Naslov
Ivan Antun Baltazar grof Zrinski
(Count Ivan IV Antun Baltazar of Zrin)

Autori
Mirnik, Ivan

Izvornik
Svjetlo : časopis za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja (0353-9180) (2005) (2005), 1-2; 30-33

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, kongresno priopcenje, stručni

Ključne riječi
Zrinski; grofovi; Ivan IV Antun Baltazar Zrinski
(Zrinski; counts; Ivan IV Antun Baltazar Zrinski)

Sažetak
IVAN ANTUN BALTAZAR GROF ZRINSKI Zator najvećih hrvatskih plemićkih obitelji, grofova Zrinskih i markiza Frankopana započeo je sa smaknućem bana Petra i njegova šurjaka Franje Krste u Bečkom Novom Gradu 30. travnja 1671. god. Njihove muke srećom nisu dugo trajale. Ana Katarina umrla je zatvorena u samostanu dominikanki u Grazu dana 16.XI. 1673. god. Judita Petronila i Aurora Veronika umrle su kao opatice, jedna u u Zagrebu 1699. god., a druga Klagenfurtu poslije 1683. god. Jelena Zrinska, žena Franje Rákoczyja i kasnije Emerika Thökölyja, umrla je u progonstvu u Izmitu (Nikomedija) u Turskoj 18.I. 1703. god. Njen sin Franjo II. Rákoczy umro je također u progonstvu u Turskoj 8. IV. 1735. Imao je dvojicu sinova, Josipa (+1738) i Gjuru (1756). Josip je pak imao kćerku Josefu Charlotte, praunuku Jelene Zrinske, koja je umrla posljednja 3.VII.1780. god. Julija, kćerka Jelene Zrinske i Franje I. Rákoczyja, bila je žena grofa Aspremont Reckheima. Grof Adam, sin bana Nikole Zrinskog, štićenik carev, pao je kao zamjenik austrijskog generala u bitci kod Slankamena 19.VIII. 1691. god. Ono što je iza njega ostalo je njegova vrijedna i bogata knjižnica, sačuvana u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Julija de Naro (Nari), udovica Franje Krste, posljednjeg Frankopana umrla je u samostanu sv. Terezije u Rimu, a Orfeo Frangipane (*1642 +1681), sin Pietra Urbana, i koji nije bio ni u kakvom krvnom rodu s hrvatskim Frankopanima, koji je s pobjegao zajedno s njom, otišao je čak u Francusku, gdje se pridružio Crillonovoj pukovniji te je tamo ostao do svoje smrti. Nedavno objelodanjen članak Dr. Christe Höller, znanstvenice iz Graza započinje slijedećim riječima &laquo ; ; ; Pred tri stotine godine je jedna velika, znamenita grofovska obitelj iz Hrvatske neslavno izumrla u muškom koljenu u Grazu&raquo ; ; ; . Ona se osvrće i na spomen-ploču u kapeli sv. Križa u župnoj, nekada dominikanskoj crkvi sv. Andrije, koju je prigodom prijenosa kostiju posljednjeg grofa Zrinskog u Zagrebačku katedralu postavio Viteški red Braće Hrvatskoga Zmaja i daje njen tekst: &laquo ; ; ; Qui legit sciat: Hic ab A.D. 1703. usque ad 1944. Johannem Antonium comitem Zrinski ultimam progeniem generis incliti Subic-Zrinski filium com. Petri bani Croatiae et marquisis Catharinae Frankopan in pace iacuisse. Reliquias eius A.D.1944. Equestris Croaticus Ordo Draconicus hinc in Croatiam transtulit iuxtaque ossa patris ac avunculi in Cathedrali ecclesia Zagrabiae deposuit. Equestris Croaticus Ordo Draconicus A.D1944. P.&raquo ; ; ; Tom je prigodom Družba tiskala i knjižicu, s prilozima Emila pl. Laszowskog, Božidara Kukuljevića, Ante Cividinija i Eduarda Miloslavića, koja je danas prava rijetkost. Najtužnija je sudbina posljednjeg Zrinskog, Ivana Antuna Baltazara, ili kako se hrvatski potpisivao &laquo ; ; ; Grof Zrini Januš&raquo ; ; ; , sina bana Petra i Katarine Frankopanke. Rodio se po svoj prilici u Ozlju 1659. god. (tamo se nalazila i kapelica sv. Antuna), a umro je na Schlossbergu u Grazu 2.XI. 1703. god. Možda je ipak rođen 1651. god., jer 1670. piše caru da ima 19 godina. Laszowski pak smatra da je godina rođenja 1654. ispravna. O njemu se već pisalo, spomenimo Rudolfa Horvata, Emila pl. Laszowskog Szeligu, Alfreda pl. Makanca, Marka Perojevića i druge. Visoko cijeneći obrazovanje otac je prvo povjerio odgoj Ivana Antuna svećeniku Ivanu Smoljaniću, no nakon što je Smoljanić postao Senjskim biskupom, učiteljem mu je bio Augustinac Marko Forstall. Učio je filozofiju, humanističke predmete, jezike i vojničku umjetnost. Posebno je bio nadaren za jezike, jer je pisao i govorio sedam jezika: hrvatski, talijanski, njemački, španjolski, francuski, latinski i mađarski. Petar je 1670. god. poslao sina, u pratnji oca Forstalla u Beč u samostan reda sv. Augustina, a nadzor nad njim imao je princ Lobkowitz. Kako bi ga još bolje kontrolirali, poslali su ga iz Beča u Prag, gdje ga je zateklo i smaknuće oca i ujaka. Sačuvani su tekstovi pisama Ivana Antuna caru Leopoldu iz tog vremena. Tako je nastavio školovanje kod Isusovaca, ali je prema svojoj želji stupio u carsku vojsku i ubrzo postao časnikom. God. 1671. car ga je namjeravao poslati što dalje: u Španjolsku, no to je spriječio dvorski kancelar Hocher. Neko vrijeme boravio je u Pragu, a 1678. god. je s vojskom krenuo u Gornju Ugarsku, te se tamo sastao sa svojom sestrom Jelenom Rakoczy. U Verkenu su ga potukli i zarobili Kuruci. Oslobođen je nakon sedam mjeseci provedenih u zarobljeništvu u Sedmogradskoj kod budućeg drugog muža svoje sestre grofa Emerika Thökölyja. Premda je osvjedočeno ostao vjeran caru, uhićen je i preslušavan zbog svog dopisivanja s Tökölyjem i to 1680. god. Oslobođen je 1682. god. i vraćeno mu je nešto od konfisciranih posjeda, koje su mu zamijenili za neke druge u Češkoj. Kao i 1671. god. kad su ga namjeravali poslati u Španjolsku, tu mu je dosta pomagao dvorski kancelar Hocher. No u vrijeme druge turske opsade Beča 1683. god. je, pod krivim ili istinitim optužbama - a te su bile da je, u dosluhu sa svojim šurjakom grofom Thökölyjem, predvodio četu Tatara, kojima je veliki vezir Kara-Mustafa dao nalog da uhvate samoga cara - iznova uhićen u Linzu, pa je proveden u Passau, a u studenome 1683. god. odveden je u tvrdi grad Rattenberg u Tirolu. O svemu tome je, kako možemo saznati iz knjige &laquo ; ; ; Luj XIV. i Hrvati&raquo ; ; ; od Luca Oreškovića, markiz de Sébeville redovito izvještavao francuskoga kralja Ljudevita XIV., koji uopće u cijeloj toj tužnoj pripovijesti nije bio nevin. Kao uznik je Ivan Antun živio je u velikoj bijedi jer se novac namijenjen njegovom uzdržavanju nije isplaćivao, a sam je morao plaćati mise koje su se za njega služile, i liječnika. God. 1694. njegovo se stanje bilo toliko pogoršalo da je upravitelj morao posuđivati novac da se grof bar nekako odjene, a budući da je bio visoka stasa, to nije bilo lako ; nedostajali su i strunjača, ponjave i plahte. O svemu tome pisala je opširno Dr. Christa Höller, a na temelju objelodanjene građe, kao i svojih istraživanja u Štajerskom arhivu. Tijekom dvadeset godina provedenih u zatvoru Ivan Antun Zrinski do smrti nije izgovorio ni jedne riječi. U iznimnim slučajevima je poruku napisao na komadić papira. Nekoliko mjeseci pred smrt je pismeno zatražio &laquo ; ; ; šest dobrih košulja, jedne male škarice bez šiljka, za rezanje nokata&raquo ; ; ; . Jedan tamničar je opazio da grof nije nijem, nego da govori sam sa sobom kad je bio sam. I kasnije je on odbijao mogućnost ispovijedi. God. 1703. krenule su bavarske čete na Tirol. Kako ne bi Ivan Antun bio oslobođen, on je nekoliko dana prije 23. lipnja, kad je bavarska vojska stigla pod Rattenberg, na brzinu preko Inssbrucka odveden u Gradac Štajerski. Prvih nekoliko dana boravio je u utvrđenim gradskim vratima sv. Pavla, ali je zbog sigurnosti zatvoren u tvrđavi na Schlossberg. Kako se iz teksta Dr. Höller saznaje, car Leopold I., koji se tijekom svih dvadesetak godina itekako zanimao za sudbinu Ivana Antuna, je 21. lipnja 1703. pisao u Graz: „ Dobro je učinjeno što se Zrinskog metnulo u tvrđavu u Gracu, gdje ima ostati do daljnjega. No prema njemu se ima postupati tako da nema razloga žaliti se.&raquo ; ; ; Dana 23. lipnja dao je car slijedeće potanke upute: &laquo ; ; ; Ispovjednika, brijača, liječnika i sluge neka se pusti do njega, koliko god ih on treba. Samo to moraju biti takvi ljudi na čiju vjernost i integritet se može osloniti i od kojih se ne mora bojati nikakve opasnosti. Tako smije Zrinski također i u nedjelju i na blagdan slušati svetu misu u gradskoj kapeli, samo se ni na kakav način ne smije susresti s drugim zatočenicima i ni s kime ne smije doći ni u usmeni, ni pismeni doticaj&raquo ; ; ; . Kako dvor nije redovito slao novac za grofovo uzdržavanje, tako ni u Grazu stanje Ivana Antuna nije bilo bolje no u Tirolu. Rano ujutro, između 5. i 6. ure, 11. studenog 1703. god. premino je Ivan Antun Baltazar Zrinski u starosti od 44 godine. Ni na smrtnoj postelji nije progovorio, nego se ispovijedio znakovima te mu je ispovjednik otac kapucin podijelio oprost. Kako piše u matici umrlih &laquo ; ; ; Nouembris 1703, 12. Der hoch und wohlgeborne Herr Franz Antonius Graff von Serini ein Gefangener in dem Schloss droben, ist in Gott verschieden und bestattet vorden. Bey pp. Dominicanern&raquo ; ; ; . Navečer u šest sati je grofovo tijelo prevezeno kolima sa šest svjetiljki u dominikansku crkvu i tamo, je pokopan u kripti ispod kapele sv. Križa. Mjesto u kripti stajalo je 30 forinti, 8 forinti su stajala kola za prijevoz pokojnika, a 30 misa je stajalo po 20 krajcara, a platio ih je kapetan-poručnik Georg Sigmund von Gertterau. Troškove je platila blagajna komore, ali ne odmah. I dvorski liječnik je morao čekati na svoj honorar. Car Leopold platio je sve te troškove 28. studenog 1703. god. Na koncu, moramo iznova zamoliti da se u buduće, pa i na natpisnoj ploči u južnom brodu Zagrebačke katedrale, ispravi jedna zabuna. Naime pogrdno mu ime „ Ivan Gnade“ je, dakako, apokrifno, i jedini put se s njim susrećemo u pjesmi Božidara Kukuljevića &laquo ; ; ; Ivan Antun Zrinski (1654.-1703.)&raquo ; ; ; , objelodanjenoj 1882. i 1944. god., gdje car izgovara slijedeće riječi: &laquo ; ; ; Zar oholi Zrinski klečat zna? Ne ćeš više/ To ime nosit, vjeruj, brajko moj, / Sa svieta nek se spomen Zrinskih briše:/ U &laquo ; ; ; Gnade&raquo ; ; ; mienjam, robe pridjev tvoj!&raquo ; ; ;

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA