Naslov
PRIVATNO ARHIVSKO GRADIVO U HRVATSKOJ I INICIJATIVA NEVLADINIH ORGANIZACIJA
(PRIVATE ARCHIVAL RECORDS IN CROATIA AND NON-GOVERNMENTAL ORGANIZATIONS' INITIATIVE)

Autori
Heđbeli, Živana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Izvornik
ATLANTI vol. 17, no 1-2 / Klasinc, Peter Pavle, Tato Grazia - Trst : International institute for archival science of Trieste and Maribor, Archivio di stato di Trieste, 2007, 223-232

ISBN
1318-0134

Skup
17th international archival day and XXII conference of the members of the International institute of archival science

Mjesto i datum
Trst, Italija, 24.10.2007. - 25.10.2007

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
privatno arhivsko gradivo; Republika Hrvatska; legislativa; nevladine organizacije
(Private archival records; Republic of Croatia; legislation; non-governmental organizations)

Sažetak
1990. g. Republika Hrvatska je ukinula jednopartijski sistem, prešla na tržišnu privredu, promijenila dosta propisa i postala samostalna i suverena zemlja. RH je zemlja u tranziciji u kojoj je došlo do niza promjena koje su zahvatile, na posredan i neposredan način, i područje arhivske službe. U arhivskom su zakonu iz 1997. g. bitna novost odredbe koje se odnose na privatno gradivo. Ustav RH određuje da stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za RH, imaju njezinu osobitu zaštitu. Odredbe Ustava pobliže su određene arhivskim zakonom i provedbenim propisima. Zakon o arhivskom gradivu i arhivima uređuje zaštitu i uvjete korištenja, čuvanje, uporabu i obradu arhivskoga gradiva, javnu arhivska služba, te nadležnosti i zadaće arhiva. Privatnim arhivskim gradivom smatra se arhivsko gradivo nastalo djelovanjem privatnih pravnih i fizičkih osoba, ukoliko nije nastalo u obavljanju javnih ovlasti ili u obavljanju javne službe i ako nije u državnom vlasništvu. Hrvatski državni arhiv utvrđuje popis imatelja arhivskoga gradiva u privatnom vlasništvu za koje po svojoj stručnoj ocjeni utvrdi da je od interesa za državu. Privatno arhivsko gradivo upisuje se u Upisnik vlasnika privatnoga arhivskog gradiva, kojeg vodi HDA i u njega se unose i broj i nadnevak rješenja o proglašenju gradiva dijelom spomeničke baštine. Na stvaratelje i imatelje privatnoga arhivskog gradiva na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona o javnom arhivskom gradivu, osim ako zakonom nije drukčije određeno. Imatelji privatnoga arhivskog gradiva koji iz bilo koje osnove čuvaju arhivsko gradivo ili pojedinačne dokumente trajne vrijednosti, obavezni su: - obavijestiti nadležni državni arhiv o posjedovanju gradiva, - čuvati gradivo i poduzimati mjere potrebne za njegovo sigurno čuvanje i zaštitu, - srediti gradivo i izraditi popis, - dopustiti ovlaštenoj osobi nadležnoga državnog arhiva da pregleda gradivo i po potrebi provede sigurnosno snimanje. Ukoliko imatelj privatnoga arhivskog gradiva nije u mogućnosti srediti gradivo i izraditi popis, dužan je dopustiti nadležnom državnom arhivu da to učini o svom trošku. Ako imatelj privatnoga arhivskog gradiva nemarno ili nestručno čuva gradivo, tako da postoji opasnost da ono bude oštećeno ili uništeno, pa ni nakon opomene nadležnoga državnog arhiva u ostavljenom roku ne osigura uvjete za pravilno čuvanje i stručno održavanje arhivskoga gradiva, nadležni državni arhiv može rješenjem odrediti da se arhivsko gradivo preda arhivu na čuvanje dok imatelj ne dokaže da je osigurao propisane uvjete, i to rješenje izvršiti. Vlasnik privatnoga arhivskog gradiva može ga pohraniti, darovati ili prodati državnom arhivu. Državni arhivi imaju pravo prvokupa arhivskoga gradiva u privatnome vlasništvu. Cijela zemlja, uprava, javne službe, jednako kao i privatne osobe, nemaju dovoljno iskustva i znanja s privatnim vlasništvom. Poteškoće proistječu i iz neinformiranosti šire javnosti o značenju arhiva i arhivskog gradiva, potpune slobode privatnih pravnih osoba glede vođenja uredskog poslovanja, te iz nepoznavanja relevantne legislative. Problem su i nedorečeni i nejasni arhivski propisi koji su duhom proistekli iz razdoblja socijalizma. Problemi arhivske službe nisu novi. Uz nedostatak prostora za preuzimanje “ zrelog” gradiva veliki problem arhiva su djelatnici - nema ih dovoljno, a fluktuacija radne snage je velika. Arhivski su djelatnici, u ogromnoj većini, osobe koje su priučene za rad u arhivskoj struci, a ne osobe koje su stekle formalno, arhivsko srednjo ili visokoškolsko obrazovanje. Hrvatska arhivska služba nema dovoljno materijalnih i ljudskih resursa za kontakt ili rad sa sadašnjim brojem stvaratelja i imatelja privatnoga arhivskoga gradiva, kojih će biti sve više. Hrvatska arhivska služba nema dovoljno znanja, razumijevanja i resursa za puni rad s privatnim stvarateljima. Arhivi, odnosno osobe koje se u arhivima bave privatnim arhivskim gradivom, vrlo rijetko shvaćaju, i/ili ima sluha, za