Naslov
Julije Bajamonti - etnograf, etnolog?
(Julije Bajamonti - Ethnographer, Ethnologist?)

Autori
Vince-Pallua, Jelka

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Splitski polihistor JULIJE BAJAMONTI

Urednik/ci
Frangeš, Ivo

Izdavač
Književni krug Split

Grad
Split

Godina
1996

Raspon stranica
220-231

ISBN
953-163-065-8

Ključne riječi
etnološka misao, Dalmacija, studija mentaliteta
(ethnological thought, Dalmatia, mentalithy study)

Sažetak
Neobična je svestranost i raznovrsnost područja kojima se Julije Bajamonti, enciklopedist s kraja 18. stoljeća, bavio i na kojima se okušao. Cilj je ovoga priloga uvidjeti bi li se mogla uz njegovo ime staviti još i oznaka - etnograf, etnolog. Za etnologiju je posebno važno istaknuti da se Bajamontijevo djelovanje razvilo pod utjecajem kulturnih i filozofskih strujanja tadašnje Europe, prosvjetiteljsko-znanstvene literature toga vremena, naročito one talijanske, ali da ćemo kod njega naći i elemente romantizma s kultom historije i strašću za sakupljanjem ostataka prošlosti, pisanih i nepisanih, čime se upravo i on bavio. U članku se konstatira da djelo Costumi dei Morlacchi, za koje se mislilo da bi moglo biti važno za etnologiju, nije Bajamontijevo (što smo saznali od A. Duplančića na skupu u Splitu), kako je to čak i najveći poznavalac Bajamontijeva ukupnoga djela, Ivan Milčetić, predmijevao. Nakon toga saznanja autorica smatra da je "najetnološkije" Bajamontijevo djelo Il Morlacchismo d´ Omero. No prije analize toga djela u članku se upućuje na neke njegove "etnografične" tekstove koji mogu poslužiti kao etnološki izvor i koji se mogu shvatiti kao studije mentaliteta splitske okolice potkraj 18. stoljeća. To se u prvome redu odnosi na Bajamontijeve rasprave o povijesti kuge u Dalmaciji Storia della peste che regnò ; ; ; in Dalmazia negl´ anni 1783-1784 , Venecija, 1786 te na njegov tekst Lettera del signor dottor Giulio Bajamonti sopra alcune particolarità ; ; ; dell´ Isola di Lesina, Hvar, 1790. U tekstu u kojemu o uzrocima kuge Bajamonti želi raspravljati znanstveno i trijezno, a ne na temelju fatalizma i predrasuda, možemo doći do mnoštva detalja iz života Splita i njegove okolice. On govori o mentalitetu i navadama Morlaka, o njihovim praznovjericama, fatalizmu, nebrizi za budućnost, osveti, lijenosti, siromaštvu, odnosu prema strancima, prema ženskoj djeci itd. U Letteri pak pisanoj u obliku pisma prijatelju A. Fortisu Bajamonti, moglo bi se reći, donosi demografski pregled stanovištva Hvara i mnoštvo podataka zanimljivih za prošlost Hvara. Bajamonti je, nema sumnje, dobro poznavao običaje i ćud Morlaka, Moro-Vlaha, žitelja Dalmatinske zagore s kojima se susretao na svojim putovanjima po tim zaostalim, patrijarhalnim krajevima, a s kojima se imao prilike susretati i u Splitu kojemu su ovi gravitirali iz njegova zaleđa. Dobro je poznavao i Homera i klasičnu literaturu pa je takav sretan spoj "znanja" urodio sasvim osebujnom, smjelom radnjom punom duha i erudicije -Il Morlacchismo d´ Omero (Morlaštvo Homera objavljenoj u Padovi 1797). U tome ćemo djelu pronaći mnoštvo elemenata značajnih etnologu, etnografičnih dijelova teksta punih detalja iz života Morlaka i njihovih običaja. Te detalje Bajamonti iznosi komparativnim postupkom uspoređujući brojne navike, način ponašanja i običaje Morlaka s Homerovim junacima i čak s bogovima nalazeći brojne sličnosti. Prema Bajamontiju, podudarnosti u velikom broju usporedbi između starogrčkog i morlačkog načina života proizlazi iz netaknutosti, iz starosti morlačkog načina života koji je ostao "okamenjen" kakav je bio još od homerskih vremena. Treba istaknuti da je u toj svojoj najpoznatijoj raspravi, do koje je i sam najviše držao, Bajamonti bio pod utjecajem napuljskoga filozofa Gimabattista Vicoa koji u europskim okvirima početaka etnološke znanosti zauzima značajno mjesto. Bajamonti je dakle bio na izvoru ranih početaka etnoloških istraživanja, evolucionističkog načina razmišljanja. U tom tekstu naći ćemo i nimalo baznačajne zametke etnološke misli. Autorica u spomenutoj Bajamontijevoj raspravi nalazi začetke kriterija kvantitete poznatog u etnologiji kojim se Bajamonti služio, ali ga nije i etnološki osvijestio. Etnološko je i Bajamontijevo zalaganje protiv etnocentričnosti i subjektivnosti pri procjenjivanju tuđe kulture, također pojmova koji će kasnije biti vrlo važni u etnološkoj teoriji. Bajamonti uptrebljava izraz kultura (naša kultura, civilizirana kultura) koja će postati jedan od ključnih pojmova u etnologiji, a njegovi tekstovi dobivaju obrise, mogli bismo reći, studija mentaliteta. Bajamontijevi etnološki napori, zaključuje se, bili su posebno pod utjecajem talijanskih učenjaka (prvenstveno Vicoa i Fortisa) no autorica smatra da je nažalost, u obratnom smjeru, premalo poznat udio i doprinos Bajamontijev u Fortisovim istraživanjima kada se zna da se Fortis najčešće obraćao za pomoć upravo Bajamontiju i najviše od njega saznavao te često tražio baš njegovo društvo prilikom svojih putovanja Dalmacijom i zaleđem. Kada bi se osim toga još i sasvim pouzdano dokazalo da je upravo Bajamonti dao Fortisu pjesmu o Hasanaginici pripalo bi ovome svestranome istraživaču i u hrvatskoj etnologiji značajnije i istaknjtije mjesto. No i sada, nakon što smo pronašli toliko toga etnografskoga i etnološkoga u njegovu djelu, nije upitno pitanje bismo li uz Bajamontijevo ime mogli staviti i oznake etnograf i etnolog.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Etnologija i antropologija

POVEZANOST RADA