Naslov
Povijesni atlas gradova: Koprivnica
(Historical Towns Atlas: Koprivnica)

Autori
Slukan-Altić, Mirela

Prevoditelji
Mayhew, Tea ; Mayhew, Martin

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar ; Muzej grada Koprivnice

Grad
Zagreb

Godina
2005

Stranica
214

ISBN
953-6666-42-1

Ključne riječi
Koprivnica ; urbana povijest ; povijesna geografija ; kartografski izvori
(Koprivnica ; urban histroy ; historical geography ; cartographical sources)

Sažetak
Grad Koprivnica, razvio se na iznimno važnom prometnom i geopolitičkom položaju, stoljećima vršeći funkciju sjevernih vrata hrvatske države, kako prema prostoru Mađarske tako i prema prostoru srednje i istočne Europe. Koprivnica se smjestila u sjeverozapadnom dijelu Panonske nizine, na križištu longitudinalnih putova koji dolinom Drave povezuju panonski prostor s alpskom regijom te transverzalnih pravaca koji preko središnje Hrvatske povezuju srednju Europu s Jadranskim morem. Takav je rubni položaj na sjeveru hrvatske države, stavio Koprivnicu u funkciju prirodne poveznice između regija srednje, južne i jugoistočne Europe. Upravo regija Podravine sa Koprivnicom kao svojim središtem, važna je sastavnica hrvatske razvojne osovine koja se transverzalno pruža od Podravine na sjeveru, preko Zagreba sve do sjevernojadranskog prometnog pročelja na jugu. To je danas prometno i gospodarski najaktivniji dio Hrvatske, koji ujedno predstavlja okosnicu hrvatske jadranske orijentacije, učinkovito povezujući širi panonski prostor s Jadranom. Administrativno područje grada Koprivnice danas obuhvaća površinu od 90, 94 km2. Područje grada Koprivnice čini devet naselja: Bakovčica, Draganovec, Herešin, Jagnjedovec, Koprivnica, Kunovec Breg, Reka, Starigrad i Štaglinec. Na čitavom području grada 2001. godine živjelo je 30 994 stanovnika, odnosno 341 stanovnik/km2, pri čemu u samoj Koprivnici živi 24 809 stanovnika. Koprivnica je srednjovjekovno naselje čije se ime u pisanim izvorima prvi puta spominje 1272. godine. Grad je dobio ime po rječici Koprivnici koja protječe južno od središta grada. Godine 1337. Koprivnica se spominje kao mjesto trgovanja a 1356. godine poveljom kralja Ludovika dobiva status slobodnog kraljevskog grada. Za razliku od razdoblja 13. stoljeća kada se Koprivnica razvija prije svega kao kastrum s važnim vojnostrateškim položajem, u kasnijem razdoblju srednjega vijeka razvija se kao utvrđeno sjedište feudalnog posjeda nastalog na križištu dvaju krakova znamenite ceste kralja Kolomana. Zahvaljujući svojem povoljnom prometnom položaju, razvoju trgovine, obrta te bogatoj agrarnoj okolici, Koprivnica se do kraja 14. stoljeća afirmirala kao jedno od značajnijih urbanih središta sjeverne Hrvatske. U prvoj fazi svoga razvoja, Koprivnica se razvija kao longitudinalno naselje cestovnog tipa. Utvrđena je vjerojatno u 14. stoljeću, kada naselje dobiva drvene palisade i vodeni opkop. Jezgru tog srednjovjekovnog naselja čine današnje Oružanska, Viječnićka i Esterova ulica. Svi objekti s centralnim funkcijama tadašnjeg grada (crkva Blažene Djevice Marije koja se spominje se 1337. godine, samostan, trgovine, sajam) bili su smješteni duž Esterove ulice na čijem su se početku nalazila glavna (sjeverna) gradska vrata. Oružanska ulica na čijem kraju su se nalazila oružana i južna gradska vrata kao i Vijećnička ulica smještena između njih, imale su prvenstveno stambenu funkciju. Izvan gradskih utvrda nalazio se feudalni kaštel u posjedu Koprivničkog vlastelinstva (smješten na mjestu kasnije izgrađenog jugozapadnog bastiona). Izvan utvrda nalazio se i suburbium u kojem se u 14. stoljeću spominje crkva Sv. Nikole (danas nije točno poznata njezina lokacija). Pravilnost srednjovjekovne koprivničke ulične mreže u kojoj su tri paralelne ulice formirane ravnim pravcem na podjednakoj udaljenosti, može upućivati na planski organiziran prostor grada. Do prekretnice u razvoju grada Koprivnice dolazi prodorom Turaka koji 1552. osvajaju Čazmu i dolaze do Đurđevca, osvojivši tako gotovo čitavu Slavoniju. U svrhu obrane od Turaka u 16. stoljeću, na preostalom području između Save i Drave formira se Slavonska vojna granica (kasnije Varaždinski generalat), koja će sve do 1699. godine imati ključnu ulogu u obrani Hrvatskog Kraljevstva. U svome položaju unutar Vojne granice, Koprivnica je imala posve osobit položaj. Naime, zbog njezina statusa slobodnog i kraljevskog grada, tijekom čitave vojnokrajiške povijesti grada, istodobno s djelovanjem vojne uprave, kontinuirano je djelovala i građanska samouprava kao paralelni organ gradske vlasti. Takav je status Koprivnici tijekom njezine duge vojnokrajiške povijesti osiguravao osim značajnih vojnih funkcija, razmjerno značajan razvoj trgovine i obrta. Kao rezultat prilagodbe stare feudalne utvrde Koprivnice novim ratnim uvjetima, četrdesetih godina 16. stoljeća dolazi do prve modernizacije koprivničke utvrde. Nakon jačanja njezinih fortifikacija, 1548. Koprivnica postaje sjedištem kapetanije, izdigavši se u jednu od najznačajnijih utvrda Slavonske vojne granice. Koprivnicu nakon te prve modernizacije prikazuju planovi Nicole Angielinija nastali oko 1560. godine. U podlozi njegovih planova (isprekidanom linijom) vidimo stvarno stanje utvrde, dok punom linijom označava prijedlog modernizacije s pet bastiona (osim Angielinijevih planova, usporedi i rekonstrukciju morfološke i funkcionalne strukture Koprivnice oko 1550. godine). Možemo vidjeti da je novi pravokutni sustav bedema i jaraka oko naselja učvršćen s tri ugaone kule, dok se na četvrtom uglu nalazi vlastelinski kaštel sa zasebnim opkopom. Kako su južna gradska vrata koja su vodila prema Slavoniji u međuvremenu izgubila značaj (Slavonija je pod turskom okupacijom), otvorena su zapadna gradska vrata koja su vodila prema Zagrebu. Položaj zapadnih gradskih vrata još će više afirmirati važnost zapadnog dijela grada (Esterova ulica), pa se tu s vremenom formirao središnji gradski trg (danas Trg Leandera Brozovića) koji je preuzeo funkciju sajmišta (postoji mogućnost da ovaj trg ima i srednjovjekovni kontinuitet no za to još uvijek nema arheoloških dokaza). Iako se Angielinijev prijedlog o izgradnji koprivničke utvrde s pet bastiona nikada nije realizirao, ideja o petom bastionu povremeno će se ponavljati sve do kraja 17. stoljeća. Do daljnje modernizacije utvrde dolazi tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 16. stoljeća. Novo stanje koprivničke utvrde prikazuje nam plan Girolama Arconatija iz 1574. godine. Taj nam plan ujedno dokumentira i neke izmjene koje je u međuvremenu doživio Angielinijev prijedlog izgradnje. Odstupanje od Angielinijeg prijedloga odnosi se na oblik jugoistočnog bastiona koji nije dobio trokutasti tlocrt kao preostala dva tvrđavska bastiona već je oblikovan kao peterostranična kula. Kraljev kaštel je u međuvremenu, umjesto stare predkule dobio novi bastion četvrtastog tlocrta koji je mostovima spojen s kaštelom i gradskom utvrdom. Arconatijev plan Koprivnice iz 1574. godine, predstavlja posljednju sliku utvrde s tragovima elemenata srednjovjekovne koprivničke fortifikacije. Iako je nakon ove vojnokrajiške modernizacije nekadašnje feudalne utvrde, Koprivnica znatno poboljšala svoju obrambenu snagu, postalo je jasno da dvojna utvrda te mali ugaoni bastioni neće biti dostatni za obranu u slučaju dugotrajne opsade osmanske vojske. Stoga će već početkom osamdesetih s godina otpočeti izgradnja potpuno novih utvrda koje će Koprivnicu svrstati među najznačajnije renesansne utvrde na tlu nekadašnje Slavonije. Tako je u međuvremenu napušten stari projekt utvrde, te donesen posve novi prema projektu Josepha Vintana. U skladu s njegovim prijedlogom, koprivnička će se utvrda sastojati iz zemljanih bedema i četiri prostrana bastiona zbog čije se izgradnje srušen stari feudalni kaštel. Stanje izgrađenosti koprivničke utvrde 1582. godine prikazuje plan Josepha Vintana (svi već izgrađeni objekti označeni crvenom bojom, a tek planirani žutom). Trase kurtina (spojni bedemi između bastiona) uvelike su se poklapale s trasom starih koprivničkih bedema, pa možemo pretpostaviti da kurtine nisu građene potpuno iznova već su djelomično korišteni stari bedemi koji su za potrebe nove koncepcije gradnje samo učvršćeni i obnovljeni (to objašnjava njihovu brzu izgradnju). To je ujedno i razlog nelogične zakošenosti trase južnog bedema koja će uzrokovati izduženi tlocrt budućeg jugozapadnog bastiona. Naime, takva trasa južno bedema bila je posljedica nekadašnjeg spoja jugoistočnog starog bastiona s kaštelom na jugozapadnom rubu grada. Izgradnjom spomenuta četiri bastiona, Koprivnica će dobiti karakterističan zvjezdolik tlocrt koji će bitno utjecati na kasniji razvoj urbanog tkiva grada kao i okolnih predgrađa koja će se početi razvijati s vanjske strane tih utvrda. Potpuno dovršenu renesansnu koprivničku utvrdu vidimo na planu Alessandra Pasqualinija iz 1598. godine. Morfološku i funkcionalnu strukturu renesansne Koprivnice prikazuje rekonstrukcija koju smo načinili za stanje iz 1600. godine. Okončanjem tzv. Dugog