Naslov
Kozmološke fizikalne kontroverze i svjetonazor
(Cosmological physical controversies and view on the world)

Autori
Planinić, Josip

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Skup
15. Dani Frane Petrića

Mjesto i datum
Cres, Hrvatska, 24.09.2006. - 27.09.2006

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
kozmologija; modeli svemira; kontroverze
(cosmology; models of the Universe; controversies)

Sažetak
Razvojem nove znanosti u sedamnaestom stoljeću, svemir postaje objekt prirodne filozofije, koja ga nastoji razumjeti u svijetlu Newtonove mehaničke slike svijeta ; Isaac je Newton gledao na svemir kao na beskonačnu posudu u kojoj se nalazi neizmjerno mnogo zvijezda. – Kant je držao kako je svemir, premda stalan, bio podložan neprestanoj evoluciji u dugim razdobljima. - U 19. stoljeću je statični satni mehanizam svemira zamijenjen evolucijskim pogledom na svijet, a evolucijski je svjetonazor bio naveliko pod utjecajem Darwinizma. - Albert Einstein nije izumio kozmologiju, ali ju je stavio na sasvim nove temelje. Nakon što je upotpunio svoju Opću teoriju relativnosti, 1917. godine objavljuje rad u kojem iznosi konzekvence te nove teorije. Pretpostavlja da je svemir prostorno zatvoreni kontinuum s četiri dimenzije, od kojih jedna pripada vremenskoj koordinati ; slijedi kako je svemir prostorno ograničen, statičan te sadrži konačnu količinu tvari. - Radovima Hubblea, Friedmana, Lemaitrea i Gamowa do polovice 20. stoljeća značajno je unaprijeđena kozmološka evolucijska teorija i razvijen je model Velikog praska (Big Bang, BB model). - Sasvim protivno BB modelu, u Engleskoj se pojavljuje (1940. god.) alternativna kozmološka teorija poznata kao Steady state (SS) kozmologija, odnosno teorija stalnog, uravnoteženog svemira, koja je zasnovana na dva postulata: svemir izgleda i izgledat će jednako motritelju na svakom mjestu i vremenu ; prema drugom principu, tvar kontinuirano nastaje posvuda i popunjava praznine ekspandirajućeg svemira ; SS teoriju uglavnom je oblikovao F. Hoyle sa suradnicima. - Tako je u pedesetim i ranim šezdesetim godinama 20. stoljeća bila postavljena zadaća motriteljskoj kozmologiji da ispita valjanost ili prevagu navedenih rivalskih teorija. - Onda slijedi vrlo značajno otkriće: 1965. god. A. Penzias i R. Wilson objavljuju rezultate svojih radio-astronomskih istraživanja ; tražeći radiosignale od ostataka jedne supernove naišli su neočekivano na mikrovalno zračenje, koje je dolazilo iz svih smjerova i predstavlja pozadinsko kozmičko mikrovalno zračenje (cosmic microvawe background, engl.). Tim otkrićem okončana je kontroverza i proturječje između BB i SS teorija te je znanstveno u kozmologiji prihvaćena evolucijska teorija Velikog praska kao teorija standardnog modela svemira. - U godinama koje su slijedile do danas, značajniji teorijski zahvat zbio se u osamdesetim godinama dogradnjom inflatornog modela u BB teoriju svemira (kratkotrajno naglo eksponencijalno napuhavanje svemira poslije Velikog praska), a od empirijskih događaja najznačajniji su rezultati astronomskih istraživanja iz 1999. god. koji su pokazali da se svemir ubrzano širi ; time su otvorena neka nova pitanja u modernoj kozmologiji, pa se već kaže da je ovo zlatno doba kozmologije. - Osvrćemo se još na izjave samih znanstvenika i filozofa na navedene alternativne modele svemira, a u svjetlu vjere, odnosno svjetonazora i filozofije prirode.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Fizika

POVEZANOST RADA