Naslov
Medicina i srednjovjekovna diplomacija
(Mediicne and Medieval Diplomacy)

Autori
Belicza, Biserka ; Blažina Tomić, Zlata

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Izvornik
Hrvatska srednjovjekovna diplomacija / - Zagreb : Hrvatski institut za povijest, Diplomatska akadem. Ministarstva, 1998, 23-24

Skup
Znanstveni skup - Hrvatska srednjovjekovna diplomacija

Mjesto i datum
Zadar, Hrvatska, 09.09.1998. - 11.09.1998

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
Hrvatska; Dubrovačka repubika; medicina; diplomacija; do 16.stoljeća
(Croatia; Dubrovnik Republic; medicine; diplomacy; up to 16th ct.)

Sažetak
Raspravljanje o hrvatskoj srednjovjekovnoj diplomaciji pravi je izazov za povjesničare medicine da prouče i ukažu na udio medicinskog osoblja i ulogu tadašnjih javno zdravstvenih nastojanja u razvoju diplomatskih aktivnosti. Ovom ćemo se prigodom zadržati isključivo na primjerima Dubrovačke Republike u razdoblju od 14. do konca 16.stoljeća koristeći se objavljenim povijesnim podacima i arhivskim izvorima. Nas je zanimalo koju su ulogu u dubrovačkoj diplomaciji i zaštiti interesa Dubrovačke republike u odnosima na Mediteranu i okolnim Europskim i Balkanskim zemljama imali medicinski praktičari. Poznato je da je Dubrovnik već u 14. i 15. stoljeću izdao niz propisa koji pokazuju da je već tada organizirao vlastitu konzularnu i diplomatsku aktivnost. Stoga smo obratili pozornost na podatke o liječnicima, kirurzima i brijačima koje su vlada, knez, Senat, Veliko ili Malo vijeće upućivali ili su im odobravali da u okolnim zemljama liječe vladare, uglednike, njihovu rodbinu i službenike. Našli smo da je u razdoblju koje smo proučili u takvim aktivnostima sudjelovalo oko tridesetak medicinskih stručnjaka. Rjeđe na posve privatnoj osnovi, kada im je odobravan odlazak i izbivanje iz Dubrovnika bez ikakve nagrade i naknade, a znatno češće na insistiranje vlasti, kao dužnost službenika Dubrovačke Republike s pravom na plaću, naknadu troškova putovanja, boravka i liječenja. Sve to potvrđuje da su osiguranjem liječničke pomoći i medicinske skrbi uglednicima u okolnim zemljama Dubrovčani i na taj način mudro njegovali dobre diplomatske odnose sa susjedima, štiteći prvenstveno svoj teritorij i vlastite političke i ekonomske - interese, osobito trgovačke, balansirajući na političkoj sceni ovisno o trenutnim odnosima snaga. Ne samo da su šaljući medicinske stručnjake iskazivali svoju naklonost ili lojalnost, ti isti stručnjaci su na povratku u Dubrovnik bili potencijalan izvor veoma važnih informacija o političkim, gospodarskim ili zdravstvenim prilikama i zbivanjima u Bosni, Turskoj, Srbiji, Zeti ili Ugarskoj. Osim takvog nazovimo ga "individualnog mehanizma", srednjovjekovna je medicina u sebi nosila još jedan teže prepoznatljiv ali itekako snažan potencijal diplomatskog djelovanja koji je zapravo rezultat kompleksne konstelacije i međuodnosa tadašnjih zdravstvenih prilika, teorijskih koncepcija o uzrocima, širenju i prevenciji masovnih bolesti, pošasti i morija, osobito kuge. Poznato je da je institucija karantene prvi puta uvedena u Dubrovniku 1377. godine. Bilo je to potencijalno ishodište za razvoj pomorskog saniteta ne samo u smislu državne javno zdravstvene službe već u pravom smislu riječi međunarodne zdravstvene službe, odnosno međunarodnog zdravstva i međunarodnog prava u području medicine i zdravstva. Proces konstituiranja i institucionaliziranja takve službe u Dubrovniku se odvijao postepeno. Dobrim dijelom on je rezultat originalnih organizacijskih rješenja Dubrovačkih državnih vlasti ostvarenih tijekom 14, 15. i 16. stoljeća. Njihov se razvoj odvijao u interakciji sa osnivanjem pomorskog saniteta Venecije i Genove nakon što je sistem nadzora i karantene i tamo bio prihvaćen. Dubrovačke straže i zdravstveni službenici na kopnenim granicama i u lukama postaju prva karika u lancu prikupljanja relevantnih informacija koji se proteže do najudaljenijeg sjedišta dubrovačkih konzula, poslanika i predstavnika. O njihovim je informacijama ovisilo pravodobno pokretanje mehanizma predobrane i protuepidemijskih mjera. Istovremeno Dubrovačka vlada i diplomacija tijekom 15. i 16. stoljeća redovito izvješćuje sanitetske i državne vlasti Venecije, Ankone i Južne Italije o izbijanju bolesti, uskraćivanju dozvole za ulazak ili dolazak brodova ili o prestanku zabrane. Naše istraživanje pokazuje da su s uvođenjem institucije karantene i srednjovjekovna medicina i srednjovjekovna diplomacija u Hrvatskoj ali i u Europi dobile novu dimenziju koja će tijekom narednih stoljeća, a osobito tijekom 19. i 20. stoljeća prerasti u globalne svjetske diplomatske mehanizme i na razini međunarodnih zdravstvenih komisija i konferencija, te organizacija, što su Liga naroda, UN, Svjetska zdravstvena organizacija, UNICEF i druge.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA