Nakon što je započela radom u tehnici visoko paljene keramike i porculana otvorile su joj se osamdesetih godina nove mogućnosti. U tvornicama Vista Alegre i Santana u Portugalu 1987. godine usavršavala je tehnološke postupke porculana i kamenine, koji su ju doveli do svojstvenog oblikovanja. U porculanu stvara maštovite predmete i forme bizarnih oblika, utiskujući u još mekanu materiju gline čipkaste materijale i listove obogaćujući površinu na posve inovativni način. U toj značajnoj njenoj dionici izdvaja se jedinstvenom posebnošću ciklus bijelog porculana. Svo vrijeme vješto je kreirala keramički nakit, povremeno je radila minijature, ciklusom fasada interpretirala je pročelja poznatih palača i crkava, inspirirala se starom krapinskom kameninom i kalupima za medenjake iz Muzeja grada Zagreba. Nakon dugotrajne tematske usredotočenosti na poetiku ženskog akta i cvijeća u slikarstvu je dosegla trenutak iznimne koncentracije ciklusom Yorkshirskih krajolika, nastalih sredinom osamdesetih godina i Portugalskih pejzaža iz 1996., kojima je ostvarila iznimnu sintezu prostora i njegove geo-strukture. Pejzažnu motiviku začudne poetike prenosila je i na keramičku i porculanski ploču, te u emajl i tapiseriju. Neprekidno je otkrivala nove postupke u grafici i kombiniranim tehnikama, kao što su monotipije, monoprinti, kolaži i glinotisci, u kojima radi i nekoliko ciklusa sa značajkama « ; hommagea» ; (Zagrebu, Jurjoj Vesi, Hrvatskoj kulturnoj baštini, Milki Trnini i dr.). Na tragu postmodernih estetika nastao je (1995-2002) značajni ciklus slika inspiriran cvjetnim motivima njenog intimnog okružja - vrta i terase, kojim je postigla ekspresivni koloristički izričaj, a svoju prvotnu temu ženskog akta i cvijeća zaokružila je originalnim postupkom glinotisaka, još jednim svojim tehnološkim pronalaskom. Tim ciklusom gotovo euforičnog kolorističkog suzvučja kojim je progovorila suvremenim jezikom postmoderne, ostvarila je u doslovnom smislu riječi sintezu dvaju umjetničkih medija - gline i boje, u kojima je čitav život paralalno stvarala. Najviše domete jamačno je ostvarila u drevnoj japanskoj tehnici rakua, koju je u nas oživjela neočekivanom inventivnošću. Iako je i ranije, naročito u porculanu, znala iskoraknuti prema smionim oblicima kojima je kreirala, a potom oslikavala zdjele, pladnjeve ili vaze, često još dodatno ukrašene urezanim biljnim ornamentom, u raku tehnici progovorila je snažnom gestom, bojom i formom. Konačno se osmjelila zaći u treću dimenziju. Na izražajno izvajanoj reljefnoj površini izmamila je začudnim ocaklinama sonornu ljepotu kromatskih tonova (boje jeseni, suhog zlata, umbre, plemenitih metala koji se prelijevaju i cakle), što sve odaje stvaralačku vitalnost koja se u nje godinama ne gasi već sve jače i plodnije zrije. I na kraju, kad bismo očkivali da će se njen istraživački duh smiriti (2007) zaputila se u novu avanturu. U prozračnoj materiji stakla, točnije u staklenoj fuziji, još je jednom dala maha svojoj senzualnoj poetici i prepoznatljivoj slikarskoj gesti. To što je Ljerka Njerš uvijek slijedila svoju intuiciju dalo je njezinim djelima izvornu svojstvenost i nimalo joj nije umanjilo suvremenost, već joj u panorami hrvatske umjetnosti osigurava osobno mjesto.

Izvorni jezik
Hrvatski, engleski

Znanstvena područja
Povijest umjetnosti

POVEZANOST RADA