Naslov
Sindrom policističnih jajnika i debljina
(Polycystic ovaries syndrome and obesity)

Autori
Šimunić, Velimir

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
ZBORNIK RADOVA 3. HRVATSKOG KONGRESA O DEBLJINI S MEĐUNARODNIM SUDJELOVANJEM / - , 2008

Skup
3. HRVATSKI KONGRES O DEBLJINI S MEĐUNARODNIM SUDJELOVANJEM

Mjesto i datum
Opatija, Hrvatska, 04.04.2008. - 06.04.2008

Vrsta sudjelovanja
Pozvano predavanje

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
PCOS; debljina; inzulinska rezistencija; hiperandrogenemija; metabolički sindrom
(PCOS; obesity; insulin resistance; hiperandrogenemia; metabolic syndrome)

Sažetak
Sindrom policističnih jajnika (PCOS) javlja se u oko 15 – 22% žena u dobi od 15 – 49 godina. Klinička slika PCOS vrlo je heterogena i mijenja se od adolescencije prema postmenopauzalnoj dobi. Među glavnim znacima ovog sindroma su hiperandrogenizam / hiperandrogenemija s posljedičnom anovulacijom i sterilitetom te hirzutizmom. Sindrom je učestalo praćen značajnim metaboličkim poremećajima kao što je inzulinska rezistencija, hiperinzulinemija i metabolički sindrom. Debljina ima veliki utjecaj na progresiju i težinu PCOS fenotipa i nedvojbeno pogoršava klinički i biokemijski hiperandrogenizam, učestalost oligoanovulacija i neplodnosti kao i pojavnost metaboličkog sindroma Učestalost debljine u PCOS pacijentica je veća od 30%. Pretežno se radi o abdominalnoj distribuciji masnog tkiva zbog utjecaja povišenih androgena te oko 60% žena sa PCOS ima abdominalnu distribuciju masti neovisno o BMI. Gotovo sve PCOS pacijentice sa prekomjernom tjelesnom težinom imaju inzulinsku rezistenciju. Na inzulin rezistentni adipociti luče multiple molekule povezane s upalom i inzulinskom rezistencijom. To su: povišeni leptin, rezistin, slobodne masne kiseline, angiotenzin II, PAI-1 i TNFα , dok je adiponektin snižen. Smatra se da neravnoteža adipocitokina (leptin, rezistin, adiponektin) rezultira nastankom IR. PCOS pacijentice sa visokim BMI imaju značajno niže vrijednosti SHBG i posljedično izrazitiju hiperandrogenemiju. Učestalije su oligoanovulacije te niža stopa odgovora na stimulaciju ovulacije sa GnRH analozima. Poremećena spontana ili stimulirana ovulacija u debelih pacijentica povezana je sa stupnjem inzulinske rezistencije i hiperinzulinemije. Primjena inzulin senzitirajućih lijekova povezana je sa uspostavom ovulatornih ciklusa, ali prva linija liječenja mora biti usmjerena prema smanjenju prekomjerne tjelesne težine.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA