Pregled bibliografske jedinice broj: 183695
Ugovori u korist trećih u rimskom pravu
Ugovori u korist trećih u rimskom pravu // Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 28. (2003), Suppl. 3; 667-692 (podatak o recenziji nije dostupan, članak, znanstveni)
CROSBI ID: 183695 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca
Naslov
Ugovori u korist trećih u rimskom pravu
(Contract in favour of third parties in Roman law)
Autori
Šarac, Mirela
Izvornik
Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1330-349X) 28.
(2003), Suppl. 3;
667-692
Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni
Ključne riječi
ugovori u korist trećih; rimsko pravo
(contract in favour of third parties; Roman law)
Sažetak
U članku se analizira evolucija ugovora u korist trećih u rimskom pravu. Ugovori u korist trećih u rimskom klasičnom pravu nisu bili dopušteni zbog temeljnih načela rimskog prava koja su zabranjivala alteri stipulari. Ipak, unatoč shvaćanju prema kojem "Res inter alios acta, aliis neque nocere neque prodesse potest” , u razdoblju kasnog klasičnog prava javljaju se iznimke u situacijama kada postoji interes stipulanta na izvršenje trećemu, posebice kada je zbog ispunjenja trećemu bila konstituirana promisarova odgovornost. U romanističkoj literaturi izdvojila su se oprečna mišljenja glede ugovora u korist trećih u rimskom klasičnom pravu. Dok predstavnici starije romanističke znanosti većinom odlučno negiraju postojanje i valjanost ovih ugovora u rimskom klasičnom pravu, novija romanistička znanost stoji na stanovištu da je valjanost ugovora u korist trećih među ugovornim strankama bila priznata već u klasičnom pravu u slučajevima kada je stipulant imao imovinski interes na ispunjenje činidbe trećoj osobi. Kako bi osigurali valjanost navedenih ugovora, pravnici kasnog klasičnog razdoblja pribjegavaju ugovaranju ugovorne kazne i uvođenju instituta solutionis causa adiectus. Dioklecijan proglašava da načelo koje se najprije odnosilo na stipulationes incerti, vrijedi za sve obveze, te da je stipulantu dopušteno utužiti vlastiti interes na ispunjenje trećemu. Premda Justinijanovo pravo načelno zadržava pravilo alteri stipulari nemo potest, Justinijanove Institucije u osnovi ponavljaju Ulpijanove tekstove u kojima je priznat učinak ugovorima u korist trećega ukoliko je postojao vlastiti imovinski interes stipulanta. Justinijanovo pravo priznaje valjanost ugovora u korist nasljednika i priznaje actio utilis podčinjenom descendentu iz ugovora o vraćanju miraza.
Izvorni jezik
Hrvatski
Znanstvena područja
Pravo
Citiraj ovu publikaciju:
Časopis indeksira:
- HeinOnline
