Naslov
Zaštita prava na suđenje u razumnom roku - neki prijedlozi za unapređenje hrvatskog sustava na temelju stranih iskustava -
(Protection of the Right of Trial within a Reasonable Time-Limit - Some Sugestions for the Improvement of Croatian System Based on Foreign Experience -)

Autori
Potočnjak, Željko

Izvornik
Hrvatska pravna revija (1332-8670) 5 (2005), 4; 1-15

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
ljudska prava; pravično suđenje; pravo na suđenje u razumnom roku; razumni rok; Ustav; Hrvatska; Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
(human rights; right to a fair trial; right to a trial within a resonable time; reasonable time; Constitution; Croatia; Convention for Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms)

Sažetak
Hrvatski sustav zaštite prava na suđenje u razumnom roku uspostavljen je novelom Ustavnog zakona o Ustavnom sudu od 23. ožujka 2002. godine. Prema tom sustavu pravo na suđenje u razumnom roku štiti se isključivo u postupku pred Ustavnim sudom. Taj se postupak pokreće ustavnom tužbom koja se može podnijeti prije iscrpljivanja bilo kojeg drugog puta pravne zaštite. Odlučujući o povredi toga prava Ustavni sud može sudu pred kojim se vodi postupak odrediti rok u kojem mora donijeti odluku. Osim toga, osobi kojoj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku može se dosuditi primjerena novčana satisfakcija. Zbog neučinkovitosti hrvatskih sudova (krajem 2004. godine ostalo je neriješenih više od 1, 6 milijuna predmeta) naglo raste broj ustavnih tužbi zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Tako se u 2004. godini više od 18 posto novih predmeta iznesenih pred Ustavni sud odnosilo na povredu prava na suđenje u razumnom roku, a u više od 50 posto riješenih ustavnih tužbi te vrste Ustavni sud je utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku. Velika ukupna opterećenost Ustavnog suda (u 2004. godini pred taj je sud izneseno 5.170 novih predmeta), a posebno opterećenost predmetima u svezi s pravom na suđenje u razumnom roku, sve više dovodi u pitanje sposobnost toga suda da u razumnom roku odlučuje o podnesenim ustavnim tužbama te da na primjeren način i u prihvatljivim rokovima izvršava svoje druge ustavne ovlasti (napose one koje se odnose na ocjenu ustavnosti zakona, te na ocjenu ustavnosti i zakonitosti drugih propisa). Stoga se u radu iznosi stajalište da je prijeko potrebno dio odgovornosti za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku prebaciti na druge sudove. Na temelju prakse Europskog suda za ljudska prava razmatra se austrijski, talijanski, španjolski, portugalski, slovački i poljski sustav zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Provedena analiza pokazuje da, s izuzetkom Slovačke, u svim tim zemljama redovni sudovi, a u određenim slučajevima i tijela državne uprave, sudjeluju u ostvarivanju i zaštiti toga prava. Polazeći od tih iskustava autor iznosi svoje prijedloge za unapređenje hrvatskog sustava zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Okosnicu tog sustava čini prebacivanje dijela odgovornosti za zaštitu toga prava na druge sudove. Zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosio bi se sudu kojem se prigovara neopravdano odugovlačenje vođenja sudskog postupka. Na temelju takvog zahtjeva taj bi sud mogao donijeti traženu odluku te bi se u tom slučaju postupak smatrao okončanim. Neposredno viši sud bi o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku odlučivao samo ako niži sud ne bi udovoljio traženju podnositelja ili ako bi podnositelj ustrajao u tome da o njegovom zahtjevu odluči viši sud. Viši sud bi mogao nižem sudu odrediti rok u kojem mora odlučiti o zahtjevu. U slučaju utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku viši bi sud, na zahtjev podnositelja, mogao dosuditi i &laquo ; ; primjerenu naknadu&raquo ; ; za pretrpljenu povredu. Autor smatra da se u sudskoj praksi treba afirmirati odštetna odgovornost države za štetu koju trpe građani zbog nefunkcioniranja ili lošeg funkcioniranja pravosuđa. Pritom smatra da za to postoje normativne pretpostavke, ali da nema sudske prakse koja bi pokazala da osobe koje su pretrpjele štetu zbog neučinkovitosti pravosuđa tu štetu stvarno mogu naplatiti od države. Prema autorovoj zamisli Ustavni sud bi i u novom sustavu zadržao dio nadležnosti u svezi sa zaštitom prava na suđenje u razumnom roku, ali bi o povredi tog prava odlučivao tek nakon prethodnog iscrpljivanja pravne zaštite koju trebaju pružiti drugi sudovi. Time bi se zaštita prava na suđenje u razumnom roku izjednačila sa zaštitom svih drugih subjektivnih ustavnih prava. Autor smatra da bi se takvim unapređenjem hrvatskog sustava postigla dva glavna cilja. Prvo, Ustavni sud bi se djelomično rasteretio, pa bi mogao na primjeren način i u prihvatljivim rokovima ostvarivati sve svoje nadležnosti, napose one koje se odnose na tzv. apstraktnu kontrolu ustavnosti i zakonitosti. Drugo, institucionaliziranjem sudjelovanja svih sudova u postupku zaštite prava na suđenje u razumnom roku ojačala bi se njihova svijest da su, usprkos postojećim ljudskim i materijalnim ograničenjima, upravo sudovi subjekti o kojima ovisi ostvarenje temeljnog ljudskog i ustavnog prava na suđenje bez nepotrebnog odugovlačenja.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pravo

POVEZANOST RADA