Naslov
Preporodni petrarkizam i politika kontinuiteta
(Neo-Petrarchism in the Croatian romantic literature and the policy of continuity)

Autori
Badurina, Natka

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Izvornik
Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj književnosti : zbornik radova s međunarodnog simpozija / Lučin, Bratislav ; Tomasović, Mirko - Split : Književni krug Split, 2006, 389-399

ISBN
953-163-266-9

Skup
Međunarodni simpozij Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj književnosti

Mjesto i datum
Split, Hrvatska, 27.09.2004. - 29.09.2004

Vrsta sudjelovanja
Poster

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
petrarkizam; preporod; tekst kulture
(Neo-Petrarchism; Croatian romantic literature; culture text)

Sažetak
PREPORODNI PETRARKIZAM I POLITIKA KONTINUITETA Ako je neopetrarkizam jedan od tekstova hrvatske preporodne kulture, koja ga međutim neprestano preispituje, logično je postaviti pitanje kakvo je njegovo mjesto: prvo, u autodeskripcijskom modelu preporodne kulture, te drugo, u modelu koji je o toj kulturi uspostavljen u naknadnoj interpretaciji hrvatske književne povijesti. Odgovor na prvo pitanje povod je razmišljanju o tipologiji preporodne kulture. Politizacija ženskog lika u ljubavnom pjesništvu, bilo kao &laquo ; ; kipa&raquo ; ; domovine ili kao ideala &laquo ; ; domorotke&raquo ; ; koja &laquo ; ; naški govori&raquo ; ; , svojevrsni je korektiv petrarkističke situacije koja je po svojoj (feminilnoj) melankoliji i samodramatizaciji bila teško prilagodljiva imperativu viteško-muške samožrtvujuće obrane ugrožene domovine-kraljice bez krune. Čini se stoga znakovitim povremeno deklarativno odustajanje od ljubavne lirike, kao i problematiziranje petrarkizma u drugim žanrovima. Uz politizaciju ženskog lika vrijedi i obrnuto, odnosno &laquo ; ; naturalizacija&raquo ; ; ideoloških koncepata kroz (žensko) tijelo: nabrajanje pojedinih dijelova tijela čije se jedinstvo naslućuje i žudi, a utjelovljenje je duha koji uzvisuje, čest je postupak prikazivanja domovine-tijela nacije kojoj je duh priželjkivana kulturna standardizacija, ponajprije u jezičnom smislu (pri čemu je Petrarka jedan od glavnih uzora artificijelne tvorbe nacionalnog jezika), koja će omogućiti uzašašće u društvo nacija. Potraga za nacionalnim pjesnikom karakteristika je hrvatskih devetnaestostoljetnih prilika, koje u tome rado ističu paralelizam s talijanskim, jer se za nacionalnim pjesnikom kao tekstom samoidentifikacije, u kontekstu politike kontinuiteta, traga u starijim razdobljima. Uz to je vezana i glavna legitimacija neopetrarkizma u preporodnom razdoblju, osobito vidljiva u njegovoj nižoj varijanti, repetrarkizmu: direktno povezivanje s renesansnim hrvatskim pjesništvom, odnosno dijakrono premošćivanje kao tipičan postupak u stvaranju nacije. On je vidljiv i u književnopovijesnom diskursu, upravo kao što je za De Sanctisa povijest talijanske književnosti povijest Italije. U tom se smislu preporodni petrarkizam više ne pokazuje kao raznorodno tijelo, neprilagođen tekst o feminilnoj ljubavi što pruža otpor uklapanju u zdravo (muško) tijelo nacije, već dio onog (jednog, jednoznačnog) mitskog teksta kulture što stoji nasuprot kulturi tekstova kakva se djelomično ostvarila ondje gdje su umjesto imperativa etničke kolektivizacije nastale zajednice građana – dakle nacije u zapadnom smislu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija, Etnologija i antropologija

POVEZANOST RADA