Naslov
Tekstualni subjektivitet u hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća
(Textual Subjectivity in Croatian Amorous Lyric Poetry of the 15th and 16th Centuries)

Autori
Bogdan, Tomislav

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
23.12

Godina
2005

Stranica
306

Mentor
Fališevac, Dunja

Ključne riječi
status tekstualnog subjekta; lirski subjekt; unutrašnja pragmatika teksta; lirska fikcija; tipovi ljubavnih diskurza; semantika ljubavnog odnosa; petrarkizam
(textual subject status; lyric subject; internal textual pragmatics; lyric fiction; types of amorous discourses; semantics of amorous relationship; Petrarchism)

Sažetak
Predmetu proučavanja, hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća, u ovome se radu pristupa iz perspektive dvaju žarišnih problema: statusa tekstualnog subjektiviteta/subjekta i tipova ljubavnih diskurza što se u njoj pojavljuju. Razmotrenu građu čine opusi Džore Držića, Šišmunda Menčetića, Hanibala Lucića, Marina Držića, Nikole Nalješkovića, Dinka Ranjine, Dominka Zlatarića i Horacija Mažibradića te anonimne pjesme iz Ranjinina zbornika. Ljubavna lirika jedna je od najzastupljenijih i najvažnijih vrsta u hrvatskoj renesansnoj književnosti. Takva popularnost zacijelo nije posljedica samo snažnih literarnih i općenito kulturnih utjecaja što su dopirali s talijanske obale Jadrana nego i pojačanih procesa individualizacije u doba renesanse. Oni su utjecali na nastanak književnih obrazaca za normirano istraživanje intime. Tekstualni subjektivitet određuje se kao najopćenitiji oblik eksplicitne tekstualne svijesti, odnosno kao instancija koja posreduje između sadržaja nedramskoga književnog djela i čitatelja. Drugim riječima, subjekt teksta rodni je pojam u čiji opseg ulaze pojmovi pripovjedača, za narativne, i lirskoga subjekta, za nenarativne tekstove. Spomenuta instancija u analitičke je svrhe izolirana i ponajviše opisana na dvjema razinama: prva podrazumijeva unutrašnju pragmatiku teksta, što znači tekstualne govorne procedure i komunikacijski status njihovih sudionika, u ovom slučaju prije svega lirskoga subjekta ; druga se tiče fenomenalizacije tekstualnog subjekta, odnosno njegova promatranja i opisivanja kao fingirane, tekstualne svijesti ili sebstva, što u slučaju ljubavne lirike u većini primjera znači kao aktera amoroznog odnosa. U radu se pojavljuje i treća, doduše najmanje opsežna i ponajmanje zastupljena, razina analize: ona je posvećena međudjelovanju hrvatske renesansne ljubavne lirike i drugih kulturnih praksi, od udvaračke retorike do povijesno kontingentnih mehanizama moći. Opisani pristup nametnuo se zbog spoznaje o tome da se lirski subjekt renesansne ljubavne pjesme po mnogočemu razlikuje od onoga iz novije lirike – on se, naime, pojavljuje u više-manje stereotipnim ulogama te je pogrešno po svaku cijenu u njemu tražiti autobiografske crte. Hrvatska ljubavna lirika s kraja 15. i iz 16. stoljeća u velikoj je mjeri konvencionalna, u njoj se uglavnom radi o lirskoj fikciji koja za svoj model najčešće, nikako i isključivo, ima Kanconijer Francesca Petrarke. Status tekstualnog subjekta dobrim se dijelom oblikuje u ovisnosti o odabranoj koncepciji amoroznog odnosa. U vezi s time razmotrena je preciznija, selektivnija definicija petrarkizma od onih koje su bile uobičajene, osobito u hrvatskoj književnoj historiografiji. Zaključeno je, uz pomoć sistemskoteorijskih shvaćanja njemačkih romanista, kako je petrarkizam samo jedan – vrlo važan, doduše, ali samo jedan – od ljubavnih lirskih diskurza u renesansnoj književnosti i kako se petrarkizmom ne smije olako nazivati renesansna ljubavna lirika u cijelosti. Ona obiluje elementima koji su inkompatibilni s poetikom Petrarkina Kanconijera i pripadaju drugim ljubavnim diskurzima. Tako je i hrvatska ljubavna lirika 15. i 16. stoljeća pluralistična, polidiskurzivna, te se u njoj osim petrarkizma pojavljuju i drugi amorozni diskurzi, npr. srednjovjekovna semantika dvorske ljubavi, neoplatonizam ili hedonistički ljubavni diskurz (najčešće antičkog porijekla). Pokazalo se da u naizgled jednoličnu, homogenu korpusu hrvatske renesansne ljubavne lirike postoje važne razlike, da se tekstualni subjekt pojavljuje u bitno različitim ulogama (npr. kao neki od različitih tipova zaljubljenika, kao kolektiviziran lirski subjekt, neutralan pripovjedač, lirski subjekt ženskoga roda). Rezultati tako koncipiranog istraživanja omogućili su dijakronijski pregled ljubavne lirike ranijega hrvatskoga književnog novovjekovlja i osigurali jasan uvid u lirske poetike pojedinih autora. Pritom su kao dominante izdvojeni personaliziranost tekstualnog subjekta u vidu lirskoga ja, sklonost govoru obraćanja i lik petrarkističkog zaljubljenika, a odstupanja od tih dominanti u svakoga su autora na poseban način indikativna.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA