Naslov
Strossmayerova vanjska politika: Djelovanje i recepcija
(Strossmayer's Foreign Politics: Influence and Reception)

Autori
Slišković, Slavko

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
24.01

Godina
2005

Stranica
244

Mentor
Nikša Stančić

Neposredni voditelj
Franjo Šanjek

Ključne riječi
politika; Crkva; Slaveni; Hrvatska; nacija; kultura; znanost; prosvjeta
(politics; Catholic Church; Croatia; nation; culture; science; enlightment)

Sažetak
Josip Juraj Strossmayer nedvojbeno je jedna od najvažnijih ličnosti hrvatske povijesti druge polovice 19. stoljeća, a njegova široko profilirana djelatnost nije u potpunosti interpretirana niti u modernoj historiografiji. Autor je u svoj istraživački fokus postavio Strossmayerovu 'vanjsku politiku' nastojanja da koristeći se međunarodnim crkvenim i političkim vezama promiče svoje bitne ciljeve poput obnove jedinstva s kršćanskim Istokom, suradnje Južnih Slavena ali i Slavena uopće, te poboljšanja položaja Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji. Disertacija je podijeljena u tri velika poglavlja posvećena crkvenoj, kulturno-prosvjetnoj i političkoj komponenti biskupova djelovanja. Nakon kraćeg uvoda u kojem je ukratko ocijenio biskupovu viziju Europe kao zajednice ravnopravnih naroda utemeljene na kršćanstvu i smjestio Strossmayerov odnos prema južnom slavenstvu i slavenstvu kao takvom u okvir duge hrvatske tradicije od Vinka Pribojevića do Pavla Rittera Vitezovića, autor u opsežnom poglavlju 'Za vjeru i domovinu' (str. 7-109) prikazuje biskupovu djelatnost na crkvenom planu. S pravom ističe kako je cjelokupni Strossmayerov habitus odredila njegova pozicija biskupa na razmeđu katoličanstva, pravoslavlja i islama, vodeći ga naporima da se potisne turska vlast s Balkana i usmjeravajući ga obnovi jedinstva s kršćanskim Istokom. Đakovački je biskup stoga posebice aktivan uoči i nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, zalažući se svesrdno za uspostavu katoličke hijerahije u toj zemlji. Autor detaljno prikazuje i biskupov angažman kao apostolskog administratora katolika u Srbiji, njegov odnos prema bosansko-hercegovačkim franjevcima te isticanje kulta sv. Ćirila i Metoda kao one kršćanske baštine koja može biti poveznicom prema pravoslavlju. Ipak, krucijalna su nastojanja da se Sveta Stolica poveže sa pravoslavnim zemljama, pa se Strossmayer konkretno zalaže za sklapanje konkordata s Rusijom, Srbijom, Crnom Gorom i Bugarskom. Politička konstelacija i problemi oko ustroja nacionalnih struktura pravoslavne crkve onemogućili su ta nastojanja, a jedini Strossmayerov uspjeh bio je sklapanje konkordata Svete Stolice i Crne Gore. Biskup se prema pravoslavlju odnosio ekumenski, priznajući pravovjernost Istočne crkve, tretirajući pravoslavne vjernike kao shizmatike a ne kao heretike. Autor povezuje crkvene i političko-nacionalne aspekte Strossmayerove aktivnosti, pokazujući kako biskupov ekumenizam ima i svoju političko-nacionalnu implikaciju kako u užem hrvatskom i južnoslavenskom, tako i u općeslavenskom okviru. Naime, suradnja i uzajamnost Južnih Slavena ali i Slavena uopće nije moguća ukoliko oni ostanu na vjerskom polju u suprotstavljenim pa i neprijateljskim taborima. Za razliku od crkvenog, na kulturno-prosvjetnom području Strossmayerova su nastojanja prilično uspješna, a autor ih razmatra u poglavlju 'Prosvjetom k slobodi' (str, 110-170), pokazujući svestranu biskupovu aktivnost u utemeljenju kako svjetovnih institucija kulture, znanosti i prosvjete, tako i vjerskih (studij bosanskih franjevaca). Ovaj dio biskupove djelatnosti dobro je poznat pa je autor u njemu mogao ponoviti tek bitne činjenice kako je biskupova prosvjetna i kulturna aktivnost usko povezana s njegovim crkvenim i političko-nacionalnim ciljevima. U posljednjem poglavlju naslovljenom 'U političkim previranjima' (str. 171-234), autor raščlanjuje biskupovu političku djelatnost, usredotočujući se na njegov odnos prema Slavenima. Unutar slavenskog korpusa biskup veliku pozornost pridaje Rusima i Rusiji, nadajući se da će taj brojnošću ali i državnošću najjači slavenski narod postati promicateljem emancipacije slavenskih naroda posebice na Balkanu. Osim Rusa, najveću težinu ima odnos prema Srbima, koji je vrlo složen. Naime, usprkos uvjerenju da su Srbi i Hrvati dva plemena istog naroda koji su upućeni jedni na druge, te biskupova ekumenskog stava spram pravoslavlja, njegov odnos prema srpstvu nije jednoznačan. On je svjestan svih razlika i prepreka koje stoje na putu budućeg zajedništva, a i on kao i Rački, iako su tvorci i nositelji ideologije jugoslavenstva, smatraju da u Hrvatskoj postoji isključivo hrvatsko državno pravo. Autor ukratko prikazuje i biskupov stav prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Bugarskoj te poglavlje zaključuje kratkim prikazom odnosa prema Zapadnim Slavenima. Od svih Slavena biskup je relativno nepovoljno mišljenje imao jedino o Poljacima, dakako, iz političkih razloga, zbog njihove rusofobije i političke suradnje s Mađarima. Autor je u zaključku ponovio kako su svi aspekti biskupove djelatnosti čvrsto povezani te je na kraju iznio i tezu kako je Strossmayer „ vizionar europske obitelji naroda u kojoj je želio vidjeti Hrvate i ostale Južne Slavene” .

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA