ĐĎॹá>ţ˙ OPţ˙˙˙N˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ÜĽhcŕ e€)9›ix°–r–rr™(š™ ş™ş™ş™ΙΙΙΙΙ ڙö™"Ι4šSšš2š2š2š2š2š2š2š4š4š4š4š4š4š‡šXߚZ4šş™2šBF2š2š2š2š4š2šş™ş™2šš2š2š2š2šş™2šş™2š2š€Ýî{iůĂΙΙş™ş™ş™ş™2š2š2š2šDIANA STOLAC - ANASTAZIJA HORVAT VLASTELIĆ Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci izvorni znanstveni članak SLAVENSKI GENITIV KAO PROBLEM KONSTRASTIVNIH SINTAKTIČKIH OPISA Slavenski genitiv je vrsta bližega objekta u genitivu, ostvariva samo u zanijekanim rečenicama. Ova sintaktička činjenica hrvatskoga jezika ima svoje izravne ekvivalente u sintaksi slavenskih jezika, ali izvan slavenske jezične porodice nema jednakovrijednih sintaktičkih struktura. Nepostojanje ekvivalentnih struktura prevodilački je i metodički problem za korisnika i/ili nastavnika stranoga jezika. U ovome se radu predstavlja slavenski genitiv kao posebna vrsta objekta, njegove sintaktičke i semantičke značajke, sintaktička ekvivalentnost s bližim objektom u akuzativu, ali i različito sintaktostilističko vrednovanje ovih dviju vrsta bližih objekata. Također se pokazuje kako su pojedine gramatike hrvatskoga jezika do kraja 19. stoljeća, često namijenjene strancima, opisivale ovu sintaktičku pojavu. Ključne riječi: hrvatski jezik, sintaksa, objekt, slavenski genitiv, gramatika Upoznavanje stranoga jezika dugotrajan je proces isprepletenih kognitivnih aktivnosti, a usvojenost jezičnih informacija ovisi o cijelome nizu čimbenika vezanih uz sve jezične razine - fonološku, morfološku, tvorbenu, leksičku i sintaktičku, te neodvojivo od njih semantičku, ali i uz niz interdisciplinarnih spoznaja. Između njih se svakako nalaze upoznavanje specifičnosti ciljnoga jezika sa stanovišta kognitivne lingvistike, psiholingvistike, sociolingvistike te napose pragmalingvistike. Stoga je za stvarno poznavanje jezika pravilan izgovor, poznavanje morfoloških i sintaktičkih pravila te usvajanje bogatoga fonda riječi tek prva stepenica, temelj, ali ne i krov jezičnoga znanja. Viša razina naučenosti stranoga jezika očituje se u primjeni upravo onih jezičnih činjenica koje pokazuju razliku među dvama jezicima, između materinskoga i stranoga, a naročito je to vidljivo kada se radi o strukturnim jezičnim elementima kao što su sintaktičke sastojnice. Jedna sintaktička činjenica hrvatskoga jezika ima svoje izravne ekvivalente u sintaksi slavenskih jezika, ali izvan slavenske jezične porodice nema jednakovrijednih sintaktičkih struktura. Riječ je o slavenskome genitivu, posebnoj vrsti bližega objekta u genitivu, ostvarivoj samo u zanijekanim rečenicama. Nepostojanje ekvivalentnih struktura stvaran je prevodilački problem za korisnika, ali i metodički problem za nastavnika stranoga jezika. U ovome ćemo radu predstaviti slavenski genitiv kao posebnu vrstu objekta, njegove sintaktičke i semantičke značajke, sintaktičku ekvivalentnost s bližim objektom u akuzativu, ali i različito sintaktostilističko vrednovanje ovih dviju vrsta bližih objekata. Nakon toga ćemo pokazati kako su pojedine gramatike hrvatskoga jezika do kraja 19. stoljeća, često namijenjene strancima, opisivale ovu sintaktičku pojavu. Predikat kao jezgra rečenice uza se veže druge sintaktičke kategorije različitim vrstama zavisnosti. Te gramatičke veze između sastavnica sintagme i rečenice jesu sročnost, upravljanje i pridruživanje. Objekt je zavisna sintaktička kategorija vezana za glavni član rekcijom ili upravljanjem, konkretno jakim upravljanjem. Rekcija se definira kao "gramatičko svojstvo glagola ili riječi u funkciji glagola da kakvoj riječi otvara mjesto" (Barić 1995: 431). Odnos glavnog i zavisnog člana pokazuje veliku zalihost, jer rekcijska veza definira padež, što znači da je ukupan izbor ograničen na uzak zatvoren skup: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, lokativ i instrumental. Znamo li da su nominativ i vokativ svojim sintaktičko-semantičkim značajkama isključeni iz toga popisa, ostaje pet padeža, koje nudimo u poretku drukčijem od uzualno prihvaćenoga i ranije navedenoga: akuzativ, genitiv, dativ, lokativ i instrumental. Ovaj je poredak primjeren prikazu padeža kojima se izriče objekt, jer polazimo od nekih u recentnoj sintaktičkoj literaturi prihvaćenih zaključaka: da je padež izravnoga objekta akuzativ, da je izravni objekt osim akuzativom moguće izraziti još samo genitivom, da je primarna sintaktička funkcija dativa objekt, dok je i lokativu i instrumentalu objekt tek sekundarna funkcija. Iz ovoga proizlazi da nas mogu zadovoljiti samo one definicije u hrvatskim gramatikama koje su polazile od rekcije ili upravljanja, premda možemo utvrditi uvidom u definicije da najčešće taj pojam ne spominju. Tako Radoslav Katičić u Sintaksi hrvatskoga književnog jezika piše: "Neki glagoli otvaraju u rečeničnom ustrojstvu mjesto za imenicu ili zamjenicu u kojem kosom padežu ili za prijedložni izraz. Taj se dodatak zove objekt. On se ne uvodi u rečenicu predikatom kao predikatom nego baš pojedinim glagolom kao leksičkom jedinicom" (Katičić 1986: 84). Tradicionalna sintaksa razlikuje bliži i dalji objekt, polazeći upravo od obilježja glagola - prelaznosti, odnosno neprelaznosti, i padeža koji ti glagoli regiraju. Najčešće se bliži (izravni, direketni, neposredni) objekt definira kao "objekt glagola s rekcijom u akuzativu" (Barić 1995: 431). Ta definicija nije zadovoljavajuća. Naime, bliži objekt jest najčešće imenska riječ u akuzativu, ali akuzativ nije jedina mogućnost za izricanje bližega objekta. Slavenski jezici poznaju i izravni objekt u genitivu, koji je ovisno o slavenskim sustavima, čest ili izniman, stilski obilježen ili neobilježen, zamjenjiv bez razlika u značenju ili nezamjenjiv akuzativom. Ovdje valja naznačiti da nije svaki objekt u genitivu bliži, pa ta činjenica onemogućuje jednostavno proširivanje definicije na oba navedena padeža. Naime, valja krenuti od morfosemantičkih značajki sintagme kojoj objekt pripada i koja stoga iskazuje jednostranu zavisnost. Sintagmu čine glagol kao član koji regira i imenska riječ kao njemu podređeni član. Uvjet je da glagol bude prelazan ili tranzitivan. Prelazni glagoli regiraju imenske riječi u akuzativu ili u genitivu koji je akuzativom zamjenjiv. Bliži se objekt, dakle, može definirati kao "objekt koji je uz prelazni glagol u akuzativu, ili u genitivu koji se može akuzativom zamijeniti" (Težak - Babić 1992: 200). Rekli smo da je primarno bliži objekt u akuzativu, pa je metodološki opravdano u analizi krenuti od njega. Akuzativ je, prema teoretičarima sintakse padeža, gramatički i adverbalni padež (Heinz 1965: 39-41), kojemu je primarna sintaktička funkcija bliži objekt (Heinz 1965: 102). Što se pak genitiva tiče (kojemu je primarna funkcija adnominalna), bilježimo dvije vrste bližega objekta: slavenski i partitivni genitiv. To konstatiraju sve gramatike hrvatskoga standardnog jezika, premda može doći i do pomutnje, jer je npr. u Hrvatskoj gramatici odlomak o partitivnom genitivu zaista uz bok izravnome objektu u akuzativu (Barić 1995: 434-435), dok je odlomak o slavenskom genitivu uz objašnjenje preoblike nijekanja (Barić 1995: 446). Kako je ovaj rad usmjeren slavenskome genitivu, za partitivni ćemo genitiv ovdje dati samo naznake njegovih osnovnih sintaktičkih i semantičkih obilježja, odnosno njegovu zamjenjivost akuzativom. Partitivni ili dijelni genitiv bliži je objekt, koji gramatike ne definiraju samostalno, već u odnosu prema akuzativu u istoj sintaktičkoj funkciji. Radoslav Katičić, npr. kaže: "Umjesto direktnog objekta u akuzativu stoji i genitiv kad objektna imenica ne označuje kakav cjelovit predmet nego tvar, ili se bar tako zamišlja, i kad se hoće izreći da je direktni objekt u tom slučaju samo dio te tvari, a ne ona cijela. Takav se genitiv zove genitiv partitivni" (Katičić 1986: 94). Opozicije dio - cjelina, odnosno izražavanje neodređene količine - bez količinske značajke, dobro objašnjavaju uporabu genitiva i akuzativa uz prelazne glagole. Kontrastirani primjeri pokazuju da genitiv upućuje na količinu, a akuzativ samo na vrstu (usp.: Straková; Hlavsa 1975). Genitivnom se količina samo signalizira, pa je stoga moguće partitivnim genitivom izricati ekstremna kvantitativna značenja - i male i velike količine. Pogledajmo primjere, koji najbolje pokazuju značenjske razlike koje proizlaze iz uporabe akuzativa i genitiva: Dodaj mi vodu. : Dodaj mi vode. On rado pije vino. : On rado pije vina. Pogledajmo na ovome mjestu kako taj problem prikazuju naši stari gramatičari u svojim gramatikama, najčešće namijenjenim ne samo domaćim nego i stranim korisnicima. Tako s neskrivenim ponosom Josip Đurkovečki njemačkim čitateljima svoje gramatike predstavlja ovu sintaktičku mogućnost hrvatskoga jezika - prvo na starokajkavskom koji opisuje, a onda i na njemačkom na koji gramatiku prevodi: "Visheputi, i to gustokrat vu horvatzkom Govorenju i druge oztale Ztrani Govorenja mezto Samostavnika od zgor rechenu Slu(bu, i to negda odperto, negda zkrovno zvershavaju, z. chemse horvatzki Jezik dichiti more, da z. menjshem Govorenjem vnogo izvustitise more polek onoga, oportet multa paucis exprimere. v. p. Dajmi Juhe, Govedine, Vode, Vina. t. j. Nekaj Juhe, Delchec Govedine, Nekuliko Vode, Vina. /.../ Kada pako Horvat hoche celu Ztvar, ali takovu, kojase raztaviti nemore, tako takov Samostavnik postavise vu Tu(nik. v. p. Dajmi Palicu, Kupicu, Knigu. Koji Nachin Govorenja je vnogo preshtiman, i vu drugeh Jezikeh nije navaden" (Đurkovečki 1826: 154-156).  I u dijakroniji i u sinkroniji partitivni genitiv pokazuje ista sintaktička i semantička obilježja, ali je moguće utvrditi i jednu sintaktostilističku razliku. Naime, dok se za starija razdoblja hrvatskoga književnog jezika na osnovi kvantitativnih analiza može utvrditi uobičajenost te kategorije bližega objekta i time njegova stilska neutralnost (usp. Stolac 1988; 1992), manja učestalost partitivnih genitiva u suvremenom jeziku i njihov odnos prema akuzativu pokazuju da je partitivni genitiv sve manje uobičajen, pa time postaje stilski obilježen. Vratimo se drugoj genitivnoj sintagmi koja je bliži objekt, a u ovome je radu u središtu našega zanimanja - slavenskom genitivu. Sintakse hrvatskoga i drugih slavenskih jezika pokazuju da se "objekt u akuzativu može pri nijekanju rečenice zamijeniti genitivom" (Katičić 1986: 131), pa se dobiva slavenski genitiv, odnosno imenska riječ u genitivu uz zanijekane prelazne glagole. Značajka je slavenskih jezika, pa odatle i naziv slavenski genitiv. Genitiv je u ovoj sintaktičkoj kategoriji alternanta akuzativu, a pojavljuje se kao rezultat provođenja preoblike nijekanja. Ali, preoblika nije obvezatno praćena ovim postupkom, pa objekt uz zanijekane prelazne glagole može biti i u akuzativu i u genitivu. Da je polazište akuzativ, pokazuje nam jesna rečenica. U jesnim je, naime, rečenicama bliži objekt isključivo u akuzativu, npr.: Vidjela sam na zidu tu sliku. Nisam vidjela na zidu tu sliku. Nisam vidjela na zidu te slike. To nam pokazuje da je uporaba genitiva sintaktički uvjetovana i da o njoj ne prosuđuju semantičke razlike koje bi proizlazile iz leksičkog značenja riječi kojima se izriče predikat ili objekt. O tome u slavističkoj stručnoj literaturi piše: "Genitivus po czasownikach zaprzeczonych /.../ istneje /.../ w opozycji do akusativu po czasownikach nie zaprzeczonych, stanowišc przykład konwencjonalnej regulacji zakresu użycia przypadk(w w funkcji dopełnienia bliższego bez r(Ÿnicy semantycznej" (Heinz 1955: 84; usp. Gortan-Premk 1971: 85). Tako slavenski genitiv ima karakter naglašavanja, pojačavanja nijekanja, ali sam u rečenicu ne unosi nikakvu značenjsku razliku. Nepostojanje jasne semantičke razlike između slavenskog genitiva i akuzativa u istoj poziciji ne znači, ipak, da nema nikakvih semantičkih razloga za postanak i upotrebu genitivnih konstrukcija. Vidljiva je, naime, veza između partitivnosti i slavenskog genitiva, ali partitivnost nije jedina njegova značenjska komponenta, pa bi svođenje semantike slavenskog genitiva isključivo na partitivnosti bilo pogrešno. Iz provedenih analiza zanijekanih rečenica u izabranu korpusu (dramskim tekstovima Tituša Brezovačkoga) prenosimo jedan od relevantnih zaključaka o karakteru uporabe slavenskoga genitiva: "Upotreba slavenskoga genitiva za Tituša Brezovačkoga nije sintaktičko pravilo, odnosno /.../ Brezovački upotrebljava genitiv i akuzativ (u funkciji objekta predikata izraženih zanijekanim prelaznim glagolima) kao fakultativne varijante" (Stolac 1992-1993: 426-427). Kada smo utvrdili da se radi o fakultativnim varijantama, moramo vidjeti postoji li u toj usporednosti kakva pravilnost. Naime, već iz definicije slavenskoga genitiva bilo je očito da on ne pokazuje nikakve semantičke razlike prema akuzativu u istoj funkciji, pa razloge očito valja tražiti i izvan sintakse i izvan semantike u užem smislu. Razlozi su, očito, na razini lingvistike teksta. Krenimo redom. Navedena je analiza pokazala da Brezovački usporedo koristi obje naznačene mogućnosti iskazivanja bližeg objekta u zanijekanim rečenicama, čak i onda kad objekt prethodi predikatu, pa se može pretpostaviti da se objekt izgovara dok se još ne zna slijedi li afirmativan ili zanijekan glagol: ter mi pajdaštva ne skrati milošću; onu službu vezda od tebe ne potrebuje. Druga je situacija kada se u rečenici zanijekanost pojačava priložnom oznakom isticanja ni/niti ili nekom drugom zanijekanom riječju. Takvo, naime, pojačano nijekanje upravo pretpostavlja upotrebu slavenskog genitiva, pa se akuzativ u ovakvim konstrukcijama i ne ostvaruje: Ov mu jošće niti imena ne zna; da je drugač nikak toga včiniti ne morem. U toj je analizi bilo utvrđeno da se slavenskim genitivom može i kompenzirati neizricanje zanijekanoga glagola, koji se pak iščitava iz konteksta, što i opet upućuje na nužnost provođenja analize diskursa, kao što to vidimo iz ovoga dijaloga iz komedije Matijaš grabancijaš dijak: Koprinovič: Imamo s tobom velikoga računa. Matijaš: Sudim, da čisto nikakvoga. Valja još dodati da semantička analiza pokazuje da se slavenskim genitivom, najčešće uz glagol nemati, iskazuje neegzistencija objekta, nedostatak, pomanjkanje ili njegovo potpuno nijekanje. Analize suvremenih tekstova pokazuju da se i u njima ostvaruju akuzativ i slavenski genitiv u istim tipovima konstrukcija - objekt koji prethodi predikatu, pa se još ne vidi zanijekanost rečeničnoga ustrojstva, uz zanijekane riječce ni/niti te u rečenicama u kojima nije izrečen zanijekani glagol: On toga ne zna. On joj još ni imena ne zna. Njoj o tom ni slova. Razliku, dakle, ne uočavamo u distribuciji, nego samo na sintaktostilističkoj razini, o čemu će kasnije biti više riječi. Prije zaključka valja zastati na jednom tipu partitivnoga genitiva koji se u slavističkoj literaturi naziva nepravim slavenskim genitivnom. Riječ je o sintagmama tipa - "daj mira" : "ne dam ti mira". Očito je da i u jesnoj i u niječnoj rečenici uzrok uporabe genitiva, a ne akuzativa, treba tražiti u partitivnom značenju sintagme, tj. da ovdje ne dolazi do promjene rekcije (akuzativ u genitiv) zbog nijekanja. Stoga taj slučaj valja shvatiti kao partitivni, a ne slavenski genitiv (usp. Menac 1979: 72). U zaključku o slavenskome genitivu možemo reći da ta vrsta bližega objekta obavlja funkciju naglašavanja, pojačavanja nijekanja, ali kako njegova uporaba u zanijekanim rečenicama u odnosu na akuzativ nije rezultat semantičkih razlika, riječ je o fakultativnim varijantama. Jedina razlika koju možemo očitati u provedenim analizama jest na sintaktostilističkoj razini. Naime, dijakronijske analize pokazuju da je slavenski genitiv bio živom sintaktičkom kategorijom (usp. Stolac 1992-1993: 430), za razliku od suvremenoga jezičnoga stanja, kada mu je znatno smanjena čestotnost, pa je ta kategorija danas stilski obilježena, i to kao oznaka govornika višega stila. Iz svega navedenoga možemo zaključiti da izbor slavenskoga genitiva ili akuzativa pokazuje da ovi sintaktički sinonimjski parovi imaju različite stilske funkcije. Koliko tu razliku imanentnu slavenskim jezicima mogu pratiti prevoditelji s hvatskoga jezika na neki neslavenski jezik ili s nekoga stranog jezika na hrvatski jezik? Odnosno, kako te informacije uključiti u učenje/poučavanje stranoga jezika? Sa stanovišta povijesne sintakse, koja je naše područje istraživanja, neke odgovore nalazimo u starijim hrvatskim gramatikama. Naime, starija hrvatska gramatikologija pokazuje bar dva obilježja koja mogu pomoći u traženju ovih odgovora. Prvo je obilježje sustavno konstrastiranje hrvatskoga s drugim jezikom, najčešće latinskim, talijanskim i njemačkim, ali i francuskim, ruskim… U tim se gramatikama nude paralelni primjeri na dvama jezicima. Na sintaktičkoj razini čitamo tako niz usporednih primjera objekata u zanijekanim rečenicama, pa možemo pratiti normiranje akuzativa ili slavenskoga genitiva. Drugo je obilježje jasna usmjerenost prema korisniku, koji do dijela jezičnih spoznaja mora dolaziti samoučenjem, pa su navedeni usporedni primjeri pomno birani da prenesu jednoznačno razumljive jezične informacije. Pragmatična komponenta ovih gramatika neizostavno je tražila jezikoslovnu preciznost. U ovome ćemo dijelu rada izložiti samo neke zaključke analize starijih hrvatskih gramatika, izravno vezane uz uporabu slavenskoga genitiva i/ili akuzativa u zanijekanim rečenicama. Za gramatike objavljene do 19. stoljaća možemo kao primjer izdvojiti gramatiku hrvatskoga jezika autora Ardelija Della Belle kao predstavnika plodne isusovačke koncepcije i tradicije u hrvatskoj gramatikologiji. Gramatika je napisana talijanskim jezikom i uspoređuje hrvatsko i talijansko gramatičko ustrojstvo. U vezi s rekcijom prelaznih glagola u zanijekanim rečenicama Della Bella bilježi i akuzativ i genitiv, ali donosi i stilističku napomenu o "elegantnijem" genitivu: "Con alcuni Verbi si pone elegantemente il Gen. in luogo dell' Acc. Neghledam truda, non ho riguardo a fatica" (Della Bella 1728: 44). Dokaze stilskoj obilježenosti nalazi i u Gundulićevim stihovima: Ne ghleda ona, tacje ohola, Zlata, snaghe, vierre, i Cjasti. (Osman) Ovime pokazuje da je kao stranac uočio sintaktičko obilježje koje nije u svojemu materinskom talijanskom jeziku poznavao, pa je bilo potpuno logično očekivati da takvu gramatičku pojavu - promjenu rekcije između jesne i niječne rečenice - zamijeti kao posebno stilski obilježenu jezičnu činjenicu. Između gramatika koje početkom 19. stoljeća, prije sastavljanja ilirskih gramatika, opisuju hrvatsko gramatičko ustrojstvo možemo izdvojiti kontrastivan opis s talijanskim jezikom Francesca Marije Appendinija iz 1808. godine. Između brojnih primjera s partitivnim genitivom nalazimo i primjere u zanijekanim rečenicama, ali je iščitavanje njegova normativnoga stava otežano dvjema činjenicama: većina je rečenica s glagolom imati/nemati, a objekti su imenice kojima se imenuje hrana, gdje se nameće potreba za oznakom količine. Stoga u svakome primjeru slavenskoga genitiva čitamo i partitivnost: je li kruha, je li vina ILI ima li kruha, ima li vina nije kruha, nije vina ILI nema kruha, nema vina Imam i meda u vosku. Ni luka ijo, ni njim vonjo. Nasuprot Appendiniju Šime Starčević opisuje francuski jezik, ali kako je i njegova koncepcija kontrastivna, svojemu čitatelju nudi i informacije o hrvatskome jezičnom ustrojstvu. Puni je naslov ove opsežne Starčevićeve gramatike iz 1812. godine, iz kojega se iščitava i razlog nastajanja i namjena: Mozin Nova ricsoslovica iliricsko franceska prineshena po Shimi Starcsevichu xupniku od Novog u Lici na potribovanje vojnicske mladost iliricskih darzhavah. Kolikogod tražili primjere za bliže objekte u genitivu, u ovoj ih gramatici nećemo naći - ne samo za slavenski genitiv, koji je s akuzativom značenjski izjednačen, nego ni za partitivni, koji nosi jasne značenjske razlike. Starčević, naime, ima samo akuzativ u objema funkcijama: …jere ništa ne imamo za obed; Kušajte ovo vino. Razloge takvu nezamjećivanju za slavenske jezike relevantne sintaktičke kategorije možemo tražiti u činjenici da je Starčevićeva gramatika francuskoga jezika prerada i prilagodba njemačke gramatike francuskoga jezika D. Mozina iz 1809. godine. To znači da je u ovome dijelu gramatike bio manje kreativan nego u drugima, gdje je znao odstupiti od osnovnoga Mozinova kontrastivnoga francusko-njemačkoga jezičnog opisa i dopuniti ga hrvatskim primjerima. Ali, odgovor ipak nije tako jednostavan. Naime, poslije ove Šime Starčević iste 1812. godine objavljuje i gramatiku hrvatskoga jezika, prvu pisanu na hrvatskom jeziku, dakle, gramatiku koja opisuje hrvatsko gramatičko ustrojstvo iz njega samoga, a ne u odnosu na neki drugi jezik. Ni u toj gramatici nema primjera za slavenski genitiv, samo je akuzativ u zanijekanim rečenicama. To znači da je Starčević ovom gramatikom normirao samo akuzativ u toj funkciji. Razlog možemo tražiti u semantičkoj ekvivalentnosti, ali i u značajkama ličke realizacije štokavskoga ikavskog sustava koji je u osnovi književnog jezika koji je Starčević opisivao. S druge strane, partitivni genitiv nosi značenjske razlike u odnosu na akuzativ u istoj poziciji, pa ih Starčević opisuje. Prema njemu partitivni genitiv nosi sem neodređenosti, a akuzativ određenosti. Daj mi vina. Donesi mi kruha. Kupi mi mesa. Jio sam ribe iz mora. Dojdoshe shimlari iz gore, i donesoshe listja od gore. U mene ima xita, u tebe pinezih, a u nashega priatelja jednoga i drugoga. U ljudih ima svega, u vas ima svega, a poshtenja po naj vishe, u nashih priatelja ne ima nishta. Premda nam se s današnjega stanovišta čini da bi upravo nepostojanje značenjskih razlika nužno tražilo opisivanje i normativan stav spram akuzativa i slavenskoga genitiva u zanijekanim rečenicama, Starčević se više okreće upravo ovoj drugoj vrsti bližega objekta. Pogledajmo sada kako se ova sintaktička funkcija opisuje u kontrastivnim gramatikama s konca 19. stoljeća. Za primjer nam može poslužiti gramatika Dragutina Parčića iz 1873. godine, napisana talijanskim jezikom. Parčić je za razliku od ranije spomenutih naturaliziranih Dubrovčana Ardelija Della Belle i Francesca Marije Appendinija izvorni govornik hrvatskoga jezika, kojemu je slavenski genitiv imanentan. Stoga piše: "Co' verbi negativi l'oggetto va posto al caso genitivo: Nijesam ni roditelja ni braće vidio (non ho veduto ne genitori, ne fratelli)." Tek u bilješci dodaje da se može uporabiti i akuzativ, ali rijetko, i to pod određenim uvjetima (Parčić 1873: 122). Dalje piše: "Col verbo negativo nebiti (non essere), quando si usa in modo impersonale, il soggeto va sempre al genitivo, p. es. Ni otca, ni majke nebijaše kod kuće (ne il padre, ne la madre v' erano in cas)." Osim ovih, gramatika donosi i primjere za nepravi slavenski genitiv: U kući nejmam mira. Parčić je daleko detaljniji i precizniji u opisu partitivnoga genitiva, koji označava dio objekta (Dajte mi kruha), za razliku od akuzativa, kojim se označava cijeli objekt (Daj mi knjigu). U zaključku ovoga istraživanja možemo reći da je slavenski genitiv, kao vrsta bližega objekta ostvariva samo u zanijekanim rečenicama i zamjenjiva akuzativom bez značenjskih razlika, zaista relevantan sintaktički problem, kako za nastavnike hrvatskoga ili nekoga stranog jezika, tako i za prevoditelje. Na jednoj su strani oni koji hrvatski jezik postavljaju u odnos s nekim slavenskim jezikom, jer u slavenskoj jezičnoj porodici ova sintaktička kategorija postoji, pa dakle imamo izravne ekvivalente. Problem će osjetiti oni koji hrvatski jezik uspoređuju s nekim neslavenskim jezicima jer u njima nema jednakovrijednih sintaktičkih struktura. U tu smo svrhu predstavili slavenski genitiv kao posebnu vrstu bližega objekta isključivo vezanoga uz preobliku rečeničnoga ustrojstva nijekanjem, njegove sintaktičke i semantičke značajke, sintaktičku ekvivalentnost s bližim objektom u akuzativu, ali i različito sintaktostilističko vrednovanje ovih dviju vrsta bližih objekata. Pokušali smo sa stanovišta povijesti hrvatskoga jezika ponuditi informacije o tome kako su pojedine gramatike hrvatskoga jezika do kraja 19. stoljeća, često namijenjene strancima ili samoučenju hrvatskih govornika, opisivale ovu sintaktičku pojavu. Pred lingviste koji proučavaju pojedine strane jezike u odnosu na hrvatski postavljaju se sada bar dva zadatka: predlaganje konkretnih prijevodnih ekvivalenata i određivanje skale za njihovo stilističko vrednovanje, kako bi se prevladao ovaj prevodilački i metodički problem. Literatura: Appendini 1808: Francesco Maria Appendini, Grammatica della lingua Illirica, Dubrovnik 1808. Barić 1995: Eugenija Barić i dr., Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb 1995. Barić 1999: Eugenija Barić i dr., Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Zagreb 1999. Bauer 1986: Ivan Bauer, Neke sintaktičke osobitosti u američkom novinskom tisku na hrvatskom jeziku. Interferencija na planu rekcije, Filologija, knj. 14, Zagreb 1986, 41-52. Běličov( 1982: Helena Běličov(, S(mantick( struktura věty a kategorie p(du, Prag 1982. Bonačić 1999: Mirjana Bonačić, Tekst - diskurs - prijevod (O poetici prevođenja), Književni krug, Split 1999. Breznik 1943: Anton Breznik, Stavčna negacija v slovenščini, RAZU Filozofsko-filološko-historičnega razreda, knj. 1, Ljubljana 1943, str. 157-200. de Groot 1939: A. W. de Groot, Les oppositions dans les systemes de la syntaxe et das cas, Ženeva 1939. Della Bella 1728: Ardelio Della Bella, Dizionario Italiano, Latino, Illirico/…/ ed anche una breve Grammatica, Venecija 1728. Divković 1903: Mirko Divković, Oblici i sintaksa hrvatskog jezika za srednje škole, Zagreb 101903. Đurkovečki 1826: Josip Đurkovečki, Jezičnica horvatsko-slavinskoj za hasen Slavincev i potreboču ostaleh stranskoga jezika narodov, Pešta 1826. Feleszko 1970: Kazimierz Feleszko, Składnia genetiwu i wyraże( przyimkowych z genetiwem w języku serbsko-chorwackim, Vroclav - Varšava - Krakov. Filipović 1993: Kontrastivna analiza engleskog i hrvatskog jezika, Svezak IV, uredio: Rudolf Filipović, Zagreb 1993. Gortan-Premk 1962: Darinka Gortan-Premk, Padež objekta u negativnim rečenicama u savremenom srpskohrvatskom književnom jeziku, Naš jezik, Nova serija, god. 12, Beograd 1962, str. 130-148. Gortan-Premk 1971: Darinka Gortan-Premk, Akuzativne sintagme bez predloga u savremenom srpskohrvatskom književnom jeziku, Beograd 1971. Harrer-Pisarkowa 1959: Krystyna Harrer-Pisarkowa, Przypadek dopełnienia w polskim zdaniu zaprzeczonym; J(zyk polski, god. 39, 1959, str. 9-32. Hausenblas 1958: Karel Hausenblas, V(voj předmetov(ho genitivu v češtin(, Prag 1958. Heinz 1955: Adam Heinz, Genitivus w indoewropejskim systemie przypadkowym,Varšava 1955. Heinz 1965: Adam Heinz, System przypadkowy języka polskiego, Krakov 1965. Hlavsa 1975: Zdeněk Hlavsa, Denotace objektu a jej( prostředky v současn( češtin(, Prag 1975. Jakobson 1985: Roman Jakobson, K obštemu učeniju o padeže - Obštee značenie russkogo padeža, u: Izbrannye raboty, Moskva 1985, str. 133-175. Katičić 1986: Radoslav Katičić, Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Nacrti za gramatiku, Djela HAZU, knj. 61, Zagreb 11986, 21991, 32002. Kolenić 2003: Ljiljana Kolenić, Pogled u strukturu hrvatskih gramatika (od Kašićeve do Tkalčevićeve), Pedagoški fakultet Osijek, Osijek 2003. Kuryłowicz 1949: Jerzy Kuryłowicz, Le probleme de classement des cas, Builetyn Polskiego Towarzystwa Językoznawczego, knj. 9, 1949, str. 20-43. Ljubičić 2000: Maslina Ljubičić, Studije o prevođenju, Zavod za lingvistiku Filozofskoga fakulteta, Zagreb 2000. Meillet 1897: Antoine Meillet, Recherches sur l'emploi genitif-accusatif en vieux-slave, Pariz 1897. Menac 1979: Antica Menac, Slavenski genitiv u suvremenom hrvatskom književnom jeziku, Jezik, god. 26, br. 3, Zagreb 1979, str. 65-76. Menac 1986: Antica Menac, Partitivni genitiv u ruskom i hrvatskom književnom jeziku, Filologija, knj. 14, Zagreb 1986, str. 183-196. Menac 1989: Antica Menac, Upotreba i značenja padeža bez prijedloga u suvremenom ruskom i hrvatskom književnom jeziku, Rad JAZU, knj. 427, Zagreb 1989, str. 71-126. Parčić 1873: Dragutin Parčić, Grammatica della lingua slava (illirica), Zadar 1873. Pranjković 1993: Ivo Pranjković, Hrvatska skladnja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 11993, 22002. Pranjković 1998: Ivo Pranjković, Hrvatski jezik III. (Sintaksa), Školska knjiga, Zagreb 1998. Pranjković 2001: Ivo Pranjković, Druga hrvatska skladnja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2001. Raguž 1997: Dragutin Raguž, Praktična hrvatska gramatika, Medicinska naklada, Zagreb 1997. Skalička 1950: Vladim(r Skalička, Pozn(mky k theorii p(d(, Slovo a slovesnost, god. 12, br. 3, Prag 1950, str. 134-152. Starčević 1812a: Šime Starčević, Nova ricsoslovica iliricsko-francezka, Trst 1812. Starčević 1812b: Šime Starčević, Nova ricsoslovica iliricska, Trst 1812. (pretisak: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2002). Stolac 1988: Diana Stolac, Sintaksa genitiva u jeziku Tituša Brezovačkoga, Magistarska radnja, Zagreb 1988, rukopis. Stolac 1992: Diana Stolac, Dijelni genitiv u jeziku Tituša Brezovačkoga, Fluminensia, god. 4, br. 2, Rijeka 1992, str. 77-81. Stolac 1992-1993: Diana Stolac, Slavenski genitiv u jeziku Tituša Brezovačkoga, Filologija, knj. 20-21, Zagreb, , str. 425-430. Strakov(: Vlasta Strakov(, Genitivn( slovesn( rekce. Kapitoly ze srovnavac( mluvnice, str. 261-297. Težak - Babić 1992: Stjepko Težak - Stjepan Babić, Gramatika hrvatskoga jezika, priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Školska knjiga, Zagreb 71992. Veber 1859: Adolfo Veber Tkalčević, Skladnja ilirskoga jezika za srednja učilišta, Beč 1859. Trávníček 1938: František Trávníček, Záporový genitiv v češtině, Slovo a slovesnost, 1938, str. 129 i dalje. Vince-Marinac 1992: Jasna Vince-Marinac, Vrste riječi i genitivno-akuzativni sinkretizam, Suvremena lingvistika, br. 34, Zagreb 1992, str. 331-337. Summary Genitive of Negation as a Problem in Contrastive Syntactic Descriptions Genitive of negation is a type of direct object in genitive case, realizable only in the negative clauses. This syntactic feature of the Croatian language has its direct equivalents in the syntax of the Slavic languages. However, there are no syntactic structures of the same value outside the Slavic family of languages. The lack of the equivalent structures is a translational as well as methodological problem for both the language user and a foreign language teacher. This article covers several concepts: the genitive of negation as a specific type of object, its syntactic and semantic characteristics, its syntactic equivalence to the direct object in the accusative case. However, the article also deals with the difference in the stylistic evaluation on the syntactic level of the two mentioned types of direct objects. Finally, the article provides an insight in the certain grammar books of the Croatian language written before the end of the 19th century. Observed grammar books were mainly aimed at foreigners therefore the article presents their approach to the syntactic phenomenon of genitive of negation. Key words: the Croatian language, syntax, object, genitive of negation, grammar  Nazivlje i klasifikaciju usp. u gramatikama i sintaktičkim udžbenicima u popisu literature. Usp. gramatike i monografije o padežima u popisu literature.  Usp.: "Jako okreœlnik par excellence adwerbalny występuje biernik w funkcji: a) dopełnienia bliższego, b) dopełnienia dalszego i c) okolicznika. Dopełnienie bliższe jest niewštpliwie prymarnš funkcjš biernika" (Heinz 1965: 102). Problem daljega objekta u akuzativu dijelom je nerazriješen u suvremenim slavenskim sintaksama.  Zbog ograničena prostora ne donosimo njemački tekst, nego samo naš komentar: već se na prvi pogled prema izrazitoj dužini njemačkoga teksta u odnosu na hrvatski (str. 155-157) lako može zamijetiti da Đurkovečki ima problema u prevođenju ove sintaktičke posebnosti hrvatskoga jezika na njemački zbog nepostojanja izravnoga ekvivalenta.  Literatura o slavenskom genitivu bavi se prvenstveno postankom i prvobitnim značenjem - partitivnost; ablativnost (usp. Meillet 1897), ali i stanjem u pojedinim slavenskim jezicima (usp. Trávníček 1938; Breznik 1943; Hausenblas 1958; Harrer-Pisarkowa 1959; Gortan-Premk 1962; Menac 1979…)  Usp. "Tu nije riječ o pravom slavenskom genitivu jer se ne upotrebljava pod utjecajem negacije. Budući da se genitiv pojavljuje s prelaznim glagolom kako u potvrdnom tako i u niječnom obliku, on očito nosi sa sobom neka druga značenja, u prvom redu značenje partitivnosti, nepotpunog zahvaćanja objekta glagolskom radnjom" (Menac 1979: 72). PAGE 18 űĄ–™œSS¤ƒ.ĽČAŚĽ§n¨nŠnŞŤ …Ô˙hx˙hx˙hx˙hx˙hx˙hx˙hx˙hx˙hx§o§ˇo§ˇo§}†P}†‚‚Hy†+ab|~żéę9Ÿ yzgŒ%+]Š˙ř ŽŹG Y z ‡ ‘ Ę ‘"Ů"Ű"e$Ý$Ţ$l&m&ŕ&ţ&˙&'+)˜)Ť)S*d*é*ę*p,Î,|.}.¤.Ľ.1„5Ď5(6/6â6+7)8B8D8“8ň8ř8;:B:|:ž:¤;Â;â;ę;ď;ý;0=1=ŔGýůöňöůđđčđčđůđĺđĺđčđůđĺđĺđĺđĺđĺđĺßĺßĺđÖđđĺđĺđčđĺđŃđŃđĺđĺđĺđůđĺđĺđĺđĺđĺđĺđĺđčđJócuDPcM JóVcVcuDPccU^cUcUVckRŔGĎGDHH[KgKL‚LƒLŸLĘMeNOŻOžTâUžWXY—YZZĄZłZ[&[c[p[s[Sa_aŠaŞaŢađa1bKbŠbcGcHc]c^c`cacbcicjc‡cˆcŠcścçc"d@dˇdńd&e'emežeŃeÚeÜefdf•fŻf°fĺfgDgĄgőg^h­hďh"i%i&ioipiüúüúüúüúüúüúüúüúřřřřřúőúńúńúńúńúěúěúńĺńŢńŢńúńúńúńúőńúńúŰúńúńÔńúńúńúńúńúĎúńJec JnUVcch JáUVc JéUVcJácUVcUcVcVcPpiqi~ii“i”i•išięij4j_jujvj‹jŒj“j”j•jŔjüjkkNkskŚk§k­kŽk´kľkŰklkllllŘlŮlúlmimĄmÉmnOnˆnÔn/o}oĽoÔoĺo p ppp;pZp™p°půpqMqNqZq^q_qnqoqpqqqŃqöq$r?rŹrÚrůőîőçäâőâőâőŰőîőçäâőâäâőâŘâŘâŘâőâŐőâŐâőâőâőâőâőâőâőâŘâŘâőâőâőâĐâőÉőÉőÂâőâőâő JuUVc JáUVcJícUcch JíUVccVc JiUVc JéUVcUVc JýUVcLÚr!sMsĽsÓs t ttt t(t)t1t2tOtPtYtœtátútűt%uRuƒuuôu#v_v`vhv°vźvÄvŠx{i{j{Ć{Ç{Č{||||+|K}L}M}œ~~ž~ŔÁ !#$%()ý‚ýůýůýôýôýůíůćůíůýůýăýůýůýůýáßÜßŮÖÎĚÎĚÎĚÉĚÎĚÎĚÎĚĂÁĂÁĂÁÖżuP uDPVccuDPcUcUVVa VUch JáUVc JíUVcJácUVcc@+ab|}~žżéę9: ž ]|ŞPčɍo !"‘"ą"Ů"Ű"'+)ě*p,Ž,Ž,ţüüůüü÷÷ďüíüçççüüüüüăüüüžžüüźüüžž$ Đ˜ţ 4˙hx§ĐĐ9r  9r !Ž,Î,1R4„5¨5Ď5â67+7D8o8“8R9|:Œ:¨:ž:8;3=Ë?`AMBťCéDŸEDH`H‰HŰŮ×ÓŽŽŮŰŰŞŰŰĽĽŰŰŰŞŞŞŞŞŞŞŞŞĄĄĐ ĐĐ$ ˜ţ 4˙hx§Đ$ Đ˜ţ 4˙hx§Đ‰HłIL>LnLƒLŸLOOŻOsQôSžTęTâUęVžWľZs[RaSa_aźab‘b@c—cd˜deeâerfgxg5hüü××××Ň××üüü××üüĐĐČĆĆĆĆĆĆĆĆĆĆĆĆĆĆĆĆĐ9r  Đ$ Đ˜ţ 4˙hx§ĐĐ#5h˝hLiĄiůiCjĄj.kťkIlŮlJmŻm5nşn_ołopxpÝp8q°qr‘rs…stitu^uËu_v`vhv°vŠx{{i{Ç{|L}~Áţţţţţţţţţţţţţţţţţţţţţţţţţţţţţţţüüüöôţţňňňňňh+Á%&'()ţüöňüüüh`ř˙K"@ń˙"Normal hc$@$ Heading 1Uc k"@" Heading 2Uc@ Heading 3U&@& Heading 4 đ<UV&@& Heading 5đ<]c(@( Heading 6đ<V]c&@& Heading 7đ<]c(@( Heading 8đ<V]c( @( Heading 9 đ<V]c"A@ň˙Ą"Default Paragraph Font(@ň( Footnote Textäţc &@˘ Footnote Referenceh @ Footer 9r )@˘! Page Number"B@2" Body TextUc ">@B"Title,Uac$ @R Header ¸p#$ţOb$ Body Text 2U^c "ţOr" Body Text 3Uc ţO‚ Body Text 2c$ţO’$ Body Text 2Đc,ţO˘, Body Text 2 ŕUacŸ y˙ţ#é'0:)~^œă4XŻ˛)~‚˙˙˙˙ŔGpiÚrý‚BCDEŽ,‰H5hÁ)FGHIJ)~ !”˙•€˙@STimes New Roman Symbol "ArialWingdings1Courier New"€ĐhoہF´‚_‰eŚmńkIc2ƒÓZ25.2. Sintaktičke kategorije u predikatnome skupu Diana StolacD.Stolac  !"#$%&'()*+,-./0123456789:;<=>?@ABCDEFGHIJKLMţ˙˙˙ý˙˙˙Rţ˙˙˙Zţ˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ţ˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙Root Entry˙˙˙˙˙˙˙˙ ŔF€Ýî{iůĂQ€WordDocument˙˙˙˙9›CompObj˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙jSummaryInformation(˙˙˙˙˙˙˙˙đţ˙˙˙ ţ˙˙˙ ţ˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ţ˙ ˙˙˙˙ ŔFMicrosoft Word Document MSWordDocWord.Document.8ô9˛qţ˙ŕ…ŸňůOhŤ‘+'łŮ0Ŕ˜ Üč ( <H p | ˆ ” ¨°¸â35.2. Sintaktičke kategorije u predikatnome skupu  Diana StolacO„€PNormal D.Stolac109DocumentSummaryInformation8˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ đ˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ţ˙ ˙˙˙˙ ŔFDokument Microsoft Worda MSWordDocWord.Document.8ô9˛qtâ/¤‚Ó2 35.2. Sintaktičke kategorije u predikatnome skupu Microsoft Word for Windows 95@ćž@šIĽ[ýÁ@:ž§ÓäĂ@֖[iůĂkIcţ˙ŐÍ՜.“—+,ůŽ0Ŕ@HT\ dl tâ/¤‚Ó2 35.2. Sintaktičke kategorije u predikatnome skupu