rata (1593-1606) zaključenim mirom u Žitvi 1606. godine, utvrđena je nova granica između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Žitvanski mir donio je ne samo čvrsto određene granice koje se više neće mijenjati na štetu Hrvatske, već i mali ali značajan dobitak na graničnom području između Čazme i Ilove. Pomicanjem granice s Čazme na Ilovu, područje Varaždinske vojne granice značajno je prošireno na istok. Tako je Žitvanski mir označio početak nešto sigurnijeg razvoja grada, koji će značajno utjecati na fizionomska i funkcionalna obilježja Koprivnice. Naime, nakon smirivanja prilika na habsburško-osmanskoj granici, obnavlja se gospodarski život Koprivnice. Već početkom 17. stoljeća jača prisutnost trgovaca i obrtnika. Razvojem trgovine, počinje proces ponove afirmacije Koprivnice kao značajnog trgovačkog i prometnog središta. Kao odraz novog položaja Koprivnice i novostvorenih uvjeta njezinog razvoja, kralj Ferdinand III godine 1638. i 1652. Koprivnici dodjeljuje pravo triju godišnjih sajmova. Tako će prvi puta nakon gotovo čitavog stoljeća u kojem se Koprivnica razvijala gotovo isključivo temeljem svojih vojnih funkcija, dobiti nove razvojne čimbenike: promet, trgovinu i obrt. Koprivnicu nakon Žitvanskog mira prikazuje veduta Johanna Ledentua iz 1639. godine (pogled iz smjera sjeverozapada). Bitna promjena koju prvi puta vidimo upravo na Ledentuovoj veduti odnosi se na novi izgled bastionske trase oko utvrde. Sama utvrda zadržala je svoj osnovni tlocrt četverokuta. No, ulogu obrane tvrđavnih kurtina i jaraka sada su preuzeli revelini - zemljani nasipi trokutna tlocrta koji stoje pred kurtinama. Tako su sada središnji dijelovi bedema (kurtina) dodatno zaštićeni novim tvrđavnim elementom, revelinima. Sagrađeno je ukupno četiri revelina, po jedan ispred svake kurtine, od kojih na Ledentuovoj veduti vidimo dva, zapadni i sjeverni. Drugu veliku novost koju vidimo na Ledentuovoj veduti su predbedemi (tzv. falsabraga) izgrađeni ispred stare linije bastiona i kurtina. Ta je intervencija vjerojatno izvršena nakon ili u tijeku gradnje revelina, čime je znatno poboljšana obrambena snaga čitave utvrde. Uređenje predbedema značilo je i stanovite promjene u zonama ulaza u utvrdu: južni je ulaz bio ukinut a zapadni je ulaz pomaknut nešto sjevernije. Dovršenjem novih fortifikacijskih elemenata utvrde, Koprivnica postaje najmodernija ratna utvrda na prostoru između Save i Drave. Posve dovršenu vidimo je na planu Martina Stiera iz 1657. godine. U međuvremenu, u okviru građanske obnove grada, u Koprivnici je oko 1657. godine na mjestu stare franjevačke crkve i samostana podignuta nova župna crkva Sv. Nikole a do 1685. godine franjevci na kraju Esterove ulice podižu novi samostan sa crkvom Sv. Antuna Padovanskog. Dovršena je i izgradnja četriju kavalira koji su dodatno suzili ionako sužen životni prostor unutar zidina. Kavaliri su u pravilu bili smješteni u uglovima utvrde kao nastavak bastiona. No, zbog crkve Sv. Nikole i zgrade zatvora koja je izgrađena između crkve i sjevernih vrata, sjeverozapadni kavalir morao se pomaknuti nešto južnije. Zbog izgradnje samog kavalira, srušen je velik dio zapadne insule južno od crkve, sve do ravnine s današnjim Trgom Leandera Brozovića. Od svih gradskih insula, izgradnjom kavalira, najviše je reducirana istočna insula koja se sačuvala samo u njezinom središnjem dijelu. Suženje istočne insule utjecalo je i na pomicanje građevne osi kuća te insule čime je današnja Oružanska ulica sužena na njezinu današnju širinu. Bolje sigurnosne prilike potakle su početak značajnijeg razvoja koprivničkog podgrađa. Podgrađe se razvijalo duž sjevernog (duž pute prema Varaždinu) i zapadnog ruba utvrđenog grada (duž puta prema Križevcima i Zagrebu). Na razvoj predgrađa osobito je poticajno djelovalo smirivanje ratnih prilika ali i odluka kojom se od sredine 17. stoljeća sajmovi održavaju izvan zidina, na lokaciji zapadno od zidina (danas Trg mladosti). Osim plana koji prikazuje stvarno stanje, Stier je 1657. izradio i prijedlog dogradnje koprivničkih utvrda kojim je ponovno istaknuta ideja o petom bastionu, no kao i prethodne, niti ova ideja nikada nije realizirana. Oslobađanjem većeg dijela hrvatskih zemalja nakon Karlovačkog (1699) i Požarevačkog (1718) mira, granica s Turcima pomaknuta je na rijeku Savu. Nakon što je oslobođenjem Slavonije, Koprivnica izgubila položaj neposredne pogranične utvrde, u razdoblju od 1731. do 1765. (tj. do izgradnje Bjelovara), Koprivnica preuzima funkciju sjedišta Varaždinskog generalata. Koprivnicu kao sjedište Varaždinskog generalata prikazuje plan I. C. Rebaina iz 1737. godine. Iako se građanska obnova grada započeta sredinom 17. stoljeća, još intenzivnije nastavljala i tijekom prve polovice 18. stoljeća, prisutnost vojne uprave još uvijek je ograničavala snažniji razvoj civilnih gradskih funkcija. Godine 1765. sjedište Varaždinskog Generalata premješteno je u grad Bjelovar, čime je Koprivnica izgubila svoj dotadašnji vojni značaj. Iako je razvojačenje grada formalno obavljeno 1765. godine, razgraničenje teritorija i razdruživanje imovine Vojne krajine i Grada trajat će još gotovo 50 godina. Prvo su se sporovi između grada i vojnokrajiških vlasti vodili oko samog razgraničenja grada koji je vraćen civilnoj Hrvatskoj i Varaždinskog generalata koji se nalazio u sastavu Vojne krajine. Karta civilnog mjernika Leopolda Knedinigera iz 1766. godine prikazuje stare i nove granice civilnog i vojnog teritorija. Želeći naglasiti svu kontradiktornost novog razgraničenja, Kneidinger je na svoj karti prvo označio srednjovjekovne granice grada utvrđene poveljom kralja Ludovika iz 1356. godine, dok je crvenom linijom naznačio nove granice gradskog teritorija. Na taj način jasno se ističe područje nekadašnjeg gradskog teritorija koje je sada pripojeno Varaždinskom generalatu. To je područje dodatno naglašeno svjetlom bojom. Osim naglašene razlike u teritorijalnom opsegu grada, posebno su naznačeni još uvijek sporni dijelovi gradskog teritorija (linije označene slovnom oznakom F) na koje pretendira Varaždinski generalat. Dvije godine kasnije kartu razgraničenja izradili su i krajiški mjernici koji prikazuju položaj granica prema zahtjevima vojnih vlasti. Na planu više ne nalazimo označene stare granice grada čime je naglašena vojna eksproprijacija gradskog područja, već je sav nekadašnji gradski teritorij pripojen Krajni i jednostavno označen kao « ; ; Generalatus Varasdiensis» ; ; . U skladu s legendom karte, žutom bojom označene su aktualne granice grada Koprivnice a crvenom granice Varaždinskog generalata. Usporedbom ove karte s Knedingerovom kartom koprivničkog teritorija iz 1766. godine, možemo vidjeti da je teritorij grada ostao manje-više nepromijenjen a zahtjevi grada za povratom dijela svoga nekadašnjeg teritorija neuslišeni. Definitivnu liniju razgraničenja prikazuje nam karta službena razgraničenja iz 1768. godine. Razvojačenjem Koprivnice 1765. godine problemi koprivničkih građana s vojskom nisu niti izdaleka bili riješeni. Nakon dugogodišnjeg postupka utvrđivanja granice između teritorija grada i Varaždinskog generalata, preostalo je riješiti pitanje konačnog razdruživanja civilne i vojne imovine na području grada. Naime, unutar teritorija grada Koprivnice i dalje se nalazio velik broj objekata i zemljišta koji su još uvijek bili u vlasništvu vojske. Osim brojnih objekata i poljoprivrednih zemljišta, u vlasništvu vojske bile su i bedemi, vodeni opkop, bastioni te gradska vrata. U svrhu raščišćavanja imovinsko-pravnih odnosa na području grada, 1772. godine izgrađen je plan Koprivnice s posebno označenim objektima na koje je vojska polagala pravo vlasništva. Vojne su vlasti gradu tek 1786. gradu prepustile sporne objekte te utvrdu s jarcima ali uz uvjet da je ne smiju rušiti. Plan iz 1772. godine prvi puta pruža i detaljniji uvid u strukturu vanjskog grada koji je pod utjecajem obnove trgovine i prometa doživio značajan razvoj. Razvojačenje Koprivnice i njezina integracija u gospodarski sustav građanske Hrvatske, donijelo je gradu značajne promjene u gospodarskom i političkom smislu, koje su omogućile značajni skok u demografskom i prostornom razvoju grada (1783 u gradu je živjelo 2 677 stanovnika). Zahvaljujući snažnom razvoju prometa, trgovine i obrta, koprivnička predgrađa sada postaju najdinamičniji dijelovi urbanog tkiva Koprivnice. Vanjski grad postaje središte trgovaca i obrtnika, no svi objekti s centralnim funkcijama još uvijek su smješteni isključivo unutar utvrda. Takvi promijenjeni uvjeti razvoja grada, omogućili su da se Koprivnica do kraja 18. stoljeća izdigla u jedno od najznačajnijih trgovišta civilne Hrvatske. Demografski i gospodarski rast grada, početkom 19. stoljeća počeo se održavati i u njegovom znatnijem prostornom rastu. No, utvrda koja je još uvijek omeđivala grad, postajala je sve veća zapreka njegovom širenju. Iako je u unutrašnjem gradu bilo slobodnih površina za izgradnju, gotovo sve nove kuće gradile su se izvan zidina. To će odraziti u sve manjem broju kuća unutrašnjeg grada čiji su stanovnici masivnim utvrdama bili odvojeni od središta gradske trgovine koja je odvijala na sajmištu smještenim zapadno od utvrde. Kao odraz novih potreba grada, počekom 19. stoljeća javljaju se prve ideje o rušenju dijela gradskih bedema. O tome svjedoči plan grada iz 1838. godine koji je izradio gradski mjernik Ivan Klement. Ovaj plan nije nastao sa svrhom da prikaze izgled i izgrađenost tadašnjeg grada, već odnos grada i utvrde, obrazlažući potrebu početka njezine razgradnje. Iz njega je jasno vidljivo da su predgrađa odavno prerasla unutrašnji grad koji je ostao posve izoliran utvrdom. U zapadnom predgrađu autor ucrtava novu parcelaciju preko zapadnog revelina, očito sugerirajući zatrpavanje dijela jarka i razgradnju revelina. Klementov prijedlog, iako nerealiziran, predstavlja prvi pokušaj prostornog planiranja na području grada Koprivnice. Sredinom 19. stoljeća, gotovo stotinu godina nakon formalnog razvojačenja Koprivnice, vojska je još uvijek imala utjecaj na razvoj grada. Naime, utvrda koja je okruživala gradsku jezgru, iako dana na korištenje gradskim vlastima, još uvijek je bila formalno u vlasništvu vojske. Kontinuitet vojnog angažmana u Koprivnici potvrđuje i činjenica što su se tijekom čitave prve polovice 19. stoljeća povremeno izrađivali vojni izvještaji o stanju koprivničke utvrde. To nam potvrđuje i vojni plan Koprivnice iz 1850. godine. Ovaj plan dokumentira nam početak značajnijeg širenja podgrađa ali i sve izraženiju krizu unutrašnjeg grada koja se zbog visokih bedema teško prilagođavala novih potrebama predindustrijskog društva. Gotovo čitav istočni dio utvrđenog grada koristi se isključivo u agrarne svrhe. Iako su gradske institucije (vijećnica, škola, bolnica) još uvijek smještene unutar utvrđenog dijela Koprivnice, taj dio grada više nije bio prestižno mjesto stanovanja. Tu funkciju već je neko vrijeme preuzelo sjeverno predgrađe u kojem se su se kao elitne zone stanovanja i formirali Zrinski trg i Trg bana Jelačića. Sredinom 19. stoljeća koprivničko podgrađe nakon dužeg vremena u kojem se izgradnja odvijala uglavnom popunjavanjem prostora u kojem je izgradnja već započela, počelo značajnije širiti na nove prostore, pa na ovom planu prvi puta vidimo i nova predgrađa istočno od utvrde čiji je nastanak potaknut važnošću prometnog pravca prema Bjelovaru. Snažniji prostorni rast grada sredinom 19. stoljeća doveo je do potrebe prvih radikalnijih zahvata na urbanističkoj strukturi Koprivnice, rušenja stoljetnih bedema grada. Nove potrebe grada proizašle su i iz novih uvjeta njegovog razvoja: 1870. godine Koprivnica je dobila željezničku prugu koja ju je povezala s Bečom, Zagrebom a tri godine kasnije i s Rijekom. Dolazak željeznice potakao je procese industrijalizacije, pa koprivnička manufakturna poduzeća počinju prerastati u prve industrijske pogone. Iz katastarskog plana iz 1869. možemo vidjeti da je proces razgradnje koprivničke utvrde konačno otpočeo. Nakon što je uravnjen sjeverni revelin gdje je 1856. godine izgrađena zgrada nove škole, otpočelo se i s rušenjem zapadnih bedema grada. Do kraja 19. stoljeća nestat će veći dio koprivničkih utvrda. Do danas je sačuvan samo manji dio utvrda s jugoistočnim bastionom, koji svjedoči o vojnoj povijesti ovog grada. Istodobno s početkom razgradnje utvrde, počelo se raditi i na uređenju grada, osobito onih njegovih dijelova koji su povezivali stari i novi dio grada. Tako je već 1856. uz današnji Zrinski trg uređena prva hortikulturna površina grada koja se 1863. proširila i na porez duž Nemčićeve ulice, stvorivši jezgru današnjeg gradskog parka, jednog najljepših gradskih parkova u Hrvatskoj. Osim u fizionomskom smislu, sada se osjeća i sve snažniji preobražaj grada u funkcionalnom smislu. Predgrađa koja sve više preuzimaju funkciju centra. U tome je osobito prednjačio sjeverni dio grada sa Zrinskim trgom koji već polovicom 19. stoljeća preuzima funkciju glavnog gradskog trga. U tom smislu prekretnicu u funkcionalnoj strukturi vanjskog grada označila je gradnja škole na mjestu nekadašnjeg sjevernog revelina, jer je to bila prva javna zgrada izgrađena izvan povijesne jezgre. Ubrzo se gradi čitav niz novih javnih institucija duž Zrinskog trga. Nemčićeve ulice koji se formiraju kao novo poslovno središte grada. Pod poticajnim utjecajima prometa i trgovine, osim sjevernog dijela vanjskog grada, snažniji razvoj doživljavaju i zapadno predgrađe (Dubovec), te Brežanec i Miklinovec, agrarna naselja koja se počinju razvijati pod sve snažnijim utjecajem grada. Premještanje sjedišta Generalata u Bjelovar te izdvajanje Koprivnice iz područja Vojne krajine do čega dolazi 1765. godine, samo će djelomično pridonijeti ponovnoj afirmaciji Koprivnice kao trgovačkog i prometnog središta sjeverne Hrvatske. Naime, nove granice Varaždinskog generalata prolazile su neposrednom periferijom grada, dijeleći grad od svoga agrarnog prirodnog zaleđa. Iako formalno oslobođena vojne uprave, zbog okruženosti vojnim teritorijem, Koprivnica je sve do druge polovice 19. stoljeća još uvijek bila značajno ograničena u svome razvoju. Tako pravu prekretnicu u razvoju grada označava tek 1871. godine kada je konačno ukinut Varaždinski generalat a koprivnička agrarna okolica ponovno povezana sa svojim prirodnim urbanim središtem. Konačna integracija grada i njegove okolice u gospodarski i prometni sustav građanske Hrvatske, potakla je izraziti demografski i gospodarski razvoj Koprivnice. Snažan rast grada sedamdesetih je godina 19. stoljeća bio zaustavljen općom gospodarskom krizom koja do koje dolazi u čitavoj Monarhiji nakon sklapanja Austro-Ugarske odnosno Hrvatsko-Ugarske nagodbe. O tome nam svjedoči nerealiziran plan elektrifikacije Koprivnice iz 1898. Osim što pokazuje predloženu mrežu elektrfikacije, plan dokumentira stanovit zastoj u prostornom širenju Koprivnice. Grad se uglavnom razvijao u prostornim okvirima stvorenim sredinom 19. stoljeća, pa se broj kuća nije znatnije povećao. To se osobito odnosi na sedamdesete i osamdesete godine, kada dolazi do potpune krize u razvoju grada. U tom razdoblju od dvadesetak godina izgrađeno je tek nekoliko značajnijih objekata, od kojih su neki označeni i na ovom planu (bolnica izgrađena 1875. na današnjem Trgu Tomislava Bardeka i sinagoga u Svilarskoj ulici). Nakon gospodarske krize koja je trajala dvadesetak godina, devedesetih se godina 19. stoljeća gospodarstvo počinje oporavljati. Kao odraz novih uvjeta razvoja grada, 1903. godine donesena je Regulacijska osnova grada Koprivnice koju je izradio Franjo Poici. U skladu s Osnovom, širenje grada planira se jednakomjerno u svim pravcima i to uglavnom ortogonalnom shemom ulica. Pravilnost uličnog rastera osobito je izražena na još neizgrađenim ili slabo izgrađenim gradskim površinama, dok se na gušće izgrađenim površinama nastojalo raster ulica koliko-toliko prilagoditi već postojećem stanju. Unutar povijesne jezgre posve je poštovan postojeći plan ulica, pa je izgradnja predviđena u okviru starih insula koprivničkog unutrašnjeg grada. Do značajnih promjena dolazi u kontaktnoj zoni unutrašnjeg i vanjskog grada gdje se u planira potpuno rušenje preostalog obrambenog sustava grada. U skladu s Osnovom, preostale bedeme valja sravniti te i taj prostor staviti u funkciju prometnog povezivanja stare povijesne jezgre s zonom novog središta formiranom duž prstena koprivničkih trgova. Kao kontakt starog i novog središta predlaže se širok pojas gradskih parkova koji bi sa svih strana okruživali povijesnu jezgru grada. Izuzetak od ortogonalne sheme ulica, predstavljaju dva ringa, prvi oko povijesne jezgre koji je već bio formiran i drugi koji bi okruživao grad s vanjske strane (nije realiziran). Osnova sadrži i funkcionalni zoning grada. Trgovačko-poslovne i upravne funkcije locirane su u prsten oko povijesne jezgre gdje je već formirano poslovno središte grada. Sajmišne funkcije premještaju se južno (sajmište za žito) i zapadno od gradske jezgre (stočno sajmište). Najveći dio gradskog prostora između drugog ringa i povijesne jezgre namijenjen je razvoju građanskih stambenih zona u kojima se smjenjuju ulice pravilnog rastera i prostrani zeleni parkovi. Nečistu industriju smješta jugoistočno od grada, dok razvoj čiste industrije planira u zaleđu željezničke pruge i kolodvora na zapadu grada (tzv. željeznička faza u razvoju industrije). Uz industrijske zone planirana je izgradnja radničkih kolonija. Osnova iz 1903. godine u svojim najbitnijim elementima nikada nije ostvarena. Realizacija ove Osnove zadržala se samo u području gradske jezgre, dok se rubni dijelovi grada grade uglavnom stihijski bez unaprijed zacrtanog plana. Koprivničke ulice s rijetkim izuzecima zadržale su svoje stare pravce određene topografijom terena. Najveća zasluga ove Osnove svakako je njezino nastojanje revalorizacije povijesne jezgre kao i djelomično realizirana ideja o prstenu gradskih parkova koji i danas čine jedan od najvrjednijih ambijentalnih prostora grada. Početak 20. stoljeća obilježen je nastavkom razvoja što ga je Koprivnica započela devedesetih godina 19. stoljeća. Zahvaljujući poticajnom utjecaju željeznice, početkom 20. stoljeća dolazi do značajnog razvoja gospodarstva u kojem će sve veću ulogu imati industrijska proizvodnja. Razvoj grada sada dodatno je potaknut otvorenjem još jedne željezničke pruge koja je 1912. godine povezala Koprivnicu sa Slavonijom. Početna faza industrijalizacije u okviru koje se u Koprivnici otvaraju prva veća industrijska poduzeća, nudila je sve veći broj radnih mjesta. Tako je industrijalizacija grada potakla i deagrarizaciju okolice iz koje se u grad počinje slijevati sve veći broj radnika-seljaka. Takvi procesi rezultirali su značajnim demografskim rastom grada. Tako je Koprivnica koja je 1900. godine imala 5 710 stanovnika, do 1910. godine brojila oko 6 600 stanovnika. Godine 1906. grad dobiva plinsku mrežu što je bio važan preduvjet za daljnji razvoj industrije (usp. plan plinifikacije iz 1909). Godine 1913. konačno je preseljeno stočno sajmište s današnjeg trga Mladosti zapadno do gradske jezgre na lokaciju Lenišće, , istočno od grada, čime je omogućena revalorizacija tog vrijednog dijela gradske površine (usp. plan nove lokacije sajmišta iz 1913). Osim jačanja prometnih funkcija, razvoju Koprivnice početkom 20. stoljeća najviše je pridonio razvoj industrije. Godine 1907. otvara se Kemijska tvornica, jedna od najvećih na Balkanu a 1917. i velika Tvornica ulja. Osim ovih u gradu je otvoren i čitav niz manjih tvornica temeljnih na tradicionalnoj prehrambenoj i kožarskoj industriji. Industrijski objekti u ovom razdoblju građeni su uglavnom uz željezničku prugu, u blizini kolodvora. Koprivnicu nakon izgradnje pruge prema Slavoniji te u vrijeme otvaranja prvih velikih industrijskih poduzeća prikazuje topografska karta iz 1914. godine. Kako je izgledala Koprivnica u međuratnom razdoblju prikazuje nam topografska karta u mjerilu 1:50 000 izrađena 1930. godine (s dopunama prometne mreže iz 1958.). Dovršenjem dionice željezničke pruge od Koprivnice do Varaždina koja je otvorena 1937., Koprivnica je postala jedna od najfrekventnijih željezničkih čvorišta Hrvatske. Usporedbom ove karte s topografskom kartom iz 1914. godine, možemo vidjeti da su ostaci stoljetne koprivničke utvrde u međuvremenu gotovo posve nestali iz topografije grada. Preostali su samo dijelovi jugoistočnog bastiona i njegovog jarka. Upravo u međuratnom razdoblju zaustavljeno je njezino daljnje razgrađivanje koprivničke utvrde. Naime, 1930. godine prvi puta javlja se inicijativa da preostali dio utvrde ipak treba sačuvati jer on predstavlja važan dio povijesti grada. Zahvaljujući takvoj promjeni stava, ostaci utvrde utvrda uspjeli su se sačuvati do danas. Zbog snažnog gospodarskog i demografskog rasta grada, međuratno razdoblje obilježeno je snažnom stambenom izgradnjom koja se uglavnom odvija u zapadnom dijelu grada, na prostoru između povijesne jezgre i željezničkog kolodvora. Tako je zahvaljujući intenzivnoj stambenoj izgradnji tijekom međuratnog razdoblja otpočeo proces snažnijeg funkcionalnog i fizionomskog povezivanja grada i njegovih nekadašnjih predgrađa koji prvi puta postaju dio kontinuirano izrađene cjeline grada. Nakon 1945. godine, poglavito snažnim razvojem prehrambene industrije temeljenoj na agrarnoj tradiciji Podravine, Koprivnica postaje jedno od najznačajnijih industrijskih središta Hrvatske. Godine 1947. u Koprivnici se pokreće Prehrambena industrija « ; ; Podravka» ; ; , danas najveći prehrambeni koncern u Hrvatskoj, koja postaje osnovni razvojni čimbenik grada. Snažan razvoj industrije omogućio je značajna ulaganja u uređenje i infrastrukturu grada. Industrijska zona razvija se sjeverno od grada duž željezničke pruge, šireći se dalje prema sjeveru, no pojedini pogoni nalaze se i u samom gradu. Godine 1959/1960. donesena je Idejna studija urbanističkog plana koja kao osnovni problem grada ističe diskontinuiranu izgradnju niske gustoće s mnogo neiskorištenih površina, često poljoprivrednih koje se prostiru između pojedinih izgrađenih zona. Zbog takve disperzne izgradnje, površina grada s obzirom na broj stanovnika bila je nesrazmjerno velika. U okviru spomenutog urbanističkog plana formirane su tri stambene zone: jugoistočna na potrebe individualne izgradnje, zapadna (između povijesne jezgre i kolodvora) kao zona kolektivne stanogradnje te sjeverna kao mješovita zona izgradnje. Širenje industrijske površine planirano je u smjeru sjevera, duž željezničke pruge. Važno je naglasiti da spomenuta Idejna osnova nije planirala širenje grada osvajanjem novih površina prema van, već je usmjeravala izgradnju grada prema « ; ; unutra» ; ; , na prazne prostore između već izgrađenih zona, pokušavajući formirati kontinuirano urbano tkivo grada. Osnova nije propisivala drastične zahvate u već postojećoj urbanoj strukturi već je maksimalno usvajala zatečeno stanje, nastojeći ga prilagoditi novim uvjetima razvoja grada. Odustalo se i od nametnute ortogonalne sheme ulice zamišljene na prijelazu stoljeća. Na taj način nije došlo do značajnijih devastacija povijesne jezgre, ali niti do njezine revalorizacije kao niti do značajnijih zahvata u pogledu snažnije urbanizacije koprivničkih stambenih zona koje su svojim uskim nepravilnim ulicama zadržale u velikoj mjeri zadržale ruralni karakter. Sedamdesetih i osamdesetih godina Koprivnica dostiže svije maksimalne stope demografskog, gospodarskog i prostornog rasta (usporedi planove iz 1977. i 1982.). Do kraja osamdesetih godina, grad je uglavnom dosegao svoj današnji prostorni opseg. Izgradnja grada prvi se puta značajnije proširila zapadno od pruge i južno od rijeke Koprivnice. Osim sjeverne industrijske zone uz prugu, sada se formira još jedna u južnom predjelu grada. Do kraja osamdesetih godina, Koprivnica je uvelike dostigla svoj današnji prostorni opseg. Završetkom osamdesetih završeno je razdoblje intenzivne industrijalizacije grada. Kriza koja je usporila gospodarski prostorni rast grada osamdesetih godina, kulminirala je devedesetih, kada je razvoj čitave Hrvatske posve zaustavio rat. Uspostavom samostalne Republike Hrvatske, u okviru novog upravno-teritorijalnog ustroja, Koprivnica dobiva novu centralnu funkciju kao sjedište Koprivničko-križevačke županije. Uz snažnu industriju, jake upravne funkcije grada Koprivnice postale su dodatni poticajni čimbenik njezina razvoja. Nakon rata koji je značajno usporio razvojne trendove grada, uslijedilo je razdoblje društvene i gospodarske tranzicije. Nakon demokratskih promjena, provedeno je prestrukturiranje koprivničkog gospodarstva koje je sada u cijelosti okrenuto sustavu tržišnog privređivanja i poticanju privatnog poduzetništva. Krajem 1999. godine Koprivnica je imala 30 industrijskih poduzeća s oko 8 000 zaposlenih. Osnovu koprivničkog gospodarstva i danas čini Podravka koja je ujedno i najveći prehrambeni koncern u Republici Hrvatskoj. Daljnje prostorno širenje grada u suvremenom razdoblju odvija se poglavito u smjeru istoka i juga. U skladu s tim, nove stambene zone planirane su u prostoru Lenišća (Lenišće-jug i Lenišće-istok) gdje će se graditi individualni samostojeći ili dvojni stambeni objekti uz mogućnost razvoja kompatibilne poslovne djelatnosti. Novi stanovi grade se i u predjelima južno od rijeke Koprivnice, gdje je stanogradnja također uglavnom realizira u obliku individualnih obiteljskih kuća. Ostaci koprivničke utvrde i povijesna jezgra koji svjedoče o bogatoj povijesti grada danas su zaštićeni spomenici kulture. U novije vrijeme javlja se inicijativa za rekonstrukciju dijela gradskih bedema i vodenih opkopa koji bi se stavili u trgovačku i uslužno-turističku funkciju (usp. projekt Loranda Klemenčića). Rekonstrukcija utvrda i vodenih jaraka sada više nisu u funkciji zatvaranja grada već upravo suprotno, njegovog otvaranja prema njegovom središtu ali ovaj puta u ruhu njegova autentičnog povijesnog identiteta. Bedemi koji su omogućili nastanak ovog grada predstavljajući stoljetni simbol obrane zapadne kulture, sastavni su dio njegove povijesti. Fortifikacijska arhitektura Koprivnice čak i sada kada je u prostoru grada više odavno nema, snažno određuje njezinu urbanističku strukturu. Tragovi koprivničke utvrde i danas su jasno vidljivi u tlocrtu gradskih ulica i trgova, stoga rekonstrukcija dijela utvrda ne mora biti idealizacija prošlosti već samo naglašavanje elemenata koji u prostoru već ionako postoje čineći jedan od temeljnih povijesnih identiteta ovog grada. Koprivnica kao regionalno središte sa svojim razvijenim centralnim funkcijama, danas ima gravitacijski utjecaj na čitavom području Koprivničko-križevačke županije. U njoj su smještene sve lokalne i državne institucije županijskog značaja. Osim snažnih upravnih funkcija, Koprivnica je i prosvjetno, gospodarsko, sportsko i zdravstveno središte županije. Koprivnica je danas grad snažne industrije koja svojim potencijalom predstavlja razvojnu snagu čitave regije.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

Napomena
Dio europskog projekta "Historical Towns Atlas"

POVEZANOST RADA