specifičan položaj određenih kategorija privatnih stvaratelja, na primjer udruga. Ogromna je većina udruga smještena u iznajmljenim prostorima, a rad obavljaju volonteri. Udruge do sredstava za obavljanje svojih osnovnih djelatnosti dolaze teško, te im izdvajanje sredstava za zapošljavanje specijaliziranih djelatnika – kao što su arhivisti, najčešće nije moguće, a gotovo uvijek ni prioritetno. HDA, kao središnji i matični državni arhiv, obavlja arhivsku službu u odnosu na arhivsko i registraturno gradivo državnih tijela, državnih i javnih ustanova i poduzeća, te pravnih osoba, obitelji i pojedinaca, čija se djelatnost prostirala ili se prostire na čitavom ili većem dijelu RH, odnosno koja ima značenje za RH. Popis imalaca arhivske i registraturne građe prve i druge kategorije u nadležnosti Arhiva Hrvatske iz 1989. g. obuhvaćao je stvaratelje aktivne u doba socijalizma. Tek nakon 18 godina, 23. travnja 2007. g., objavljena je nova kategorizacija stvaratelja arhivskoga gradiva na području nadležnosti HDA. Prema statističkim podacima u RH je, u svim djelatnostima, registrirano ukupno 226.572 poslovnih subjekata, HDA je u I. i II. kategoriju razvrstao 262 javnih stvaratelja i 239 privatnih stvaratelja. Nejasno je koju je metodologiju HDA upotrijebio pri izboru privatnih stvaratelja i kojim se kriterijima vodio pri njihovu odabiru. Kategorizacija nije sustavna i pokazuje nedostatnu upoznatost HDA sa stvarateljima privatnog arhivskog gradiva. Tako je npr. u kategoriji gospodarstvo nabrojano sveukupno 15 stvaratelja, od toga 4 filmske i 1 tvrtka koja se bavi snimanjem nosača zvuka (glazba), a nema proizvođača najpoznatijih hrvatskih proizvoda, počev od Kraša, preko Podravke i Končara, do Đure Đakovića. Kategorizacija je, iz nejasnih razloga, zaobišla neke privatne pravne osobe, izuzetno prisutne u javnosti RH, kao i udruge marginaliziranih i/ili ugroženih društvenih skupina. Velika je zamjerka i to što se kategorizacije ne objavljuje redovito te nisu obuhvaćeni privatni stvaratelji, odnosno nije zaštićeno njihovo gradivo, koji su u ranim godinama nastanka RH imali značajnu ulogu. Kategorizacija ne obuhvaća ni fizičke osobe, nositelje najvažnijih dužnosti u RH. Svakako bi trebalo odrediti da, kao posebna kategorija privatnih stvaratelja, gradivo svih fizičkih osoba koje su obnašale dužnost predsjednika RH i predsjednika najviših sudskih, zakonodavnih i izvršnih tijela: Hrvatskoga sabora, Vlade RH, Ustavnog i Vrhovnog suda, bude sačuvano za buduće naraštaje. Unatoč jasnoj zakonskoj obvezi objavljivanja nacrta podzakonskih akata radi očitovanja korisnika HDA kategorizaciju nije stavio na javnu raspravu. Uključivanje stvaratelja u fazi izrade kategorizacije dovelo bi do veće transparentnosti i, vjerujem, bolje prezentiranosti gradiva svih segmenta društva u RH za sadašnje i buduće generacije, što i jeste temeljna zadaća arhiva, Svjesni situacije i problema vezanih uz zaštitu privatnog gradiva, posebice onog nevladinih udruga, predstavnici dijela nevladinih udruga su tijekom 2003. i 2004. održali više sastanka koji su rezultirali formiranjem Inicijativnog odbora za utemeljenje NGO dokumentacijskog centra. Inicijativu je podržala i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. 2006. g. nevladina organizacija Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću objavila je prilagođeni prijevod priručnika The Records of NGOs, Memory... To Be Shared. A Practical Guide in 60 Questions Međunarodnog arhivskog vijeća. Publikacija je besplatno dostupna na web stranici Documente. Documenta, u suradnju sa Ž. Heđbeli, za nevladine organizacije diljem Hrvatske organizira besplatne tečajeve "Što i kako s papirima", o tome kako srediti i popisati registraturno i arhivsko gradivo. Arhivsko gradivo čini temelj memorije sveukupne prošlosti određenog društva, države, naroda, organizacije i pojedinca. Dostupnost dokumenata nastalih radom privatnih pravnih i fizičkih osoba istraživačima, znanstvenicima i svim građanima omogućava objektivnije shvaćanje naše prošlosti, intelektualno i fizičko čuvanje gradiva organizacija, pohranu dokaza o njihovom postojanju i radu. Za ispravno i uravnoteženo poimanje vlastite povijesti neophodno je kako gradivo nastalo radom tijela uprave, tako i ono privatnih pravnih i fizičkih osoba. Sagledavajući i objektivno učeći iz svoje povijesti stvaramo čvrste temelje za bolju budućnost. Stoga je potrebno, a što je i dužnost sadašnje generacije prema budućim, pokloniti punu pažnju pitanjima čuvanja i zaštite privatnoga gradiva. Privatno je gradivo sastavni i nezaobilazni dio memorije društva. Privatno je gradivo krucijalan izvor za razumijevanje političke, socijalne i svake druge povijesti, posebice one druge polovice 20. i početka 21. stoljeća.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Politologija, Informacijske i komunikacijske znanosti

POVEZANOST RADA