ĐĎॹá>ţ˙ 9:ţ˙˙˙8˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ÜĽhcŕ e€œ_o\lžlžžmžmžmžmžmŇmŇmŇmŇmŇm ŢmômŇm&nH nn$n$n$n$n$n$n$n&n&n&n&n&n&nnnXĆn<&nžm$n03$n$n$n$n&n$nžmžm$n n$n$n$n$nžm$nžm$n$nđŔ¤ÄŇmŇmžmžmžmžm$n$n$n$ndr. sc. DIANA STOLAC, izv. prof. Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci EKOLOŠKE TEME U HRVATSKIM SREDNJOVJEKOVNIM STATUTIMA Nacrtak: U radu se analiziraju hrvatski, prvenstveno sjevernojadranski, srednjovjekovni statuti i iz njih izdvajaju oni članci koji izravno ili neizravno govore o potrebi za očuvanjem prirodnih resursa. Osim kazni za ove vrste ekoloških prekršaja stari su pravni tekstovi opisivali i kazne za napastovanje žena te za remećenje mira svađama i psovkama, čime su zašli i u područje svojevrsne ekologije duha. Provedbu zakonskih odredbi potvrđuju neki onodobni sudski zapisnici. Smještanje ovih ekoloških tema u "mračni" srednji vijek pokazuje da je želja za očuvanjem zemlje vjekovna čovjekova tema. Ključne riječi: ekologija, srednji vijek, statuti, sudski zapisnici, hrvatski jezik Dvadeseto je stoljeće svojim ratovima, naglim natalitetnim porastom u nerazvijenom dijelu svijeta te posebice porastom standarda u svojoj drugoj polovici počelo crpiti prirodne resurse neusporedivo brže nego ijedno razdoblje prije njega. Slijevanje ljudske rijeke u gradove dovelo je najprije do polaganoga, a onda i sve bržega odvajanja čovjeka od prirode. Fascinirao se novim tehnologijama, betonom i plastikom, genetski modificiranom hranom… Stoga se logično kao posljedica toga procesa pojavio strah od budućnosti od koje smo, očito, počeli već unaprijed nepovratno krasti. U bunaru bez dna počelo se nazirati dno. Ali, kako u ljudskoj biti nije "sjesti i plakati", nego se čovjek suočen s problemom još jače aktivira, tako su i mnogi pojedinci i udruge svoju svijest o unaprjednome trošenju resursa prelili u educiranje manje svjesnih. Posljednjih se desetljeća sve glasnije i jasnije oblikuje ekološka svijest, prvenstveno mlađega naraštaja i intelektualaca, ali i onih koji su u početku mislili da nas to ekolozi samo zastrašuju, da to i nije tako strašno, da se to događa u nekom drugom dijelu svijeta i da smo mi zaštićeni, da još ima vremena… Ne samo djeca, koja su srcem prihvatila ekološke poruke, nego i sve više rasipnih odraslih shvaća da treba štedjeti energiju, štititi prirodne resurse, pažljivije odlagati i razvrstavati otpad, biti otvoren alternativnim izvorima energije... Najbolji su odraz podizanja ekološke svijesti građanstva brojne aktualne lokalne pobune protiv novih odlagališta otpada, protiv nezadovoljavajućeg saniranja starih odlagališta, protiv divljih deponija opasnoga otpada, protiv tvornica u kojima uprave samo trče za profitom zagađujući ono malo pitke vode i čistoga plodnoga tla što nam je ostalo. Kada tako promatramo sadašnje vrijeme i rad mnogih neprofitnih ekoloških udruga, čini nam se da je upravo naša generacija prva koja o prirodi tako sustavno brine, koja je "izmislila" ekologiju. Ali, stare vrijedne knjige koje leže u temeljima današnjega svijeta davno su zabilježile svijest svojega vremena o potrebi čuvanja i očuvanja prirode za pokoljenja koja dolaze. Pogledamo li u vrijeme prije nove ere, već tamo ćemo naći naznake za nužnost ekološkoga ponašanja. Naime, još je pradavna egipatska Knjiga mrtvih poučavala da onaj tko posiječe drvo mora zasaditi novo. I Biblija, temelj na kojemu leže sve kasnije knjige naše civilizacije, kaže da se ne može iskorištavati zemlja unedogled, da ćemo je tako iscrpiti i onda od nje nećemo imati nikakve koristi. Levitski zakonik, treća knjiga Staroga zavjeta, donosi savjet za uspješan suživot čovjeka s njegovom zemljom: "Šest godina zasijavaj svoju njivu, šest godina svoj vinograd obrezuj i beri njihov plod. Ali sedme godine neka i zemlja uživa subotnji počinak, Jahvinu subotu: svoje njive ne zasijavaj niti obrezuj svoga vinograda. Što samo od sebe uzraste na tvojoj njivi, nemoj žeti, niti beri grožđe s neobrezane loze. Neka to bude zemlji godina počivanja" (Lev 25). Zapravo, neki su kasniji modeli obrade zemljišta rezultat upravo takvih temeljnih postavki poljodjelskoga sustava, premda s ponešto drukčijim vremenskim ritmom. Prvenstveno se tu misli na dva modela obrade zemljišta u srednjem vijeku: na dvopoljnu poljoprivredu ranoga i tropoljnu zemljoradnju razvijenoga srednjega vijeka. Brigu za zemlju pokazale su osim pisane baštine naše civilizacije i sve temeljne knjige i predaje drugih vjera i kultura - od bliskih do dalekoistočnih kultura, usmenih predaja nastalih na tropskim afričkim ili ledenim ekimskim temperaturama… Vratimo se našem dijelu svijeta, europskim iskustvima. Zanima nas kako se o odnosu prema zemlji razmišljalo u srednjem vijeku. Uobičajeno je o njemu misliti kao o vremenu općega nazadka komunalnoga sustava, kada su neki higijenski prinosi rimskoga doba, kao akvedukti i javna kupališta, davna prošlost. Nižu se slike kugom poharanih gradova, ulica punih leševa, podilazi nas jeza od napada legla zaraženih štakora, i sveopće prljavštine, a mnogima su upečatljivi ostali crteži iz osnovnoškolskih udžbenika koji pokazuju kako se smeće baca kroz prozor jednostavno na ulicu. Ulicu, koja je jednostavno bila ono što danas poznajemo kao kanalizacijski sustav. Jadan život ljudi - opća glad, kmetovi bez ikakvih prava, žene tretirane lošije od domaćih životinja, plemići ocrtani kao degenerirani pijanci, razvratnici i uopće amoralne karikature, krvavi ratovi mačem i križem za Svetu Zemlju ili jednostavno za tuđe posjede, ratovi u kojima ljudski život nije vrijedio ništa - jednom riječju životarenje bez ikakva dostojanstva. Takav srednji vijek pouzdano nije vrijeme u kojemu bismo željeli živjeti, a još manje nam je u njemu tražiti naznake ekologije. Ipak, naslov ovoga rada kazuje da su hrvatski srednjovjekovni statuti spominjali i ekološke teme. Ne treba nas to čuditi. Naime, srednji vijek ima i drugu sliku. Iz onovremenih zakonskih propisa možemo izdvojiti članke koji pokazuju da srednjovjekovni čovjek nije bio ravnodušan prema svijetu koji ga okružuje i da je osjećao nelagodu življenja u takvim uvjetima. U tome su vremenu nastali brojni vrijedni pravni dokumenti, zakonici i urbari, u kojima je velik broj općina i gradova uz istočnu obalu Jadranskoga mora uređivao svoj odnos s vlastelinima - kako svjetovnima tako i crkvenima. O tome iscrpne podatke nalazimo u povijesnopravnoj literaturi šire (Sirotković - Margetić 1988; Margetić - Apostolova Maršavelski 1990) ili uže usmjerenoj (Margetić - Moguš 1991; Margetić 1995; 1997…). Dalmatinskom pravnom području pripadaju brojni statuti, najčešće pisani latinskim, talijanskim ili hrvatskim jezikom: Zadarski (1305), Brački (1305), Splitski (1312) te južniji stariji Dubrovački statut (1272)... Posebno mjesto u tome bogatome nizu ima u 16. stoljeću bosančicom pisani Poljički statut, koji se poziva na dataciju iz 1440. godine. Malo je radova objavljeno u vezi s našom temom o ovim pravnim tekstovima, pa svakako valja izdvojiti prikaz ekoloških naznaka u srednjovjekovnim otočnim statutima Nevenke Bezić-Božanić, koja je usmjerena čuvanju krajolika, pa ovdje upućujemo na taj njezin tekst (Bezić-Božanić 2001). Iz istarskoga su pravnoga područja sačuvani brojni statuti: Porečki (1363), Novigradski (1402), Dvigradski (1413), Puljski (1431), Buzetski (1435), Motovunski (1507), Rovinjski (1531), Grožnjanski (1558)... Našu posebnu pozornost zaslužuje pravni tekst kojim se uređuju međe u Istri - Istarski razvod iz 1275. godine (Bratulić 1978). Taj je razvod jedan od najznačajnijih hrvatskih srednjovjekovnih dokumenata, jer je ovaj pravni tekst odmah pisan trima jezicima: hrvatskim, latinskim i njemačkim, čime je jazik hrvacki nedvojbeno bio punopravnim diplomatičkim jezikom (usp. Moguš 1998: 24). Hrvatski tekst pisan glagoljicom i latinski tekst namijenjeni su lokalnoj komunalnoj upravi i crkvenoj vlasti, "a gospoda sebi shraniše jazikom nemškim". Pravni su tekstovi na kvarnerskom pravnom području nastali na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku. Posebno su brojni zakonski tekstovi pisani hrvatskim jezikom i glagoljicom: Vinodolski zakon (1288), Zakon kaštela Mošćenic (1470), Veprinački zakon (1507) itd., odnosno hrvatskim jezikom i latinicom, kao npr. Kastavski statut (1400) i Trsatski statut (1640). Neki su statuti bili pisani dvama jezicima, kao Krčki statut - hrvatski iz 1388. godine i stoljeće mlađi latinski, ili latinski Senjski statut (iz iste 1388. godine), koji ima i hrvatski prijevod. Između latinskih statuta možemo izdvojiti zbog nekih svojih originalnih pravnih odredbi Rapski statut (1328), a između pisanih talijanskim jezikom npr. Cresko-osorski statut (1441). Pregledom srednjovjekovnih statuta možemo utvrditi da u gotovo svima nalazimo odredbe za koje u okviru današnjih pojmova o očuvanju okoliša možemo nedvojbeno reći da su ekološki usmjerene. Te se odredbe odnose na gospodarenje zajedničkim pašnjacima i šumama, gdje se usporavnje iskorištavanja osigurava određivanjem redoslijeda korištenja i zaštitom od tuđe stoke. Neki statuti također traže dodatne mjere čuvanja ili sađenja mladica. Tako nalazimo i odredbe o mogućnostima korištenja drvom kao građevnim materijalom za osnovne osobne potrebe ("nasići derv kuliko je za njegovu kuću potribno"), za razliku od uređenja kupoprodajnih odnosa. Opće je mjesto u statutima i utvrđivanje nekih komunalnih poslova, kao što su održavanje javnih putova, ali i prolaza uz privatne vinograde, zatim uređivanje zajedničkih gradskih prostora, te nošenje pisama i stražarenje u gradu, naročito u vrijeme ratne opasnosti, ili u sušno doba upozoravanje da "svaki čuva svojega ognja, da se ne bi kakova škoda pripetila" (Kastavski statut, čl. 43). Srednji vijek, dakle, nema samo svoju mračnu sliku i kaos u komunalnom sustavu, nego i svijest o zajedničkoj nam zemlji. Zastanimo na kvarnerskim statutima. U Novom su se na Sveta tri kralja, 6. siječnja 1288. godine sastali predstavnici vinodolskih gradova: Grobnika, Trsata, Bakra, Hreljina, Drivenika, Grižana, Bribira, Novog i Ledenica. Prema svojim znanjima, sjećanju i predanju djedova sastavili su prvi hrvatski zakonik običajnoga prava, zbornik pravnih propisa Vinodolski zakon, pisan tadašnjim hrvatskim poslovnim pismom - kurzivnom glagoljicom. Ovim se zakonom uređuju odnosi u vinodolskim općinama, iznoseći što se smije, a što ne smije činiti, te kolike su kazne za nedopuštena djela. Među kaznama se nalaze i one koje indirektno govore o zaštiti prirode, kao kazne za štete u polju, šumi ili moru i sl., a također i o nekim drugim temama, o čemu će više riječi biti kasnije u tekstu. O društvenim odnosima u kastavskoj općini doznajemo iz Kastavskoga statuta iz 1400. godine, a u vezi s našom temom valja izdvojiti odredbe o sječi šuma te o čuvanju zdravlja svih stanovnika ove kvarnerske komune. Nekoliko je članaka Kastavskoga statuta posvećeno sječi šuma: čl. 40., 47., 54., 57. i 74. Njima je određeno u koje se doba godine u kojoj od općinskih šuma zabranjuje sječa, ali i napasanje stoke u šumama i na sjenokošama. To znači da se nije moglo sjeći onda kada se drva trebalo, nego je potrebe valjalo planirati, da se zaštiti šuma od nekontrolirane sječe, ali i da se sječa obavi u skladu s vegetacijskim tempom. Naime, izbijanje mladica nikako nije i vrijeme sječe! Jer, što će ostati za sljedeće godine? Nažalost, vrijeme ovih statuta i mlađih, još jasnijih pravnih odredbi, jest i vrijeme kada su Mlečani nekontroliranom sječom potpuno opustošili južne padine našega prelijepoga Velebita, koje ovi hrvatski propisi pred stranom silom nisu mogli zašititi. Koliko je Velebit bogat šumom, zelen i lijep, vidimo danas na ličkoj strani, dok je južna padina tužna slika ranjene planine. Uostalom, ako je neka vrsta ekološke svijesti među Mlečanima uopće i postojala, onda se ona ograničila na Veneciju, dok sigurno nije uključivala očuvanje tuđih šuma. Zapravo, u srednjemu je vijeku ionako pojam o svijetu bio ograničen na "svoje dvorište". To je još jedan pokazatelj kako je to vrijeme imalo prilagodljive sustave vrijednosti. Vratimo se kvarnerskim statutima. Člankom 65. Kastavskoga statuta upozorava se na kažnjivost prodaje uginule stoke, a još jasnije o čuvanju zdravlja stanovnika ovoga područja govore nešto mlađi članci Mošćeničkoga statuta iz 1510. godine. Tim je statutom, kako nas upoznaje riječki medievalist Darinko Munić, predviđena kazna za prodavanje nezdrava mesa i klanje životinja izvan mesnice: "ki bi prodaval meso koi ne bi bilo zdravo, pada pod penu libar 6", odnosno "ki bi prodaval ale dral živinu va kuće zvan bekarije, pada pod penu libar osam". Kasnija odredba iz 1553. godine još je zanimljivija - govori o bacanju smeća izvan propisanoga mjesta, navodeći precizno kazne od po dvije libre za svako takvo odlaganje prljavštine: "Veće se prepoveda vsem, ki imaju poneštri vanskem zide, da nimaju metat vanka šporkec ili smrada od kuće gospodina popa Jakova do kuće Mateja Matiša pod penu L 2 /.../ i ki bi metal gnoj do Ivana Šepića kuće v Rove, pada penu L 2" (Munić 1986). I statuti iz sljedećih stoljeća imaju takvih ekološki obojenih članaka. Dva članka Trsatskoga statuta, koji je "sada znovič učinjen na 24. aprila 1640. u gradu Tersatu" bave se održavanjem zajedničkih putova. Zanimljivo je da se ne govori samo o obvezi održavanja cesta kako bi mogle služiti svojoj osnovnoj funkciji - povezivanju naselja i omogućavanju prometa između njih, nego zakonopisac traži da se ti putovi moraju i čistiti: "Ceste općinske dužni su kmeti napravljati i čistit, to je od Drage do S. Lovreča veće od Tersata do mosta ča je kolovoz iliti konski, i tomu da gospoda dadu dva meštra" (Trsatski statut, čl. 71). Propisi na Grobniku također govore o čišćenju grada. Tako jedan ugovor iz 1642. u stavku 22. navodi da su "dužni vapnenicu paliti i gasiti" te "popravljati i čistiti grad". Grobnički urbar iz 1726. godine ima neke zabrane u vezi sa sječom drva, a sljedeća se kažnjava teškom kaznom ("pod strašnu penu"): "Prepoveda se podlošnikom grobniškim pod strašnu penu sići u gori zvan onoga drivja koje je potribne za nihove vlašće kuće." Stariji, pak, latinski Grobnički urbar, onaj iz 1686. godine (poznat u prijepisu iz 1725.), ima jednu zanimljivu odredbu. Naime, članak 16. u prijevodu glasi: "Zabranjuje se podložnicima pod prijetnjom kazne ustanovljene u vezi s tim rezanje grmlja ostružnica kako bi se narod mogao prehraniti i preživjeti za slučaj gladi sabiranjem plodova ostružnica." Mi danas ne znamo koliko je ostružnica, odnosno kupina na grobničkome području tada bilo, ali je očito riječ o velikim površinama koje su kupine zarobljivale, a seljaci krčili, inače se to u urbaru ne bi našlo. Takva briga za podložnike, naime, nije uobičajena u srednjovjekovnim propisima. Nisu samo one teme koje govore o zaštiti prirode ekološke, nego možemo govoriti i o svojevrsnoj ekologiji duha. Tako se naši stari zakonski spisi jasno protive svađi među ljudima, psovkama ("riči nespodobne", Trsatski statut, čl. 18), nedoličnoj noćnoj galami ili uopće nepristojnostima u javnosti ("ča se ne dostoji za jednoga kerstjanina", Trsatski statut, čl. 42). O tome govori čl. 10 Kastavskoga statuta, a i Trsatski novčano kažnjava takva ponašanja: "Ako se ki mej sobom svadi s ričum, ale se karaju i ošpotaju, ali z delom da se mlate i biju..." (Trsatski statut, čl. 31). Odredbe nalazimo u statutima, ali tek iz onodobnih sudskih zapisnika možemo vidjeti kako se na takve situacije reagiralo. Iz sudskih zapisnika veprinačke općine doznajemo kakve su konkretne reakcije bile na remećenje mira u općini. Tako je, na primjer, davnoga datuma 6. srpnja 1535. izrečena kazna od 50 libara dvojici općinara ako ne prestanu sa svađom: "imeju meju sobom s mirom stati i od nepočtenih besed i od kuštiona". Komentirajući taj slučaj jedan od naših najboljih poznavatelja pravne povijesti Lujo Margetić kaže: "Na istom su ročištu oba svadljivca priznala da su se vrijeđali i tukli (za besedi neprijaznive i za neki udorci), pomirili se i obećali da će se ubuduće uzdržati od svađe, ali je sud ipak potvrdio svoju odluku" (Margetić 1997: 28). Zanimljivo je pogledati što je sve u području kaznenoga prava Trsatski zakon želio zaštititi iz ovoga širega ekološkoga konteksta. Lujo Margetić obuhvaća te naizgled vrlo šarolike članke pod zajednički naziv Društveni mir, sigurnost i moral: "a) nepružanje pomoći na poziv "pomagajte" (čl. 2 i 3); b) pomaganje zločinca (čl. 7); c) nasilje u tuđoj kući (čl. 8); d) neprijavljivanje počinioca poljske štete (čl. 9); e) nasilje na cesti (čl. 30); f) vračanje (čl. 37); g) prostitucija (čl. 38); h) provala u tuđoj kući (čl. 41); i) noćna galama (čl. 42)" (Margetić-Moguš 1991: 67). Ovome valja dodati i nekoliko članaka koje je Margetić skupio pod naslovom Čast, a odnose se na uvrede ili klevete - čl. 18-19 i 29 (Margetić-Moguš 1991: 67). Kako se vidi iz ovoga, riječ je o velikom broju pojedinačnih propisa, pa ćemo ovdje navesti kao primjer samo neke. Tako su ova dva članka vezana uz problem sigurnosti: "Tako ravno ki bi našal kega u ljuskih vinogradeh, omejkah, znal iliti videl škodu čineći ter ne bi oglasil i povedal, pade u penu rotničku" (Trsatski statut, čl. 9); "Ako bi cestu ili put razbil, plati pene L 50: ranil, zbubal, naskočil, rastegnul i s kim tim načinom silu učinil" (Trsatski statut, čl. 30). Kleveta je povreda časti i valja platiti kaznu: "Ako bi ki koga starca ošpotal, sramotil bez uzroka, upada u penu L 25: polovicu gospodinu, a polovicu pravde ali kaštigan z areštom" (Trsatski statut, čl. 19). Iz svega dosad navedenoga jasno vidimo da naši stari pravni propisi ne štite samo imovinu, odnosno materijalna dobra. Zaštita je pružena i ženi, inače gotovo posvema obespravljenoj osobi u srednjemu vijeku. Tako odredbe Vinodolskoga zakona i Veprinačkoga statuta nalažu plaćanje dosta velike kazne od 50 libara "ako bi muž ženi zvergal koverlicu ili pokrivaču s glave va zli volji" (Vinodolski zakon, čl. 27), dok Trsatski statut ide i dalje: "ako bi ženu siloval tuju, da mu gre glava" (Trsatski statut, čl. 33)! Kada je riječ o djevojci, ipak nema smrtne kazne jer zakonodavac nalazi za sve sudionike događaja puno bolje rješenje: "ako bi silu učinil koj divojke, da ju pozakoni" (Trsatski statut, čl. 32). Premda, valja reći, nije zaštićena svaka žena, nego samo ona priznata moralnom, ili kako kaže Trsatski statut: "svakoj žene je verovano od dobrega glasa" (Trsatski statut, čl. 11). Naime, "ako bi ki siloval ku bludnicu, da plati pene crikve libar 25, a pravde L 25" (Trsatski statut, čl. 34), dakle plaća se samo novčana kazna crkvi sv. Jurja i općinskom vijeću koje je obavljalo funkciju sudskoga organa ("pravdi"), dok bludnica ne dobiva nikakvu zadovoljštinu. Na primjeru silovanja vidimo kako je tanka crta dijelila smrtnu od novčane kazne, a takav se raskorak može naći i u slučaju vračanja, koji se prekršaj pak isključivo pripisuje ženama: "Ako bi se našla čarnica ter bi imela s vragom dela, da ima biti važgana; ako ne bi s vragom lego čarobije nastala, da plati L 100: gospodinu 80, a pravde L 20, i da ima bit fruštana po svim varošu" (Trsatski zakon, čl. 37). Vratimo se opet onome što u prvome redu ulazi u korpus ekoloških tema kao područja zaštite prirode. Ovaj kratak pregled pravnih propisa i kazni mogao bi nam dati krivi dojam da su srednjovjekovni zakonopisci imali visoku ekološku svijest. Ipak, ne valja je preuveličavati, nego naprotiv, valja reći da su mnoge odredbe restriktivne iz drugih, a ne ekoloških razloga. Naime, statuti i urbari uređuju odnos između vlastelina i podložnika, pa se može lako vidjeti da je podložnicima nešto zabranjeno ne stoga da bi se zaštitio okoliš, nego da bi to mogao uraditi vlastelin ili netko za njega, a u vlastelinovu korist. Takve su na primjer odredbe o lovu riba. Grobnički urbar iz 1726. godine propisuje: "U Ričini nijedan ne smi lovit ribe pod penu dukat 25, buduć ova ribaria sačuvana je za samu gospodu." Kazna ("pena") od 25 dukata, što iznosi oko 150 libara, izuzetno je visoka - usporedbe radi recimo da se za neodazivanje na obvezno popravljanje puta preko planine Snježnik kažnjava sa šest libara! Tako je i u Trsatskom statutu, gdje se s 50 libara kažnjava neovlaštena sječa na području Sv. Križa: "Ki bi obnašal se da je drivje sikal u pripovidi pod S. Križ, ima pene platiti za kaštel tersacki L 50 za penu sikire" (Trsatski statut, čl. 54). Istovremeno se sa samo 6 libara kažnjava ranjavanje do krvi (u čl. 17), premda valja reći da ta kazna, ako je ranjavanje jače, može biti i veća, jer treba platiti lijekove i nadoknaditi štetu nastalu zbog nesposobnosti za rad ozlijeđenoga. Ipak, sa stanovišta našega sustava vrijednosti razlika je prevelika. I sljedeća su stoljeća, jasnije nego ove srednjovjekovne naznake, upozoravala da zemlja nije čarobna vreća bez dna, iz koje možemo vaditi što nam god treba i dokle god to želimo. Među najpoznatijima je svakako pismo koje je indijanski poglavica Seatle uputio 1854. godine američkome predsjedniku Francisu Pierceu kao odgovor na njegovu ponudu da državi proda indijansku zemlju, nakon čega bi Indijanci bili smješteni u rezervate. Tekst je svime, a ne samo metaforama Majka Zemlja, Brat Orao ili Sestra Nebo, pokazao svu različitosti dviju civilizacija u shvaćanju i prihvaćanju prirode i Boga, života i smrti, konačnosti i promjene, sadašnjosti i budućnosti… Njegova poruka završava vapajem Bijelome Čovjeku da sačuva Zemlju za svoju djecu i djecu njihove djece. Jer, jasna je slika: "zaprljajte svoj krevet i jedne ćete se noći ugušiti u vlastitom smeću". Univerzalnost ove poruke shvatili su Ujedinjeni narodi, odnosno njihov Program za okoliš (UNEP), kada su je 1976. godine poslali svim državama svijeta u povodu Svjetskoga dana čovjekova okoliša, 5. lipnja. Pogled u stare zapise pokazao nam je kakvo je bilo poimanje ekologije naših pradjedova, ali i to da je ekologija vjekovna čovjekova tema - bez obzira kako nazivali to djelovanje/nedjelovanje, stav, svjetonazor, način života… Naše je vrijeme svojim tehnološkim postignućima omogućilo dostojanstveniji život čovjeka u svijetu koji ga okružuje. Na nama je da ga, živeći u skladu s prirodom, sačuvamo za pokoljenja koja dolaze. Literatura: Bezić-Božanić 2001: Nevenka Bezić-Božanić, Čuvanje krajolika u srednjovjekovnim otočnim statutima, Godišnjak grada Korčule, br. 6, str. 3-8. Biblija 1968: Biblija - Stari i Novi zavjet, Stvarnost, Zagreb. Bratulić 1978: Josip Bratulić, Istarski razvod. Studija i tekst, Čakavski sabor Pula, Pula. Margetić 1980: Lujo Margetić, Iz vinodolske prošlosti. Pravni izvori i rasprave, Liburnija Rijeka - Školska knjiga Zagreb, Zagreb. Margetić 1995: Lujo Margetić, Grobnički urbari, Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine, Rijeka. Margetić 1997: Lujo Margetić, Veprinački sudski zapisnici XVI. i XVII. stoljeća (Volčićev prijepis), Liburnijske teme, knj. 12, Katedra Čakavskoga sabora Opatija, Opatija. Margetić - Apostolova Maršavelski 1990: Lujo Margetić - Magdalena Apostolova Maršavelski, Hrvatsko srednjovjekovno pravo: vrela s komentarom, Narodne novine, Zagreb. Margetić - Moguš 1991: Lujo Margetić - Milan Moguš, Zakon trsatski, Izdavački centar Rijeka, Rijeka. Moguš 1998: Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb. Munić 1986: Darinko Munić, Kastav u srednjem vijeku. Društveni odnosi u kastavskoj općini u razvijenom srednjem vijeku, Izdavački centar Rijeka, Rijeka. Rački 1929: Andrija Rački, Povijest grada Sušaka, Sušak (reprint: Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1990.). Rački 1947: Andrija Rački, Prilozi k povijesti grada Sušaka, Sušak (reprint: Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1991.). Sirotković - Margetić 1988: Hodimir Sirotković - Lujo Margetić, Povijest država i prava naroda SFR Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb. Stolac 1997: Diana Stolac, Zaštita prirode i ekologija duha (ekološke teme u hrvatskom srednjovjekovlju), KG - glasilo grupacije održavanja čistoće, br. 17, Zagreb, str. 5-7. http://www.archives.gov/publications/prologue/spring_1985_chief_seattle.html PAGE 1 #Ą™œSS¤ƒ.ĽČAŚĽ§n¨nŠnŞŤ LfƒŠŒŘÚčę-ó;Bř& "+4N_łÄHOXclv~†— Şł˝ĹĐ(8ah  Ş!ť!Ă!Ú!ă!ó!1"A"K"Z"“"Ÿ"ă"ń"€##ż#Ő#˙%-&Š'Ć'É'Ů'š)É)œ+Ż+M,a,81K1Ó1ç12Ď2Ű2)3ä3É4,5>5€6‡6üů÷ô÷÷ô÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ń÷ńVc^ccUc Uc_‡6Š61747C7š7Ř7Ţ7ř7ű7 8j8z88ř89!9›9[:@<O<R<a<­<Ô<×<ć<===(=K=Ś=Ź=ť=+?m?@D@ű@ AA­ALCPCIDÓDÖDĺDđD`EcErEŽE1F4FCF*G=G@GTG†GĘGÍGÝGěGűG H3H6HEHČHöHůHIqI€IƒIŤIŽI˝IĐIJJ-JŞJ°JˇJŔJ›K_LbLpL OO7OšOĽOŠOoPýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýúýVcccoP€PÉP=Q@QOQRRW(W`XmX™XĎXĐXčX Y&YZYzYľYćY8ZHZ—ZÜZ[ą[˙[ \I\o\Ť\]D]Y]Ž]Î]H^v^Ş^ř^ú^#_?_‹_Œ__Ž_”_•_–_—_˜_›_œ_Á_üúüúüúöúüúóúüúóúóúóúóúóúóúóúóúóúóúóúóúóúüúóúńöëéëéëéöçuP uDPPUccMcVc8!JKLf‚ƒŒŘŮÚ./0ü o9Č ˙~ŕę• ö Ţ#›$ä']((e+:,:. 1Ů4ű7ű8;Ć=˝@ŻAţţűűůűţţţ÷ţţţţţóóóóóóóóóóóóóóóóóóóóóóóóóóóóĐ+ŻAçAB'B\BzBBŞBĚBC CD}ENFâJ{LcPRRˇV¸V`XaXmXnXűX;Y—YZyZ%[Ë[0\\)]“]^^?_Œ_ţţţţţţţţţúúúúúúúúţúúúţţţŮŮŮŮŮŮŮŮŮŮŮŮŮŮŮ ŞVţ 4€.Đ'Œ__˜_™_š_›_œ_ţřôţţţh`ř˙K"@ń˙"Normal hc$@$ Heading 1Uc "A@ň˙Ą"Default Paragraph Font*@ň* Footnote Textäţa cţO˘StrongU @ Footer ¸p#)@˘! Page Number&ţO2& Body Text 2 Vc2ţOB2 Normal (Web)đdd]abţO˘Q Hyperlink^b0ţOb0 Normal (Web)đdd]a œ\œ_˙˙˙˙ ‡6oPÁ_012ŻAŒ_œ_345œ\ !”˙•€˙@HTimes New Roman Symbol "Arial"€Arial Unicode MS"€Đh°’ƒ†O˝ƒFSęc PL'ƒ˘< DIANA STOLACDamir & Diana StolacD.Stolac  !"#$%&'()*+,-./01234567ţ˙˙˙ý˙˙˙<ţ˙˙˙Dţ˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ţ˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙Root Entry˙˙˙˙˙˙˙˙ ŔFđŔ¤Ä;@WordDocument˙˙˙˙oCompObj˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙jSummaryInformation(˙˙˙˙˙˙˙˙Ŕţ˙˙˙ţ˙˙˙ ţ˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ţ˙ ˙˙˙˙ ŔFMicrosoft Word Document MSWordDocWord.Document.8ô9˛qţ˙ŕ…ŸňůOhŤ‘+'łŮ0˜°źÜčô $ L X dpx€ˆâ DIANA STOLACDamir & Diana StolacNormal D.Stolac0083Microsoft Word for Windows 95@DocumentSummaryInformation8˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ Ě˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ţ˙ ˙˙˙˙ ŔFDokument Microsoft Worda MSWordDocWord.Document.8ô9˛qtâ/˘'  DIANA STOLACü•˝Ż@ˆEÎ Ä@şš„Äc PLţ˙ŐÍ՜.“—+,ůŽ0œ@HT\ dl tâ/˘'  DIANA STOLAC