ÿWPC4 ûÿ2ÿÿBPÿÿZ¦ÿÿCourier 12cpi#|xëxôdþ6X@Ƀ8Ç;ô@þþþþþþþÿÿÿÿÿÿÿÿþÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿIBM 4019 LaserPrinter EIB40LAE.PRSeôdþ6X@Ƀ8Ç;,,,,0i‰rô@ûÿ2ÿÿ2BVP Z¦#|xCourier 10cpi6ÿÿ‰?xxx,JZXxþ6X@É“8Ç;X@þþþþþþþÿÿÿÿÿþÿÿþÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿÿIBM 4019 LaserPrinter EIB40LAE.PRSeôxþ6X@ɹ`7û,,,,0i‰rX@ûÿ22ÿÿF`2ÁàŒ ìÁPONOVLJENA PLJUSKA HRVATSKIM KATOLICIMA:ƒ Áàä ìÁU POVODU KNJIGE MARIA STRECHE,ƒ Áà ìÁÃÃKatoliÀcÀko hrvatstvoÄÄ, Barbat, Zagreb, 1997.ƒ ÁàXì%ÁJure KriÀ±Àtoƒ ÃÃO knjizi i dojmovimaÄÄ ÁÁPojava knjige M. Streche, kojoj je podnaslov "PoÀcÀeci politiÀcÀkog katolicizma u banskoj Hrvatskoj (1897.©1904.), popraÀaÀena je neobiÀcÀno velikom medijskom pozornoÀ±ÀÀaÀu, À±Àto izaziva sumnju da se njezin sadrÀÏÀaj pokuÀ±Àava nametnuti kao mjerodavna interpretacija dijela katoliÀcÀke i hrvatske proÀ±Àlosti. NuÀÏÀno se postavlja pitanje zaÀ±Àto se tolika pozornost daje magistarskom radu, koji se mukotrpno raÀOÀao sedam©osam godina i koji se vjerojatno ne bi ni rodio da nije bilo, nastavimo s analogijom, carskoga reza. ÁÁNo, o razlozima za takve postupke moÀÏÀda poslije, a sada nam je pogledati pobliÀÏÀe samu knjigu. Knjiga, koja ima 259 stranica, razdijeljena je u pet poglavlja, te popraÀaÀena Uvodom, ZakljuÀcÀkom, Popisom literature i Kazalom imena. UvrÀ±Àten je takoÀOÀer tekst (pretpostavljam recenzija) prof. dr. NikÀ±Àe StanÀcÀiÀaÀa pod naslovom "'PolitiÀcÀki katolicizam' i 'katoliÀcÀko hrvatstvo' u knjizi mr. Marija Streche", koji ima tri i pol stranice. Prvo poglavlje sagledava susret Crkve s "modernim graÀOÀanskim druÀ±Àtvom", drugo razmatra "idejna strujanja u katolicizmu u banskoj Hrvatskoj na prijelomu stoljeÀaÀa", treÀaÀe analizira "svetojeronimsku aferu" i posljednje ukazuje na "pojavu borbenog katoliÀcÀkog ekskluzivizma". ÁÁPoslije pomna ÀcÀitanja ostaje mi zakljuÀcÀak: muÀcÀno je to À±Àtivo. MuÀcÀninu izaziva ne toliko problematiÀcÀna sintagma "katoliÀcÀko hrvatstvo" (bi li ptotestantsko hrvatstvo bilo drugaÀcÀije od katoliÀcÀkog?!) Dakle, vrtoglavicu i muÀcÀninu ne izazivaju toliko takve nezgrapnost, pa ni misaona zbrka, nelogiÀcÀnosti i proturjeÀcÀnosti koje se susreÀaÀu na gotovo svakoj stranici, pa ni nastavak historiografske prakse preÀ±ÀuÀaÀivanja, koliko frustrirajuÀaÀi napor da se pronaÀOÀe opravdanje teze koja je, makar i konfuzno, najavljena na poÀcÀetku. Opravdanja jednostavno nema, i ÀcÀovjek se ljuti zaÀ±Àto se prepustio naporu koji nije niÀ±Àta donio. ÁÁTu bi trebalo i stati s osvrtom, da uglednici historijskih znanosti nisu od knjige napravili komiÀcÀnu paradu. MoÀÏÀda bi bilo primjerenije istraÀÏÀiti zaÀ±Àto su se objektivno ljudi od ugleda upustili u takvo zabavljanje opÀaÀinstva, ali buduÀaÀi da je predloÀÏÀak komediji tu, treba se i na njega osvrnuti. ÃÃDefiniranje nepostojeÀaÀegÄÄ ÁÁÀ°Àto je onda "katoliÀcÀko hrvatstvo"? Najprije, to bi bio sinonim za "politiÀcÀki katolicizam", koji se u banskoj Hrvatskoj navodno oblikovao "od kraja devedesetih godina 19. stoljeÀaÀa dalje" (xi.). Evo definicije politiÀcÀkog katolicizma koju nudi Strecha: to je "nastojanje da se politiÀcÀkom i druÀ±Àtvenom akcijom KatoliÀcÀke crkve i s njom povezanih laika krÀ±ÀÀaÀanske, odnosno katoliÀcÀke vrijednosti afirmiraju kao osnovni regulatorni principi ukupnih druÀ±Àtvenih odnosa" (xiv.). (ZaÀ±Àto se laici odvajaju od Crkve?). Zatim, Strecha priÀcÀa kako je bio zateÀcÀen otkriÀaÀem da politiÀcÀki katolicizam, molimÔh)0*0*0*°°Ô lijepo, ima ideologiju, te je njegova zadaÀaÀa (raz)otkriti ideologiju hrvatskoga politiÀcÀkog katolicizma. Pri tome je njegovo priznanje, kako je istraÀÏÀivanja "ideoloÀ±Àkog sustava koji proizlazi iz religijskog uÀcÀenja" (xii.) vrlo teÀ±Àko, upravo razoruÀÏÀavajuÀaÀe. Zatim, specifiÀcÀnost hrvatskoga "politiÀcÀkog katolicizma" bila bi u tome da se "nastojao afirmirati kao odluÀcÀujuÀaÀi ÀcÀimbenik u izravnu oblikovanju ukupne hrvatske druÀ±Àtvene stvarnosti" (xii.). ÁÁJesmo li nadomak pobliÀÏÀem definiranju "katoliÀcÀkog hrvatstva"? Jest, imamo ga: to je "posebno obiljeÀÏÀje ideologije politiÀcÀkoga katolicizma u banskoj Hrvatskoj", koja je funkcionirala "kao hrvatska ncionalno©integracijska ideologija" (xv.). Strecha skromno dopuÀ±Àta "da izraz moÀÏÀda nije najsretnije odabran", ali je "priliÀcÀno funkcionalan" (xv.). À°Àto bi to trebalo znaÀcÀiti sami ÀaÀe se ÀcÀitatelji morati pobrinuti da pronaÀOÀu. ÁÁS druge strane, Strecha nije uopÀaÀe skroman: veli da autorstvo izraza "katoliÀcÀko hrvatstvo" mora "pripisati sebi" (xv.). ÀbÀak je odmah dobio i prvog obraÀaÀenika u osobi prof. dr. NikÀ±Àe StanÀcÀiÀaÀa, profesora na Odsjeku za povijest ZagrebaÀcÀkog sveuÀcÀiliÀ±Àta, Strechina mentora za magisterij, predsjednika ispitne komisije, pisca predgovora i predstavljatelja knjige. NaÀÏÀalost, ako je ta netoÀcÀnost navjestitelj (ne)pouzdanosti knjige, navjeÀ±Àtaj za Strechu nije uopÀaÀe dobar. Ne samo da Strecha nije prvi koji je upotrijebio izraz "katoliÀcÀko hrvatstvo", nego je on, primjereno, iziÀ±Àao iz obavjeÀ±Àtajne retorte maÀOÀarskog À±Àpijuna "DragiÀ±Àe". A javio se, opet niÀ±Àta zaÀcÀuÀOÀujuÀaÀe, u svezi s imenovanjem prof. Josipa Stadlera za prvoga vrhbosanskog nadbiskupa. MaÀOÀari su se bojali Stadlerova dolaska u Bosnu, jer bi taj biskup, pristaÀ±Àa starÀcÀeviÀaÀanstva, À±Àirio "katoliÀcÀko hrvatstvo". Usput, niÀ±Àta ÀcÀudno da Strechina sljedba do danas okrivljuje Stadlera za À±Àirenje "katoliÀcÀkog hrvatstva". À°Àto je donekle ÀcÀudno jest da ne zna da je Milorad EkmeÀcÀiÀaÀ, suvremeni ideolog vlikosrpstva i promicatelj teze da su Hrvati postali narodom i nacijom samo zbog katolicizma (À±Àto je radikalizacija teze o "katoliÀcÀkom hrvatstvu"), pretrÀcÀao puno intelektualnih milja s tom bakljom. Ili se, moÀÏÀda, ne treba ÀcÀuditi ni takvim ÀcÀudnim obratima na ovdaÀ±Ànjoj historiografskoj vjetrometini. ÁÁNo, vratiti se je potrazi za "ideologijom katoliÀcÀkog hrvatstva". Da, ali ta se ideologija sastoji u "hrvatskoj nacionalno©integracijskoj ideologiji", pa treba prije iznaÀaÀi À±Àto je to. Ako primjeÀaÀujete da je to tautologija, slaÀÏÀem se. No, oprostimo i to. À°Àto bi to bila "nacionalno©integracijska ideologija"? Strecha nam ne daje pobliÀÏÀe odreÀOÀenje te sintagme s proÀ±Àlovremenskom patinom. Jasno je barem toliko da bi trebala biti ideologija koja sluÀÏÀi integraciji nacije ili moÀÏÀda njezinu oblikovanju. Pretpostavka je da se hrvatska nacija do vremena o kojem je rijeÀcÀ (konac 19. st.) nije oblikovala i da su katolici ponudili ideologiju za njezino konaÀcÀno oblikovanje iliti integraciju. SmijeÀ±Àno veÀaÀ samo po sebi, jer se hrvatska nacija "integrirala" prije tog vremena, a katolicizam je u tom procesu igrao odreÀOÀenu ulogu, tema koja zahtijeva neku drugu raspravu. No, oprostimo i to. Koja bi bila "nacionalno©integracijska ideologija" koju nisu nudili katolici i koja bi, po Strechi, bila prava, nepatvorena, neiskrivljena? Tu se pribliÀÏÀavamo biti odgovora, ali i temeljnoj Strechinoj pretpostavki, koju izbjegava obznaniti. Iz susljednih stranica knjige jasno se daje do znanja da je prava, nekatoliÀcÀkaÔh)0*0*0*°°Ô "nacionalno©integracijska ideologija" ideologija jugoslavenstva ("izvornog jugoslavizma", 73.), ideologija koja, logiÀcÀno, postiÀÏÀe svoj "integracijski" vrhunac 1918. kad se Hrvati utapaju u amalgam koji ÀaÀe nadiÀaÀi "plemenske" identifikacije i izroditi "jugoslavensku naciju". ÃÃÀbÀinjenice i ideologijeÄÄ ÁÁSad se moÀÏÀemo upustiti i portretiranje dogaÀOÀaja, poznatih nam i bez Streche, koji sluÀÏÀe kao povijesni okviri te cijele priÀcÀe. Usprkos agilnosti "politiÀcÀkog katolicizma" u austro©ugarskoj monarhiji i u ostatku Europe, u Hrvatskoj se nije osjeÀaÀao ni daÀ±Àak njegova prisustva. No, u slijedu donoÀ±Àenja liberalnog zakonodavstva maÀOÀarske vlade poÀcÀevÀ±Ài 1894. (istiskivanje utjecaja Crkve iz À±Àkolstva, civilni brak), neki su se hrvatski politiÀcÀki krugovi, napose katoliÀcÀko sveÀaÀenstvo koje je bilo prisutno u gotovo svim politiÀcÀkim strankama, pobojali da bi se takvo zakonodavstvo moglo nametnuti i Hrvatskoj. Stoga je to sveÀaÀenstvo, predominantno liberalnih nagnuÀaÀa, traÀÏÀilo politiÀcÀke saveznike da bi onemoguÀaÀilo takav razvoj dogaÀOÀaja. U tom procesu bilo je neizbjeÀÏÀno da se pojavi konstatcija da je druÀ±Àtvena potka u ÀcÀijoj su osnovi bila katoliÀcÀka naÀcÀela pred opasnosti da se rastvori, te da je potrebno odluÀcÀnije stati u obranu postojeÀaÀih vrijednosti druÀ±Àtvenog ÀÏÀivota. ÁÁAteistiÀcÀka i protukatoliÀcÀka historiografija u vrijeme komunistiÀcÀke vladavine, koju u stopu slijedi M. Strecha, podigla je kuku i motiku na tu drskost hrvatskih katolika, ili barem njihovih prepoznatljivih predstavnika u laikatu, sveÀaÀenstvu i viÀ±Àoj hijerarhiji, drskost da se suprotstavi takvim liberalnim donositeljima "napretka" i "boljitka". Stariji povjesniÀcÀari, kao Mirjana Gross, N. StanÀcÀiÀaÀ, Rene LovrenÀcÀiÀaÀ, Luka DjakoviÀaÀ, tu hrvatsku katoliÀcÀku drskost nazivali su klerikalizmom, M. Strecha je naziva "katoliÀcÀkim hrvatstvom". Dokazivao sam © Strecha me za cijenu lojalnosti bivÀ±Àim tumaÀcÀenjima i tumaÀcÀiteljima hrvatske povijesti nastoji ignorirati iliti preÀ±Àutjeti © da je "klerikalizam" psovka na hrvatski katolicizam, a sad moram konstatirati da je "katoliÀcÀko hrvatstvo" pokuÀ±Àaj, dosta nespretan, ublaÀÏÀavanja iste psovke. ÁÁGdje se ta drskost hrvatskih katolika pokazala, gdje su znakovi tog "katoliÀcÀkog hrvatstva"? To su, molit ÀaÀu lijepo, postupci i pisanje "KatoliÀcÀkog lista" (KL). Usudio se 1897. objaviti poslanicu austrijskih biskupa u svezi s izborima za Carevinsko vijeÀaÀe (62.©63.). TakoÀOÀer se "to polusluÀÏÀbeno glasilo zagrebaÀcÀke nadbiskupije" usudilo iste godine, a u svezi s redovnim izborima za Hrvatski sabor, pisati da ÀaÀe se kandidati promatrati i sa stajaliÀ±Àta njihova odnosa prema moguÀaÀim zakonskim promjenama kakve su izglasane u MaÀOÀarskoj (61.©62.). Pa to je straÀ±Àno, ponavlja Strecha nauÀcÀenu pjesmicu, to je politika, to je klerikalizam © to je "katoliÀcÀko hrvatstvo", À±Àta mu ga god to znaÀcÀi! Pa KL se ne slaÀÏÀe s time da je potrebna "sekularizacija" hrvatskog druÀ±Àtva (60. i drugdje), da je nuÀÏÀno odvajanje "duhovnoga od svjetovnoga" (63. i drugdje) uz druge "modernizacijska" postignuÀaÀa! To su "sasvim jasni signali" (63.) "da se KatoliÀcÀka crkva u banskoj Hrvatskoj ÃÃsvakako namjerava izravnoÄÄ ukljuÀcÀiti u politiÀcÀki ÀÏÀivot", À±ÀtoviÀ±Àe, da je "u crkvenim krugovima i ÃÃdefinitivno odluÀcÀenoÄÄ o tomeÔh)0*0*0*°°Ô da se [to srediÀ±Ànje politiÀcÀko pitanje] moÀÏÀe rjeÀ±Àavati ÃÃiskljuÀcÀivoÄÄ politiÀcÀkim sredstvima" (63., naglasci moji). ÁÁTo nije sve. KatoliÀcÀko se sveÀaÀenstvo u svibnju 1897. "s osobitim ÀÏÀarom" ukljuÀcÀilo u izbornu agitaciju i podrÀÏÀalo kandidate udruÀÏÀene oporbe (64.). To je prvi put © Strecha ponavlja mudri zakljuÀcÀak M. Gross, koja ponavlja liberalistiÀcÀke zakljuÀcÀke tadaÀ±Ànjih protukatolika © da se pitanje obrane katoliÀcÀkih naÀcÀela upotrijebilo "kao sredstvo izbornog nadmetanja" (64.). Ti katolici jednostavno ne znaju À±Àutjeti i sluÀ±Àati À±Àto im liberalni zakonodavci kaÀÏÀu da je najbolje za njih i za hrvatsko druÀ±Àtvo; oni bi se ÀcÀak htjeli mijeÀ±Àati u politiku, a zna se tko moÀÏÀe voditi politku (u 19. stoljeÀaÀe protukatoliÀcÀki liberali u 20. komunistiÀcÀka partija)! Katolici su samo joÀ±À jedan put pokazali da je njihovo shvaÀaÀanje "druÀ±Àtvene uloge katoliÀcÀanstva i KatoliÀcÀke crkve" "tradicionalno", tj. nazadno, utemeljeno "na uÀcÀenju o uskoj povezanosti duhovnog i svjetovnog" (66.). Katolici bi ÀcÀak htjeli "reafirmaciju katoliÀcÀkih vrijednosti kao osnovnih naÀcÀela na kojima bi se temeljila ukupna druÀ±Àtvena praksa" (66.) umjesto da prihvate "proces sekularizacije" (66.) i ubrzaju normalni razvoj stvari. Taj put (u izborima 1897.) lukavo su se posluÀÏÀili udruÀÏÀenom oporbom, ali zna Strecha © tako su ga nauÀcÀili njegovi mentori © da je to bila taktika, jer su katolici "ostavili otvorenom i moguÀaÀnost osnivanja katoliÀcÀke stranke" (66.). To je zbilja kriminalno ponaÀ±Àanje hrvatskih katolika, neporeciv dokaz njihova "katoliÀcÀkog hrvatstva" (opet tautologija)! ÃÃUsamljeni predimenzionirani akteri ÄÄ ÁÁJoÀ±À su jedan grijeh sa Strechina popisa poÀcÀinili hrvatski katolici: htjeli su "sustavnu rekristijanizaciju hrvatskoga druÀ±Àtvenog ÀÏÀivota" te su smjerali omoguÀaÀiti katoliÀcÀki pokret kakvi su se vodili diljem Europe (67. i drugdje). Za to je, po Strechi, najviÀ±Àe odgovoran Stjepan KoreniÀaÀ, glavni urednik KL (67.). Nu, vidi vraga: katoliÀcÀko sveÀaÀenstvo ni viÀ±Àa crkvena hijerarhija nije bila zainteresirana za katoliÀcÀki pokret u Hrvatskoj (68.©69.). ZnaÀcÀi, KoreniÀaÀ je bio ÃÃsamÄÄ, te, makar je imao KL u svojim rukama, mogao je pisati koliko je htio, iz tog pisanja se nije raÀOÀao pokret. Pada li cijela prethodna priÀcÀa o katoliÀcÀkoj ÃÃdefinitivnojÄÄ odluci (NB: rijeÀcÀ je o KatoliÀcÀkoj crkvi kao cjelini!) da nametne svoje ideje politiÀcÀkim sredstvima u vodu? Dakako da pada, ali to Strecha ili ne vidi ili njegovu logiku ne smeta. Na koncu konca, za sada mu ÃÃjedinoÄÄ KoreniÀaÀ ostaje da bi mogao braniti svoju tezu o katolicizmu kao "nacionalno©integrativnoj ideologiji". Istina, Strecha je svjestan da mu je KoreniÀaÀ slab oslonac za obranu te teze, jer KoreniÀaÀ je "odbacivao moguÀaÀnost stvaranja katoliÀcÀke stranke" (70.). Ali, po Strechi, KoreniÀaÀ se zauzimao za veÀaÀu "druÀ±Àtvenu ulogu katoliÀcÀanstva i KatoliÀcÀke crkve", napose za "okupljanje hrvatstva" (71.). Preciznije, KoreniÀaÀ je nudio "katoliÀcÀanstvo kao integrativnu podlogu za oÀÏÀivljavanje hrvatskoga nacionalnog pokreta", À±Àto "zapravo" znaÀcÀi "novi model hrvatske nacionalno©integracijske ideologije", tj. ideologiju "katoliÀcÀkog hrvatstva" (71.). ÁÁTu je hrpa nejasnih i novih pojmova. O kakvom je "nacionalnom pokretu" rijeÀcÀ? ZaÀ±Àto ga treba "oÀÏÀivljavati"? ZaÀ±Àto je potrebna neka "nacionalno©integracijska ideologija"? Iznad svega, À±Àto jeÔh)0*0*0*°°Ô "ideologija katoliÀcÀkog hrvatstva"? Koja je alternativna, bolja, ispravnija ideologija, koju zagovara Strecha, a koju ne prihvaÀaÀa KoreniÀaÀ? Je li to jugoslavenstvo? Strecha uistinu tako misli (v. 117.©118.). No, Strecha doseÀÏÀe vrhunac svog intelektualnog napora zakljuÀcÀkom da KoreniÀaÀ ÃÃ"moÀÏÀda uopÀaÀe...i nije bio potpuno svjestan"ÄÄ (naglasci moji) da je ponudio novi model hrvatske nacionalnoªintegracijske ideologije (71.)!! ÁÁU redu, moÀÏÀe li se joÀ±À iÀ±Àta izmusti iz tog nesvjesnog glavnog nositelja ideologije, usamljenog urednika KL KoreniÀaÀa? MoÀÏÀe, ako niÀ±Àta drugo preciziranje Strechina poimanja "nacionalnoªintegracijske ideologije", ideologije "katoliÀcÀkog hrvatstva". To je, sad nam Strecha konaÀcÀno otkriva, "zasada o uskoj povezanosti, odnosno o meÀOÀuovisnosti katoliÀcÀke vjerske i hrvatske nacionalne ideje" (75.). Pustimo po strani pojmovnu nejasnoÀaÀu (À±Àto bi to bila "katoliÀcÀka vjerska ideja", a À±Àto "hrvatska nacionalna ideja"?) i zbrku ("uska povezanost" i "meÀOÀuovisnost" nisu sinonimi), nego se usredotoÀcÀimo na argument, ako ga ima. Tu je Strecha opet pred sto problema. On zna i priznaje © Grossova tako uÀcÀi © da su usku povezanost katolicizma i hrvatstva zastupali ugledni katolici kao RaÀcÀki i Strossmayer. Taj dio njihove ideologije je ÃÃprihvatljivÄÄ Strechinoj sljedbi. No, katolik KoreniÀaÀ napravio je "odreÀOÀenu preobrazbu" u toj uskoj povezanosti katolicizma i hrvatstva. Prije svega, previÀ±Àe je isticao tu povezanost, tako "da je konfesionalna pripadnost u njegovoj interpretaciji ÃÃlako mogla biti shvaÀaÀena gotovo kao osnovna nacionalna odrednicaÄÄ" (75., moje naglaÀ±Àavanje). Osim toga, KoreniÀaÀ nije bio spreman, poput katoliÀcÀkih liberala, prihvatiti liberalizam ili neku drugu ideologiju koja bi mogla "usporedo s ... funkcionirati kao mobilizacijska snaga" (76.). ÁÁPri svemu tome, Strecha ne kaÀÏÀe bitnu stvar, a to je ÃÃtkoÄÄ je mogao tako shvatiti KoreniÀaÀevo pisanje kao da bi zastupao katolicizam kao nacionlnu odrednicu. Ustvari, Strecha nije toliko kriv, jer historiografija u vrijeme komunizma © koja je inaÀcÀe inzistirala na povijesnoj metodologiji © nije htjela vidjeti da su sve to tako shvatili KoreniÀaÀevi protukatoliÀcÀki raspoloÀÏÀeni ÃÃsuvremeniciÄÄ, a povjesniÀcÀari jednostavno preuzeli to shvaÀaÀanje kao svoje navodno historiografske zakljuÀcÀke. Strecha, kao ni njegovi mentori, ne moÀÏÀe priznati da su ljudi poput KoreniÀaÀa izraÀÏÀavali da je katolicizam "stoÀÏÀer hrvatstva", jer su protukatoliÀcÀki suvremenici ÀÏÀestoko propagirali da katolicizam nije niÀ±Àta dobra donio Hrvatima i hrvatstvu, dapaÀcÀe da mu je samo À±Àkodio. KoreniÀaÀevi protukatoliÀcÀki suvremenici nisu htjeli uvaÀÏÀiti njegove argumente, nego su jednostavno, zbog ÃÃideoloÀ±ÀkihÄÄ razloga, proglasili da izjednaÀcÀava katoliÀ±Àtvo i hrvatsvo, a Strechina sljedba uzdigla je te iste ideologijske razloge na status historiografije. Tu je bit problema. Strecha prihvaÀaÀa prtukatoliÀcÀka stajaliÀ±Àta KoreniÀaÀevih suvremenika i tako produÀÏÀava praksu, koju su nastavili protukatoliÀcÀki raspoloÀÏÀeni povjesniÀcÀari iz prethodnog reÀÏÀima, À±Àto je, dakako, njegovo pravo, ali je vrijeme da se prestane protukatoliÀ±Àtvo prodavati pod firmom historiografije. Jer i danas bi, kao i u KoreniÀaÀevo vrijeme, poneki katolik mogao tvrditi da je katolicizam u hrvatskoj povijesti imao takvu ulogu da se moÀÏÀe smatrati "stoÀÏÀerom hrvatstva", pa ÀcÀak i to da hrvatstvo riskira svoj opstanak ako napusti temeljne postavke katoliÀcÀkog obzorja, aÔh)0*0*0*°°Ô da ga se ne optuÀÏÀi da ÀÏÀeli "afirmirati kao hrvatsku nacionalnointegracijsku i druÀ±Àtvenu ideologiju" (76.). Upravo je, pak, arogantno da se hrvatski katolicizam izjednaÀcÀuje s pojedincem, makar on bio urednik katoliÀcÀkog lista ili ÀcÀak biskup. ÁÁI onda dolazi vrhunac apsurda: u biljeÀ±Àci 68 (na 76. str., jer postoji isti broj biljeÀ±Àke i na 77. str.) Strecha uredno kaÀÏÀe da su "pojedini povjesniÀcÀari", ÀcÀak i sebe tu ukljuÀcÀuje!?, pogreÀ±Àno tvrdili da je "politiÀcÀki katolicizam u banskoj Hrvatskoj na prijelomu stoljeÀaÀa" "poistovjeÀaÀivao hrvatstvo s katoliÀcÀanstvom". ÀbÀovjek bi oÀcÀekivao da ÀaÀe sve À±Àto je do tada napisao pokidati i baciti u koÀ±À i uvidjeti da je nastavljanje branjenja teze o "katoliÀcÀkom hrvatstvu" besmislica, ali ne, Strecha hrabro nastavlja svoju egzibiciju. Opet ga ÀcÀovjek moÀÏÀe razumjeti: kako bi drugaÀcÀije konaÀcÀno dokrajÀcÀio magistarsku radnju?! No, sada je jasno zaÀ±Àto Strechin tekst izaziva muÀcÀninu. Njegovo se, naime, izlaganje kreÀaÀe na krivulji: to À±Àto tvrdim ne stoji, ali ipak to tvrdim. Strechin tekst na 77. str. je upravo saÀÏÀalan. Nakon konstatcije da je KL list izriÀcÀito iznosio da se katolicizam "ne moÀÏÀe vezati iskljuÀcÀivo za jedan narod", Strecha zakljuÀcÀuje ovako: "No, naÀcÀelno inzistiranje na razliÀcÀitosti vjerske i nacionalne ideje ipak nije moglo biti isticano odveÀaÀ ÀcÀesto, jer u tom sluÀcÀaju, katoliÀcÀko hrvatstvo ne bi moglo biti funkcionalno kao hrvatska nacionalnointegracijska i druÀ±Àtvena ideologija". Nazdravlje! SliÀcÀnih mentalnih akrobacija prepuna je Strechina knjiga. Tako, nakon konstatcije da se "katoliÀcÀko hrvatstvo ... ÃÃnikadÄÄ izravno nije oÀcÀitovalo" da bi Crkva "morala imati iskljuÀcÀivo vrhovno pravo nadzora nad svim podruÀcÀjima druÀ±Àtvenog ÀÏÀivota, ukljuÀcÀujuÀaÀi, dakako, i kontrolu nad funkcioniranjem drÀÏÀave", Strecha zakljuÀcÀuje da je to "katoliÀcÀko hrvatstvo" "ÃÃposrednoÄÄ dalo do znanja da odluÀcÀno zastupa spomenuto stajaliÀ±Àte" (89., moje naglaÀ±Àavanje). Na 100. str. opet izriÀcÀito kaÀÏÀe da je "katoliÀcÀko hrvatstvo odluÀcÀno suprotstavljalo poistovjeÀaÀivanje vjerske i nacionalne ideje" da bi na 117. str. ustvrdio da je tek u svezi s pitanjem glagoljice "nosioci katoliÀcÀkog hrvatstva" "ÃÃprvi putÄÄ otvoreno morali priznati da izmeÀOÀu nacionalnih i vjerskih interesa nije uvijek moguÀaÀe povuÀaÀi znak jednakosti". Na 123. str., pak, tvrdi da je KL "sustavno izbjegavao politiÀcÀku problematiku". Na ÀcÀitatelju je da izabere koja je konstatcija istinita i À±Àto Strecha zapravo misli, ako ga zanima. ÃÃGrupni katolici i agresivni biskupiÄÄ ÁÁDobro, obrana teze o "katoliÀcÀkom hrvatstvu" s KoreniÀaÀem jednostavno ne funkcionira. Ali tu je Prvi hrvatski katoliÀcÀki sastanak 1900., koji je, po Strechi, "teÀÏÀio tome da se katoliÀcÀko uÀcÀenje odnosno miÀ±Àljenje afirmira kao hrvatska druÀ±Àtveno©nacionalna ideologija" (156.). Dakle, nastavlja se braniti ta teza, ali Strecha nam kaÀÏÀe da je sastanak bio "ÃÃprva afirmacija politiÀcÀkoga katolicizma"ÄÄ (156., moje naglaÀ±Àavanje). À°Àto se dogodilo s tvrdnjom da je KoreniÀaÀ prije katoliÀcÀkog sastanka bio pokretaÀcÀ tog politiÀcÀkog katolicizma ÀÀ la Hrvati? Strecha ju je vjerojatno zaboravio, jer je i sam priznao da je apsurdna. ÁÁAli tu je neizbjeÀÏÀni (i najzloÀcÀestiji © pravi klero©faÀ±Àist) vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, "koji je od osamdesetih godina 19. stoljeÀaÀa dalje u Bosni i Hercegovini upravo na katoliÀcÀkojÔh)0*0*0*°°Ô podlozi s uspjehom promicao hrvatsku nacionalnu ideju" (73.). No, za Strechu je Stadler joÀ±À nezgodniji od KoreniÀaÀa. Stadler bi se prema receptu datom joÀ±À od Viktora Novaka trebao pokazati totalnim negativcem, zagovarateljem izjednaÀcÀavanja katolicizma i hrvatstva kao i nastojanja da biskupi kontroliraju cjelokupnu druÀ±Àtvenu stvarnost, dakle utjelovljenjem "katoliÀcÀkog Hrvata", a pokazao se, naprotiv, mnogo kompleksnijim i neuhvatljivijim jednoznaÀcÀnim formulama. ÀbÀak je u povodu kontroverze o hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu oÀ±Àtro kritizirao postupak pape na À±Àtetu hrvatskog naroda, tako da se ni najveÀaÀi tadaÀ±Ànji liberali nisu mogli snaÀaÀi u definiranju Stadlera. No, Strecha bez i najmanjeg problema zakljuÀcÀuje da je ta afera bila snaÀÏÀan udarac "Stadlerovim neskrivenim ambicijama da u hrvatskoj politici na prijelomu stoljeÀaÀa igra ulogu koju je svojedobno igrao Strossmayer" (213.). Pri tomu Strechi ne pada na pamet zapitati se zaÀ±Àto Strossmayerovo politiÀcÀko angaÀÏÀiranje odobrava, a Stadlerovo nikako. ÁÁStrecha ima i treÀaÀeg "katoliÀcÀkog Hrvata" © Slovenca, "radikalnog i krajnje konzervativnog" (227., konzervativnog u odnosu na À±Àto ili koga?) biskupa krÀcÀkog Antuna MahniÀaÀa. Jedini je problem À±Àto je MahniÀaÀ tako radikalizirao kritiku druÀ±Àtvene zbilje sa stajaliÀ±Àta crkvenog uÀcÀenja da KoreniÀaÀ postaje "dobar deÀcÀko", igraÀcÀ kojemu se ne mogu pripisati odlike "katoliÀcÀkog hrvatstva". Osim toga, KoreniÀaÀ se osobno vrlo izriÀcÀito ogradio od MahniÀaÀeve koncepcije (231.). Bilo bi ÀcÀudno kad bi Strechu smetale takve sitnice kao osobno formulirani izriÀcÀaji © on i dalje tvrdi da je jedina razlika izmeÀOÀu KoreniÀaÀa i MahniÀaÀa "stajaliÀ±Àte prema pitanju stranke" (233.), À±Àto znaÀcÀi da je MahniÀaÀ izriÀcÀito zahtijevao politiÀcÀko organiziranje katolika, dok KoreniÀaÀ to nije. Upravo na toj pojedinosti Strecha nadovezuje svoju tezu o "katoliÀcÀkom hrvatstvu", na navodnom MahniÀaÀevu nastojanju ÃÃpolitiÀcÀkogaÄÄ organiziranja katolika. ÁÁO MahniÀaÀevim se stajaliÀ±Àtima glede politike sada uistinu mnogo zna, a i sam sam dosta o tome pisao, te neÀaÀu troÀ±Àiti vrijeme na to. Upozoriti je, meÀOÀutim, na Strechinu argumentaciju kojom ÀÏÀeli dovesti MahniÀaÀa u kolo "katoliÀcÀkog hrvatstva". Po veÀaÀ ustaljenom naÀcÀelu da se u nevolji hvataÀ±À i za slamku, Strecha u dijecezanskoj sinodi krÀcÀke biskupije traÀÏÀi dokaz da je MahniÀaÀ htio politiÀcÀku djelatnost "dovesti pod nadzor KatoliÀcÀke crkve" (226.), i to, molim lijepo, na temelju zakljuÀcÀka da ima situacija kad se sveÀaÀeniku moÀÏÀe dopustiti da uÀOÀe u politiku, iako je standardno pravilo da se u nju ne smije mijeÀ±Àati. ÁÁTu je onda pisanje "Hrvatske straÀÏÀe", ÀcÀasopisa koji je MahniÀaÀ utemeljio 1903. No, i u anliziranju pisanja HS©a Strecha primjenjuje prepoznatljivu naviku: nije da je, ali ipak je. S jedne strane, Strecha tvrdi da je MahniÀaÀ zastupao da samo (katoliÀcÀka) vjera osigurava nacionalnu buduÀaÀnost i da je samo katoliÀcÀko hrvatstvo pravo hrvatstvo (242.), a s druge strane priznaje da HS nije vidio u vjerskoj pluralnosti problem za nacionalno jedinstvo (242.©243.). Strecha razrjeÀ±Àuje tu oÀcÀitu kontradikciju opaskom da takav govor MahniÀaÀeva HS©a "nije djelovalo previÀ±Àe uvjerljivo" (243.). Onda u karakteristiÀcÀnoj maniri dovodi cijeli svoj argument pred kategoriÀcÀku suprotnost: "Iako je svesrdno zagovarala katoliÀcÀko hrvatstvo, 'Hrvatska straÀÏÀa' nije dopuÀ±Àtala poistovjeÀaÀivanje hrvatstva s katolicizmom kojemu se MahniÀcÀ odluÀcÀno suprotstavljao"Ôh)0*0*0*°°Ô (244.). JoÀ±À i ovo: ideja o osnutku katoliÀcÀke stranke nije uspjela, jer su "biskupi shvatili da u samome sveÀaÀenstvu postoji velik otpor i MahniÀcÀevu konceptu borbenoga katoliÀcÀkog pokreta i politiÀcÀkome organiziranju katolika" (250.). ZnaÀcÀi, veÀaÀina niÀÏÀeg i viÀ±Àeg katoliÀcÀkog klera bila je protiv "hrvatskog katolicizma", a Strecha je sve do zadnje stranice (gornji citat je s posljednje stranice) tvrdio da je postojala ideologija "katoliÀcÀkog hrvatstva" ÀcÀija je bitna sastavnica "nacionalno©integracijska ideologija" i da je tu ideologiju zastupala KatoliÀcÀke crkva u hrvatskim zemljama. ÃÃNastavak prakse preÀ±ÀuÀaÀivanjaÄÄ ÁÁU jednom sam radu implicirao da je bivÀ±Àa jugoslavenska historiografija preÀ±ÀuÀaÀivala sve dobro i pozitivno u katolicizmu. Strecha je i u tome vjerni sljednik svojih uzora. ÁÁStrecha preÀ±ÀuÀaÀuje i naoko banalnu ÀcÀinjenicu da je njegova knjiga zapravo magistarski rad, koji je bio zapoÀcÀet pred mnogo godina i nikako se nije mogao poroditi. On naprotiv obmanjuje opÀaÀinstvo da je nastala "u okviru projekta ... koji je oblikovan i istraÀÏÀivan u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta SveuÀcÀiliÀ±Àta u Zagrebu" (xv.). To je toÀcÀno samo ukoliko se prizna da je istu stvar prijavio na dva mjesta, kao À±Àto je, uostalom, i cijelu knjigu objavio drugdje, i to ÃÃprijeÄÄ obrane magisterija. ÁÁNo, to je sitnica u usporedbi s magistralnim preÀ±ÀuÀaÀivanjem mojih radova. Strechi nije nepoznato njihovo postojanje, ÀcÀak me spominje u biljeÀ±Àci © u Uvodu. Pri tome veli da je KriÀ±Àto "uoÀcÀio da je na hrvatskim prostorima potkraj 19. stoljeÀaÀa katoliÀcÀko uÀcÀenje pokuÀ±Àalo preuzeti zadaÀaÀu hrvatske nacionalno©integracijske i druÀ±Àtvene ideologije". Jedan put, pa iskrivljeno! ÃÃToÄÄ KriÀ±Àto nigdje ne "uoÀcÀava", nego misli da je to besmislica. ÀbÀudno je zaÀ±Àto je prihvatio metodu preÀ±ÀuÀaÀivanja, a joÀ±À je ÀcÀudnije da su mu mentori i cenzori dopustili tako nonÀ±Àalantan postupak. Imam neka svoja tumaÀcÀenja, temeljena na pokazateljima, ali ÀaÀu ih za sada zadrÀÏÀati za sebe. No, i usprkos strategije preÀ±ÀuÀaÀivanja, poznavatelji mojih radova lako ÀaÀe vidjeti da je Strecha posuÀOÀivao iz njih. ÀbÀinjenica je da Strechina knjiga nije dala jednu jedinu novu informaciju niti upozorila na jedan jedini novi izvor. S druge strane, vidim da ÀcÀak ni kod Streche neki moji zakljuÀcÀci i stajaliÀ±Àta nisu ostali bez odjeka. MoÀÏÀda se u njima moÀÏÀe nazrijeti i poneki pomak u odnosu na historiografiju njegovih mentora. Jer nije zanemarivo Strechino uporno ponavljanje da katoliÀcÀki intelektualni predstavnici na prijelomu stoljeÀaÀa ÃÃnisuÄÄ zastupali izjednaÀcÀavanje katolicizma i hrvatstva, premda njegovo istrajavanje na tezi o "katoliÀcÀkom hrvatstvu" ostaje neobjaÀ±Ànjivo. MoÀÏÀda mu se u zaslugu moÀÏÀe takoÀOÀer pripisati i konstatacija da izraz "klerikalizam" (viÀ±Àe) nije prikladan, nego je bolji politiÀcÀki katolicizam" (xv.), iako mu uputa za "opÀ±Àirnije, kritiÀcÀko tumaÀcÀenje" na L. ÀNÀakoviÀaÀa, 165.©166. ne sluÀÏÀi na ÀcÀast. ÃÃUsputna zanovijetanjaÄÄ ÁÁStrecha skromno priznaje da je njegovo tumaÀcÀenje povijesnih zbivanja na prijelomu stoljeÀaÀa "jedno od moguÀaÀih", ali neskromno pripominje da je temeljeno na izvorima (xii.). Treba upozoriti daÔh)0*0*0*°°Ô osim suvremene publicistike tu jednostavno nema drugih izvora, a i raspon publicistike je izuzetno skuÀcÀen. ÁÁCijelo prvo poglavlje o susretu KatoliÀcÀke crkve s modernim graÀOÀanskim druÀ±Àtvom nema jedne jedine biljeÀ±Àke osim poÀcÀetne opaske da se sluÀÏÀio odreÀOÀenim autorima. Takav postupak mogu sebi priuÀ±Àtiti uvaÀÏÀeni autoriteti, ali ni oni se ne usude predstaviti tekst bez ijedne biljeÀ±Àke. Kad se ima u vidu da je Strechina knjiga magistarski rad, koji treba potvrditi osposobljenost kandidata da zna raditi znanstveno, dopuÀ±Àtenje mentora, a kasnije i cenzora knjige, da kandidat i autor tako postupi neshvatljivo je. ÁÁJoÀ±À je neshvatljivije da je autoru propuÀ±Àtena biljeÀ±Àka 1 u poglavlju o svetojeronimskoj aferi. Strecha, naime, kaÀÏÀe da "pitanje svetojeronimske afere u hrvatskoj historiografiji do sada nije obraÀOÀivano", À±Àto je potpuno netoÀcÀno. Onda nadodaje da je "moguÀaÀe" da je o tome pisao J. MaÀOÀerec, ali da je njegovo djelo "u Hrvatskoj teÀ±Àko dostupno". To se propuÀ±Àta kao samorazumljivi izgovor. ÁÁOsim dobro ureÀOÀene naslovnice, Strechina knjiga je prepuna nedopustivih greÀ±Àaka. Na 76. str. u tekstu nema oznaÀcÀene biljeÀ±Àke 66, a bilj. 68 pojavljuje se dva puta. Na str. 136. nema u tekstu oznaÀcÀene biljeÀ±Àke 26, au bilj. 27 stoji nepoznata skraÀaÀenica. Na str. 232.©233. u bilj. 66©69 spominje se autor te navode stranice, ali ga nema u popisu literature. OÀcÀito je posuÀOÀeno, ali se izbjeglo navesti od koga. ÁÁStrechin mentor za magisterij bio je prof. dr. NikÀ±Àa StanÀcÀiÀaÀ. ÀbÀlanovi ispitne komisije bili su, pored mentora, prof. dr. Mirjana Gross i prof. dr. Petar KoruniÀaÀ. KoruniÀaÀ se javno ogradio od mnogih Strechinih zakljuÀcÀaka i metodoloÀ±Àkih postupaka. ÁÁRecenzenti knjige su akademik prof. dr. Franjo À°Àanjek i N. À°ÀtanÀcÀiÀaÀ. Njih su dvjica ujedno bili javni predstavljaÀcÀi knjige.