Naslov
Dubrovačko područje nakon pada Republike do godine 1848.
(Dubrovnik after the Fall of the Dubrovnik Republic)

Autori
Ćosić, Stjepan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
27.11

Godina
1997

Stranica
357

Mentor
Stančić, Nikša

Ključne riječi
francusko zauzeće; austrijska uprava; nacionalna integracija
(French occupation; Austrian administration; national integration)

Sažetak
Prvu polovicu 19. stoljeća u europskim je okvirima obilježila radikalna društvena preobrazba kojom je započela povijest suvremene građanske epohe. Nakon iscrpljujućih Napoleonovih ratova, u većem dijelu Europe, unatoč restauraciji i apsolutizmu, osnažena su osnovna demokratska načela utemeljena na pravnoj jednakosti i proklamiranim ciljevima građanskog društva. Demokratski procesi, oživljeni revolucinarnim gibanjima dvadesetih i tridesetih godina, kulminirali su općeeuropskim previranjima 1848. Tehnološka i proizvodna revolucija, demografska eksplozija i rast agrarne proizvodnje pojačali su učinke društvenih promjena, a uslijedio je i značajan obrat u političkoj teoriji i praksi. Načelo monarhističkog legaliteta postupno je zamijenjeno raznim oblicima konzervativizma. S druge strane, liberalizam je postao ideološkom osnovicom svih političkih struja koje su težile promjenama. Najzad, širenje i jačanje nacionalnog načela u liberalnom je kontekstu svojom integracijskom snagom težilo ukidanju teritorijalne i etničke rascjepkanosti, stvarajući tako i novu dimenziju sukoba velesila oko podjele utjecajnih sfera. Dubrovačko područje, poput hrvatskog prostora u cjelini, nije ovim procesima zahvaćeno intenzitetom karakterističnim za zapadnoeuropske zemlje. Ipak, globalna zbivanja odrazila su se donekle i na području bivše Republike, koje u društvenom pogledu još uvijek nije bilo spremno za unutarnje političke promjene. Slijedom zbivanja u Europi, te su promjene došle izvana, praćene svim negativnim posljedicama ratnih zbivanja u doba Napoleonovih ratova. Brza preobrazba političke i gospodarske strukture te razvojni diskontinuitet kao posljedica tih procesa doveli su do gubitka političke samostalnosti, gospodarskog sloma i raspada stare društvene strukture, označivši tako posve nove okvire dubrovačke povijesti u prvoj polovici 19. stoljeća. Periodizacija dubrovačke povijesti nakon pada Republike uvjetovana je nizom institucionalnih i političkih promjena. Trenutak francuskog ukinuća Dubrovačke Republike 1808. uistinu je označio povijesnu prekretnicu. U formalnom smislu, tada nestaje dugotrajna društvena, politička i gospodarska struktura koja je je stoljećima nastajala u okvirima Starog poretka. Dramatično razdoblje francuske uprave odvijalo se u dvije etape. Tijekom 1808. i 1809. ustrojena je i učvršćena nova vlast, iako se sudbina ukinute Republike još uvijek činila neizvjesnom. U drugoj etapi, od 1809. do 1814., dubrovačko je područje uključeno u sastav Ilirskih Pokrajina. Tada se po prvi put djelomično uvode osnovna načela građanskog zakonodavstva te dolazi do formalnog prekida s aristokratskim i staleškim poretkom. Taj je proces praćen brzim gospodarskim slomom izazvanim uništenjem trgovačke flote, glavne okosnice dubrovačkog gospodarstva. Duboki društveni rascjep prouzročio je propadanje plemstva i starih građanskih rodova čija je društvena pozicija bila tijesno vezana za opstojnost Republike. Značaj nastalih promjena moguće je ispravno predočiti samo u svjetlu činjenice da se na teritoriju Dubrovačke Republike tijekom stoljeća oblikovao zaseban društveni poredak s vlastitim obilježjima. Dakle, u slučaju pada Republike nije riječ samo o ukinuću suvereniteta i aristokratskog oblika vlasti koji je, uostalom, djelomično nastavio egzistirati, nego i o nestanku čitavog jednog društvenog sustava s višestoljetnim sadržajima i odrednicama, čime se Dubrovnik bitno razlikovao od susjednog prostora. Iz te perspektive postaju jasnije sve posebnosti koje su karakteristične za političku povijest i mentalitet dubrovačkog društva tijekom 19. stoljeća. Upravni eksperimenti, necjelovitost započetih građanskih reformi, te brojni nameti i katastrofalna gospodarska situacija u svim su slojevima dubrovačkog društva prouzročili nezadovoljstvo francuskom vlašću. Usprkos tome, relativno kratkotrajna šestogodišnja vladavina Frančeza svojim je društvenim učincima na različit način ostala duboko ukorijenjena u svijesti dubrovačkog stanovništva. Nada u obnovu Republike, koja se kod vlastele i manjeg broja građana rasplamsala tijekom zakašnjelog protufrancuskog ustanka 1813./14., potpuno je skršena brutalnim austrijskim postupcima u dvogodišnjem razdoblju privremene uprave - Intendance (1814.-1816.). Međunarodna politička situacija nije dopuštala obnovu Republike, a u samom Gradu nije se uspjela uobličiti nova integracijska ideja ni društvena snaga koja bi je mogla provesti. Austrijska vlast je i formalno provedena zaključcima Bečkoga kongresa 1815., a njezino administrativno učvršćivanje potrajalo je od 1817. do 1822. Kao središte jednog od okruga Kraljevine Dalmacije, Dubrovnik tada ulazi u trajnu političku vezu s Habsburškom Monarhijom. Tijekom razdoblja apsolutizma slijedi konačan i ubrzan raspad stare društvene strukture. Dio plemstva iseljava a dio prihvaća zbilju građanskog društva, miješajući se obiteljskim vezama s imovinski i financijski moćnijim pučanima, živeći uglavnom od preostalih zemljišnih prihoda, administrativnih i vojnih službi. Time je vlastela i formalno gubila statusne odlike nobiliteta, strogo određene Statutom i drugim zakonima ukinute Republike. Identičan proces uočljiv je kod najuglednijih građanskih skupina, Antunina i Lazarina, čiji je društveni položaj bio izravno vezan za opstojnost aristokratskog sustava. Gubeći prijašnji značaj, katolička je crkva također proživljavala krizno razdoblje. Dubrovačka nadbiskupija ostala je bez većine zemljišnih posjeda još u doba francuske uprave. Poslije crkvene reorganizacije 1828., veliki dio crkvenih dobara i zaklada austrijska vlast definitivno je pripojila državnom posjedu. Stonska biskupija je ukinuta, a Dubrovačka nadbiskupija svedena na rang biskupije podređene dalmatinskoj metropoliji u Zadru. Zbog uništenog gospodarstva, nedostatka kapitala i perifernog značenja koje je čitavo područje dobilo u habsburškom političkom i gospodarskom sklopu, novi građanski sloj oblikovao se sporo. Zemlja je još uvijek većim dijelom bila u vlasništvu plemstva, ali se od početka 19. st. kao zemljoposjednici sve više javljaju pučani i poneki seljaci, koji su novac stekli trgovinom i pomorstvom. Kupnjom zemljoposjeda, u razdoblju ukinuća institucije fideikomisa (1811.-1817.), oni su povećali svoju imovinu na račun vlastele. Novi vlasnici i poduzetnici, u sprezi s gradskom inteligencijom slobodnih zanimanja, predstavljali su raznoliki supstrat suvremenog građanstva. Ostalo gradsko stanovništvo činili su sitni trgovci, obrtnici, mornari, ribari, manualni radnici i gradska sirotinja. U malim urbanim središtima na području Dubrovačkog okruga, Cavtatu i Orebiću, te donekle u Stonu i Slanome, kao i u samome Gradu, otprije su postojali manji krugovi brodovlasnika i poduzetnika. Usprkos nepomorskoj austrijskoj orijentaciji, oni su se žilavo održavali poslujući na Jadranu i Sredozemlju. Tako je dubrovačko pomorstvo ipak zadržalo osnovu za brži razvitak, koji je uslijedio u drugoj polovici stoljeća. Ovisni o konjunkturi pomorskog tržišta, pomorski orijentirani poduzetnici sve su više ulagali svoj novac u zemlju, zadržavajući pritom klasičnu ulogu zemljovlasnika prema zakupnicima - seljacima bezemljašima. Stoga su zemljišni odnosi i dalje ostali osnovni društveni problem. Uvođenjem austrijskog Općeg građanskog zakonika 1816., derogirani su svi zakoni bivše Republike, ali je pitanje zemljišnih obveza i dalje ostalo otvoreno i rješavalo se kao privatnopravni ugovorni spor na razini upravne, a ne sudbene vlasti. To je generiralo trajnu napetost u odnosima zemljovlasnika i seljaka kao najbrojnijeg društvenog sloja. Zbog bojazni od političkog nezadovoljstva i oživljavanja republikanskih tradicija, austrijske su vlasti postupale na dubrovačkom području znatno blaže nego u ostalim djelovima Dalmacije. Pored podržavanja starih, specifično dubrovačkih zemljišnih odnosa, Habsburška je Monarhija nizom državnih mjera i povlastica, poput podjele mirovina i državnih sinekura i višegodišnjeg oslobađanja od poreza i vojne obveze, nastojala pridobiti preostalu vlastelu, staro građanstvo i seljaštvo te tako pacificirati čitavo područje. U političkom, upravnom i vojnostrategijskom smislu Grad je zadržao stanovitu važnost. Uz Okružno poglavarstvo, političku preturu, općinsku upravu, prvostupanjski sud i gimnaziju, u Dubrovniku je, zbog strategijskih razloga, bila smještena jaka vojna posada, a vojska je zauzela, popravila i dogradila sve francuske utvrde, posebno Fort Impérial. Politički značaj davalo je Gradu i nekoliko stranih konzularnih predstavnika, posebice ruski i engleski, koji su razvili značajnu diplomatsku djelatnost. Uz proizvodnju ulja i vina, skromni gospodarski dosezi temeljili su se na ponovnom oživljavanju pomorstva i kopnene trgovine s turskim zaleđem. Nekoliko prerađivačkih radionica manufakturnog karaktera, koje u to doba rade u Dubrovniku, ne mogu se dovesti u vezu s industrijskom revolucijom u zapadnoeuropskim zemljama. Dubrovnik je, kao i čitava Dalmacija, u prethodnom razdoblju živio ponajviše od tranzitne trgovine i brodarstva. Primarna poljodjelska i prerađivačka proizvodnja bila je nedostatna, a do povećanja nije moglo doći ni pod novom vlašću, jer su nedostajali ključni elementi razvitka: prirodni resursi, kapital i tržište. Državne gospodrske mjere bile su krajnje restriktivne i nepoticajne. U sklopu zastarjele austrijske merkantilističke politike s visokim carinama i orijentacijom na izvoznu trgovinu preko podunavskoga bazena, južnohrvatski krajevi ostali su potpuno izolirani. Niz epidemija i nerodica, te uvođenje zemljišnog poreza 1842. još su više pogoršali postojeće stanje. Samo je postupno oživljavanje pomorstva i tranzitne trgovine tijekom četrdesetih godina i dalje činilo Dubrovnik važnim središtem u dalmatinskim okvirima. U duhovnom ozračju ranog romantizma, predodžba ukinute Republike za dio politički aktivnog stanovništva poprimila je idealni karakter, pridonoseći bijegu od krute apsolutističke stvarnosti. Međutim, ta se ideja u integracijskom smislu nije mogla oživotvoriti, pa su je postupno zamijenili suvremeni oblici etničke i nacionalne identifikacije. Političko, gospodarsko i društveno mrtvilo, izazvano izolacijom i apsolutističkim centralizmom, povremeno je ipak prekidano kulturnim događajima, poput Martecchinijevih izdanjâ Gundulića i drugih dubrovačkih pjesnika na hrvatskom i talijanskom jeziku tijekom dvadesetih i tridesetih godina. Rad na izdavačkom polju okrunjen je 1841. enciklopedijskim izdanjem Galleria degli Ragusei illustri. Zahvaljujući svojoj bogatoj tradiciji, Dubrovnik je kao kulturno i političko središte u hrvatskim okvirima zadržao širi značaj, o čemu svjedoči tadašnje djelovanje niza vrsnih slikara, jezikoslovaca, književnika i intelektualaca. Na temelju dubrovačke jezične tradicije i svijesti o kulturnom jedinstvu hrvatskog priobalja, preporodne ideje ilirizma odmah su našle odjeka u Dubrovniku, kao što su odatle snažno djelovale na središte pokreta u Zagrebu. Starija dubrovačka književnost i jezično nasljeđe bili su jedan od glavnih oslonaca cjelokupnog preporoda. Veze Dubrovnika i Zagreba učvršćene su brojnim osobnim kontaktima, dopisivanjem i hodočašćima preporodnih vođa. Dubrovački krug hrvatskih iliraca, bez obzira na prisutnost nejasne i široke slovinske političke ideje, posebno se isticao zrelom artikulacijom narodnih interesa, a suradnjom u preporodnim glasilima, ponajviše u Danici i Zori Dalmatinskoj, afirmirao se veliki broj dubrovačkih preporoditelja i kasnijih istaknutih narodnjaka. Jasna politička svijest dubrovačkog preporodnog kruga očitovala se odlučnim shvaćanjem o neophodnoj potrebi ujedinjenja hrvatskih zemalja i postupnim prihvaćanjem hrvatskog imena. Sličan su stav 1848. godine izražavali čak i predstavnici zvaničnih općinskih vlasti na dubrovačkome području. Zbog društvenih okolnosti u razdoblju apsolutizma, mnoge pojave političkog života počele su se očitovati tek proglašenjem ustavnosti 1848. Četrdesetosmaška zbivanja sazrijevala su upravo tijekom prethodnih desetljeća, pa stoga i dubrovačke događaje te godine treba promatrati u slijedu promjena koje su započele slomom Republike 1808. Oduševljenje padom apsolutizma, u Dubrovniku je, kao i u čitavoj Dalmaciji, pratilo pitanje sjedinjenja s Hrvatskom, a kao odjek liberalnih ideja tada su se ponovno nametnuli zemljišni problemi i pitanje građanskih sloboda. Osobito važan čimbenik četrdesetosmaških gibanja bilo je izražavanje nacionalnih težnji i interesa, pa su u tom kratkom razdoblju pokrenuta dva lista s pretežno demokratskom i nacionalnom tematikom, koja otad postaje glavnom temom političkih odnosa. Relativna otvorenost granice, mogućnost stjecanja državljanstva, neimaština i epidemije u zaleđu uvjetovali su proces doseljavanja stanovništva s područja istočne Hercegovine. Želeći proširiti svoj utjecaj na osmanskom teritoriju, Austrija je po prvi put dopustila doseljavanje i pravoslavnim doseljenicima, koji su tijekom prve polovice stoljeća svoje konfesionalno zajedništvo pretočili u izraziti srpski nacionalni osjećaj. Istodobnim procesom hrvatske nacionalne integracije, poglavito na kulturnom i književnom planu u okvirima ilirizma, otvorio se i problem nacionalnih odnosa. Iako su u drugim hrvatskim krajevima ti odnosi tijekom 1848. uglavnom bili usklađeni, u Dubrovniku upravo tada dolazi do prvih oblika ideološki složenije nacionalne diferencijacije. U tom je pogledu bilo pesudno širenje Karadžićeve ideje "jezičnog srpstva", propagandističko djelovanje ruskog konzula i pravoslavnog paroha u Gradu, kao i materijalno uzdizanje novodoseljenih pravoslavnih trgovaca i poduzetnika. Već 1848. razvijaju se u Dubrovniku dva nacionalno-preporodna kruga. Ideologija hrvatskog kruga dubrovačkih iliraca, listom predstavnika gradske inteligencije i aristokracije, jasno se očituje u dubrovačkim četrdesetosmaškim glasilima Rimembranze dela settimana i L'Avvenire. Za razliku od dotadašnjih, uglavnom kulturnojezičnih tema, ustavnost i sloboda tiska omogućili su i očitovanje političkih zahtjeva dubrovačkih narodnjaka. Osobito su napisi u L'Avvenire bili u skladu s općehrvatskim težnjama za ujedinjenjem. Zbog nedostatka etničke osnove, ali potican brojnim vanjskim faktorima, srpski je nacionalni program našao uporište u nekolicini ideologa "srbokatoličke" ideje. U toj fazi ni sami prvi "Srbi katolici" nisu jasno lučili srpstvo od slovinske tradicije, želeći ga kao političku novost proširiti na dubrovački i dalmatinski prostor. Na temelju pragmatizma i političkih ciljeva Srba u Habsburškoj Monarhiji, predstavnici srbokatoličke ideje u četrdesetosmaškom su razdoblju zagovarali ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom da bi u kasnijoj fazi, kao instrumentalizirani predstavnici velikosrpske ideologije, potpuno negirali hrvatstvo Dubrovnika. Nestalna, raznorodna, umjetno stvorena i ovisna skupina srbokatolika nije, pogotovo u početku, mogla postići širi utjecaj. Zanemarivši negativne posljedice, koje su uostalom plod širih povijesnih procesa, u prvim desetljećima austrijske uprave oživljene su i još više ojačane duhovne i političke spone hrvatskog sjevera s Dubrovnikom. Pozitivna, latentna dimenzija austrijskog priključenja pokazala se tijekom dugotrajnog procesa nacionalne i teritorijalne integracije hrvatskog naroda, kako tijekom ilirskoga pokreta u prvoj polovici stoljeća, tako i kasnije, u vrijeme zrelog razdoblja političke borbe.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA