Naslov
Nasilje kao sakralni čin. Weberov model sakralizacije profanoga.
(Violence as sacral act. Max Weber's model for sacralisation of the profane (secular))

Autori
Markešić, Ivan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Skup
Religija i nasilje

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 28.03.2003

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
religija; nasilje; islam; kršćanstvo; tolerancija
(religion; violence; islam; cristianity; telerance)

Sažetak
Iako se ne može kazati da u ratovima religije nisu izravno započinjale međureligijski (međuvjerski rat) mora se ipak postaviti pitanje: kako je uopće moguće da se religije uvuku rat, i to one koje polažu važnost na mirotvorstvo. Ovdje je, također, potrebno kazati kako je moderna sa sobom pluralizirala sve, pa i religijsku scenu. Mnogi je doživljavaju kao mjesto gubljenja vlastitoga religijskoga i nacionalnog identiteta. Ona također znači i gubitak vrijednosti i orijentacije. Sve je postalo moguće (kontingentno). U takvim se slučajevima logičnim čini pozivanje na mir, red i poredak, kojeg nude religije. U postmodernom društvu religija ne igra više onu ulogu koju je imala u predmodernim društvima u kojima je legitimirala postojeću vlast i od koje je sve ovisilo. Religija je samo jedan dio tog društva, i to posebice kao dio kulture jednoga naroda. I stoga se religija, u žaru očuvanja supstance naroda u kojem se u datom obliku i načinu ukorijenila, poistovjećuje s tim narodom i s njegovim vođama (svejedno kakvi oni bili). Promatrajmo samo npr. ponašanje svećenika SPC-a, ili nekih kršćanskih crkava u SAD-u, u ovom trenutku, ili nastup imama u Bagdadu uoči američkoga napada Onima koji se trude pokazati kako je konačno došlo vrijeme praktične realizacije stajališta zastupanih u dosadašnjim ekumenskim (unutarkršćanskim) i dijaloškim (intereligijskim) nastojanjima, odnosno praktičnog ostvarenja Küngove ideje o stvaranju zajedničkoga svjetskoga etosa, minimuma konsenzusa između različitih religija. Još uvijek postoji nada da se obistini njegov iskaz kako nema mira među narodima, sve dok ne bude mira među religijama. Doprinos Ivana Pavla II. svjetli je primjer toga novog međureligijskog dijaloga, uspostavljanja suživota različitih religija, kultura i civilizacija, na što smi mi katolici kršćani u Hrvatskoj, i ja osobno, veoma ponosni. Papa Woytila je zapravo siguran pokazatelj u ovim trenucima kako nema straha od sukoba civilizacija, od sukoba kultura, jer kulture i civilizacije nemaju oružja i one nikada međusobno nisu ratovale.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Sociologija

POVEZANOST RADA