Naslov
One-part Ojkanje-singing in the Historical Perspective

Autori
Marošević, Grozdana

Izvornik
Narodna umjetnost : Croatian Journal of Ethnology and Folklore Research (0547-2504) 43 (2006), 1; 141-160

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
one-part music; part-music; ojkanje-singing; historical perspective; Croatia

Sažetak
U članku se upozorava na nedovoljno istraženo jednoglasno (unisono) pjevanje u hrvatskoj tradicijskoj glazbi. Propituje se stereotip o sklonosti Hrvata višeglasnom pjevanju, stvoren činjenicom prevladavanja dvoglasnoga pjevanja u većini hrvatskih regija tijekom prve polovice 20. stoljeća, ali i zaokupljenošću etnomuzikologa skupnim (višeglasnim) pjevanjem uslijed (i u 20. stoljeću izraženog) shvaćanja folklorne glazbe kao kolektivne umjetnosti. Osvrće se i na utjecaj vlastitih spoznaja i iskustava u interpretiranju istraživanih fenomena. Navedeno se razmatra na primjeru ojkanja. U hrvatskoj etnomuzikološkoj literaturi uglavnom je obrađeno ojkanje dinarske regije, koja se smatra glavnim područjem tog načina pjevanja i žarištem njegova širenja drugim područjima Hrvatske. Posebno je obrađeno ojkanje dalmatinskoga zaleđa, u kojem su u 20. stoljeću prevladavali različiti dvoglasni oblici ojkanja, te je taj tip ojkanja istaknut za prototip ojkanja u cjelini. Jednoglasne se oblike ojkanja navodi usputno, kao manje zanimljive, kojima pjevač pribjegava samo u osami, kad uza se nema drugih pjevača. Na osnovi takvih prikaza, za jednoglasne bi se oblike ojkanja, karakteristične za središnju i istočnu Hrvatsku, vrlo lako moglo zaključiti da su izvedenice, odnosno nepotpune (okrnjene) verzije dvoglasnih oblika, nastale odumiranjem dvoglasja uslijed nedovoljne prakse izvođenja u sredinama u koje se tijekom 16. i 17. stoljeća doselilo dinarsko stanovništvo Analiza povijesnih podataka i glazbenih zapisa u objavljenim i rukopisnim izvorima (od 16. do 19. stoljeća) razotkrila je da je jednoglasje u prošlosti bilo dobro zastupljeno i u dinarskim i izvandinarskim područjima te da je supostojalo s dvoglasnom glazbenom praksom. Pokazala je strukturne razlike između jednoglasnih i dvoglasnih oblika ojkanja, te pružila dovoljno uporišta za zaključak da jednoglasno ojkanje nije izvedenica dvoglasnoga. Ujedno je otvorila pitanja povezana s rasprostranjenošću ojkanja i podrijetlom pojedinih oblika ojkanja izvan užega dinarskog prostora. // The paper discusses the insufficiently researched one-part or unison mode of singing in Croatian traditional music. The predominance of two-part singing in most of the Croatian regions during the first half of the 20th century, and the preoccupation of ethnomusicologists with group singing produced a stereotype that people in Croatia traditionally inclined to part-singing. It can be seen in the example of ojkanje singing. Croatian 20th century ethnomusicological literature deals mainly with the two-part ojkanje of the Dalmatian hinterland. It is regarded as the prototype of this style of singing in Croatia, while forms of one-part ojkanje are considered as rare and less interesting phenomena, existing only when there is no more than one singer. Analysis of historical data and musical notations contained in published and manuscript sources (from the 16th to the 19th century) shows that one-part music-making was well represented in the past and that it co-existed with two-part music practice, both in ojkanje and other music styles, in solo and group performances, and in vocal and instrumental practice. Although historical sources do not provide answers to all the questions and permit only hypotheses in response to many of them, they still considerably contribute to the understanding of a phenomenon in its entirety.

Izvorni jezik
Engleski

Znanstvena područja
Znanost o umjetnosti, Etnologija i antropologija

POVEZANOST RADA