Naslov
Određivanje imunoreaktivnosti i hormonskog statusa u ljudi s posttraumatskim stresnim poremećajem
(Determination of immune reactivity and hormone status in people with posttraumatic stress disorder)

Autori
Gotovac, Katja

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Prirodoslovno-matematički fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
24.05

Godina
2005

Stranica
154

Mentor
Sabioncello, Ante

Ključne riječi
PTSP; imunofenotipizacija; NK-aktivnost; Th1/Th2; citokini; hormoni
(PTSD; immunophenotyping; NK activity; Th1/Th2; cytokines; hormones)

Sažetak
Pri održavanju homeostaze u slučaju stresa pokreće se adaptivna reakcija s obostranom komunikacijom među organskim sustavima koji sudjeluju u stresnoj reakciji (središnji živčani sustav, imunosustav te hormonski sustav). Interakcija među njima je neprekidna, zasnovana na sustavu topivih molekula (neurotransmitora, hormona, citokina) i njihovih receptora, s osnovnim ciljem održanja stabilnosti cijeloga organizma unutar širokih fizioloških granica alostaze. Adaptivna reakcija na stres je sastavni dio alostatskih mehanizama kojima se aktivira adrenergički sustav te hormonska osovina hipotalamus-hipofiza-adrenalna žlijezda (HPA). Postavljena je hipoteza kako učestalo ili produljeno izlaganje stresnoj reakciji te neadekvatan odgovor stresnog sustava, može rezultirati alostatskim opterećenjem i dovesti do patoloških promjena. Biološke posljedice stresne reakcije istraživane su u različitim modelima akutnog i kroničnog stresa, psihijatrijskim poremećajima te u posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP). Za PTSP karakteristično je « oslabljeno» funkcioniranje HPA-osovine što se očituje niskom bazalnom razinom kortizola te povišenim brojem glukokortikoidnih receptora (GCR). Ovi nalazi uglavnom proizlaze iz istraživanja na veteranima vijetnamskog rata, dakle nekoliko desetaka godina nakon proživljene traume. Naša dosadašnja istraživanja provedena na ratnim veteranima Domovinskog rata s PTSP-om u ranijim fazama bolesti (unutar 8 godina od proživljene traume) pokazala su, osim brojnih promjena u imunosustavu, povišenu razinu kortizola u serumu i sniženu ekspresiju GCR-a u svim ispitivanim populacijama limfocita. Razlog takvom odstupanju zacijelo leži u bitno kraćem trajanju alostatskog opterećenja zbog adaptivne reakcije na stres u odnosu na vijetnamske veterane. Pretpostavili smo kako je za izmjenu razine kortizola i njegovog receptora potrebno duže razdoblje pojačane aktivnosti HPA-osovine. Istraživanja imunološkog statusa u PTSP-u su rijetka a rezultati oprečni. Usporedbom dviju grupa ispitanika s PTSP-om, ratnih veterana i profesionalnih vojnika, uz neke istovrsne promjene imunoloških i hormonskih parametara, uočili smo i razlike u drugim varijablama. Pretpostavili smo da bi se nedosljednost mogla objasniti psihosocijalnim faktorima prvenstveno socioekonomskim statusom. Prema literarnim podacima, socioekonomski status je značajno povezan s rizikom oboljenja i smrtnošću. Nezaposlenost ili gubitak posla je teža životna trauma koja dovodi do promjena u funkcioniranju imunosustava i kod zdravih ljudi, a najčešće dodatne traume koje se povezuju s ratnim PTSP-om su nemogućnost nalaženja ili gubitak posla, nizak socioekonomski status, rastava braka te teža oboljenja. Kroničan stres smanjuje sposobnost odupiranja bolestima, a nedavno je postavljena hipoteza kako stresni sustav (kateholamini i glukokortikoidi) pomiču Th1/Th2 ravnotežu prema Th2-tipu reakcije, pa se tako narušava ravnoteža između stanične i humoralne imunosti. Želeći uzeti u obzir sve navedeno, cilj nam je bio ispitati novu skupinu veterana Domovinskog rata s kroničnim PTSP-om (n=41), otprilike deset godina nakon proživljene traume, te grupu zdravih, po dobi sličnih muškaraca (n=13) bez PTSP-a kao kontrolu. Ispitanike s PTSP-om podijelili smo u dvije podskupine: PTSD I (n=23), su bili ispitanici koji nisu proživjeli novi traumatski događaj unutar zadnje godine dana, te PTSD II (n=18) ispitanici koji su, osim dijagnoze PTSP-a, ostali bez mirovinske naknade ili drugih primanja što je bio uzrok dodatne traumatizacije. Koristili smo se multiparametarskom imunofenotipizacijom pri određivanju: a) apsolutnog broja limfocita i monocita te postotka subpopulacija limfocita (CD4-, CD8- i memorijskih stanica), NK-stanica i površinskih Fc-receptora (CD16, CD32, CD64) na limfocitima, b) relativne količine glukokortikoidnih receptora (GCR) u citoplazmi limfocita te unutarstaničnog perforina u NK- i CD8-stanicama, c) unutarstanične ekspresije Th1/Th2 citokina (IFN-gama ili IL-4) nakon kratkotrajne (4 sata) stimulacije pune krvi s PMA i ionomicinom in vitro te proizvodnju proupalnih citokina (IL-1beta, IL-6, TNF-alfa) u monocitima stimuliranim LPS-om (5 sati) in vitro. NK-staničnu aktivnost određivali smo metodom oslobađanja 51Cr, a razine kortizola, dehidroepiandrosterona (DHEA) te testosterona u serumu enzimimunotestom (ELISA). Iznenađujuće je da u najvećem broju praćenih varijabli (38) nismo našli promjena između ispitivanih grupa. Nismo pronašli niti razliku u apsolutnom broju limfocita, postotcima njihovih osnovnih populacija, razini perforina, u Th1/Th2 odgovoru kao ni u proizvodnji proupalnih citokina u stimuliranim monocitima. Razlika nije nađena niti u razinama hormona u serumu. Nasuprot tome, relativna količina GCR-a u limfocitima bila je povišena, a citotoksička aktivnost NK-stanica snižena u obije grupe bolesnika s PTSP-om u odnosu na zdrave kontrole. Dodatna trauma nije značajan faktor koji, u našem modelu, utječe na ispitivane varijable. Ovi rezultat potkrjepljuju pretpostavku o iscrpljujućem utjecaju pojačane aktivnosti HPA-osovine i alostatskom opterećenju koje se odražava na imunološkom statusu. Možemo zaključiti kako promijene hormonskog i imunosustava, kod osoba koje su izložene dugotrajnom stresu, nisu statične već ovisne o trajanju alostatskog pritiska kao i o interakcijama koje su uključene u stresni odgovor.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Temeljne medicinske znanosti, Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA