Naslov
Dubrovački vrt : tipološka osobitost u vrtnoj umjetnosti renesanse
(The Dubrovnik garden- typological distinctivness in the Renaissance garden art)

Autori
Šišić, Bruno

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Agronomski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
18.07

Godina
1986

Stranica
190

Mentor
Jurčić, Vinko

Neposredni voditelj
Fisković, Cvito

Ključne riječi
Dubrovački renesansni vrt; osobitost u europskoj vrtnoj umjetnosti
(Dubrovnik Renaissance garden; peculiarity in the European garden art)

Sažetak
Na temelju provedenih istraživanja oblikovnih obilježja dubrovačkih renesansnih vrtova i usporedbe s obilježjima talijanskih vrtova kao izvornim obrascom renesansnog vrta dobiveni rezultati omogućuju izvođenje vrijednih zaključaka. Komparativna analiza vrtnoarhitektonskih obilježja pokazuje da između dubrovačkih i talijanskih renesansnih vrtova postoje očite razlike. One se iskazuju u veličini, oblikovanju i raščlanjivanju vrtnog prostora, do čega je došlo kako uslijed povijesnih razlika u društvenoj sferi tako i zbog razlika u karakteru prirodne sredine i zastupljenosti nekih temeljnih tvorbi vrtnog prostora, te razlika u značenju i načinu korištenja i primjene nekih vrtnih elemenata. Pokazalo se tako da su dubrovački vrtovi podignuti u sušnom krškom kraju, pa u njima pored tla dominiraju dvije tvorne materije: kamen i zelenilo. U talijanskim vrtovima uz kamen i zelenilo jednako značajnu ulogu ima i izvorska voda u svim pojavnim oblicima. No, za razliku od većine talijanskih vrtova, dubrovački vrtovi u sebi nose značajke primorskog kraja. Većinom su orijentirani pogledom na more, a znatan ih je broj i u neposrednom dodiru s njim. Iz takvog odnosa proistekli su i posebni vrtni elementi: otvorene terase-vidikovci-orsani spojeni s kućom, vrtom i morem. Dubrovački renesansni vrtovi u pravilu su orijentirani na privlačnu okolnu krajinu, što je vezano uz njihov birani položaj u krajobrazu, a nalazi opravdanje i u ograničenoj veličini vrta , ali i u odgovarajućem načinu formiranja njihova prostora. Kad je riječ o vrtnim pergolama, one su u talijanskim vrtovima igrale neusporedivo manju ulogu, pa se uglavnom nisu ni očuvale. U dubrovačkim renesansnim vrtovima pergole su izuzetno značajan oblikovni element, do te mjere da postaju njihovim glavnim ikonografskim obilježjem. Dubrovačke pergole poduprte su stuporedima vitkih klesanih kamenih monolita i prisutne su u svakom vrtu. Kod vrtova složenije arhitektonske osnove pergole predstavljaju cjelovit sustav zelenog trijema, koji raščlanjuje vrtni prostor na zidićima porubljena otvorena četverokutna vrtna polja i zelenilom natkrivene ukrižene šetnjice. I talijanski i dubrovački renesansni vrtovi oblikovani su geometrijski, ali se i u tome iskazuje značajna razlika. Dok je geometrijsko uobličavanje u talijanskim vrtovima u pravilu provedeno s preciznošću, dotle je ono u dubrovačkim primijenjeno elastičnije, bez istrajavanja na preciznosti geometrijskih likova i simetriji. Dok su u talijanskim vrtovima glavne staze najčešće obrubljene geometrijski uobličenom živicom ili zidovima šišana zelenila, dotle ih u dubrovačkom vrtu porubljuju zidići od kamenih kvadara vrhom kojih se često nižu klesani stuporedi- nosači pergole. Zelenilo u dubrovačkim vrtovima nije imalo takvu tektonsku funkciju kao u talijanskim, pa ni izdaleka nije bilo do te mjere podvrgnuto režimu šišanja i neprirodnog uobličavanja kao što je to bio slučaj u talijanskim vrtovima. Dubrovački renensansni vrtovi iz objektivnih i subjektivnih razloga bili su oblikovani bitno skromnije, posebno kada se radi o obilju i raznolikosti skulptorske obrade i prisutnosti vodenih atrakcija, kojima talijanski vrtovi obiluju. Istražujući vrtnoarhitektonske značajke dubrovačkih renesansnih vrtova i otkrivajući njihove osobitosti spoznalo se da su njihovoj osebujnosti pridonijela također i neka domaća kretanja još prije pojave renesanse na dubrovačkom području kao primjerice u formiranju i razvoju agrara, u razvoju umnjetničkih obrta, u prakticiranju prostornog planiranja kod podizanja naselja pa i u pojavi predrenesasnih samostanskih i građanskih vrtova za ugodu. Bez obzira na normalnu fizičku različitost svakoga od vrtnih prostora, proizlazi da dubrovačke renesansne vrtove karakteriziraju bitna zajednička obilježja u prostornom uređenju i u načinu izvedbe, koja ih čine sasvim osobitima i prepoznatljivima, kako u usporedbi s izvornim obrascom renesansnog vrta - talijanskim vrtom, tako gledajući ih i u okviru sveukupnih europskih ostvarenja u vrtnoj umjetnosti renesanse. Zbog činjenice, što posjeduju niz zajedničkih obilježja koja su se pokazala da su im diferencirano svojstvena, dubrovačke renesansne vrtove svrstali smo u posebnu skupinu s jasno iskazanom t i p o l o š ko m o s o b i t oš ć u u okviru vrtne umjetnosti renesanse i označili ih zajedničkim nazivom: d u b r o v a č k i r e n e s a n s n i v r t.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA