Naslov
Uloga tekstova Hrvatskoga narodnog preporoda u tvorbi nacionalnog identiteta
(The role of literary, programmatic and journalistic texts of the Croatian National Revival in the process of homogenizinig the Croatian national community)

Autori
Žužul, Ivana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
21.11

Godina
2007

Stranica
360

Mentor
Milanja, Cvjetko

Ključne riječi
Hrvatski narodni preporod; nacija; identitet; reprezentacija; konstruktivizam; nominalna identifikacija; kultura; jezik; samooblikovanje; razlika
(Croatian National Revival; nation; identity; representation; construct(ionism); normal identification; culture; language; self-fashioning; difference)

Sažetak
Doktorska je disertacija, u širem smislu, analiza uloge diskurzivnih praksi, od književnosti i masovne kulture do rituala, etničkih simbola, mitova, sjećanja i rodnih podjela, u oblikovanju i homogeniziranju hrvatske nacionalne zajednice. S obzirom na to da se u nas, u dosadašnjim srodnim istraživanjima, nije dovoljna pozornost posvećivala sudjelovanju kulture, osobito književnosti, u konstrukciji nacionalnog identiteta, ova se studija bavi upravo tim pitanjem. U užem smislu, studija problem obrađuje na korpusu tekstova Hrvatskoga narodnog preporoda. Obuhvaćeni su ponajprije oni književni, publicistički i programatski tekstovi koji su imali snažnu ulogu u gradnji nacionalnog jedinstva. Metodologijsko ishodište interpretacije tekstova Hrvatskoga narodnog preporoda i njihove funkcije u “ zamišljanju nacije” (Anderson) takozvani su modernistički teorijski pristupi, i to prije svega Gellnerov, Andersonov, Hobsbawmov i Smithov. Promatrajući naciju kao imaginiranu, izmišljenu, umjetnu tvorevinu, modernisti su svojim dekonstrukcionističkim čitanjima u pitanje doveli njezinu nepromjenjivost, vječnost, prirodnost i izvornost. Disertacija se, dakako, ne zasniva na spomenutim teorijama samo zbog njihova stava o navodnoj kvazirealnosti nacije, nego ponajprije zbog uvida da su književnosti i druge tekstualne prakse performativi koji utječu na njezino oblikovanje i okamenjivanje. Književnost se ponajprije promatra kao simbolički sustav koji uspostavlja vrijednosne paradigme. Iako je analiza prvenstveno usredotočena na promatranje uloge tekstova Hrvatskoga narodnog preporoda u gradnji nacionalnog identiteta, određena pozornost posvećena je i njihovom utjecaju na formiranje drugih identiteta usko povezanih s nacionalnim. S tim u vezi studija pokušava odgovoriti na ova pitanja: zašto je u tim tekstovima interes za nacionalno pitanje uvelike nadmašio zanimanje za druge kolektivne identitete ; zbog čega se hrvatski narodni preporod razvio u točno određenim društvenim okolnostima i na koji se način to dogodilo ; je li on nacionalistički pokret koji je stavljao naglasak na gradnju kulturne homogenosti ili je težio teritorijalnom i političkom jedinstvu? Disertacija, dakle, iščitavanjem književnih, programatskih i publicističkih radova Hrvatskoga narodnog preporoda, osvijetljava hrvatski model nacionalizma. Prikazana je pritom temeljna preporoditeljska ideologija zasnovana na jedinstvenom jeziku, zajedničkoj “ mitskoj” prošlosti i modernizaciji. Pod modernizacijom se podrazumijeva stvaranje djelotvornih institucija koje izražavaju stavove hrvatskih preporoditelja i njihovih pristaša iz građanskoga sloja društva u kojima se (navodno) objedinjavaju ključne potrebe naroda. Kad je riječ o društvenoj komunikaciji u tom razdoblju, osobitu važnost imaju novine na narodnom jeziku, i to: Novine horvatske, Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka (poslije Danica ilirska) i Branislav. Osim modernizacije, kao jednog od važnijih ciljeva ideologije hrvatskoga nacionalnog pokreta, opisana je i prisutnost razlikovnih kulturnih označitelja, primjerice etnoregionalizam, ali i otvorenost i transetnička narav preporoda. Također je propitano djelovanje prvaka hrvatskoga narodnog preporoda i njihova uloga u konstituiranju nacionalnog sebstva. Pritom se težilo odgovoriti na ova pitanja: tko su subjekti hrvatskoga narodnog preporoda ; koje samoprikazivačke strategije koriste u tekstovima u svrhu za/iz/mišljanja ilirizma ; na koji način ispunjavaju prazni označitelj “ ilirac” ili pak “ ilirizam” ; koji je cilj samodefiniranja njihove ideologije? U konačnici, u hobsbawmovskoj je maniri opisan načini izmišljanja tradicija, imena i identiteta. Rasvijetljen je stupanj demokratičnosti nacionalizma hrvatskih preporoditelja koji su drugo i drukčije istodobno uključivali u vlastito sebstvo i iz njega isključivali. Ilirstvo se u tom smislu tretira kao granična praksa koja nacionalno gradi na uskoj crti razdvajanja s nenacionalnim ili internacionalnim. S obzirom na to da u hrvatskom narodnom preporodu sudjeluju pripadnici drugih naroda i s obzirom na to da je njihova ideologija bitno određena liberalnim težnjama, iznjedrena je politika nužno transetnička. Budući da se u humanističkim znanostima kod nas ideja o identitetima kao konstrukcijama rijetko upotrebljavala pri proučavanju nacionalnog pitanja, svrha je disertacije ponuditi, naravno u obzoru izloženih postavki modernističkih teorija, čitanje uloge književnih, programskih i publicističkih tekstova Hrvatskoga narodnoga preporoda u procesu homogenizacije hrvatske nacionalne zajednice.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA