Naslov
Legenda o Mariji Egipćanki u staroj hrvatskoj književnosti
(Legend of St. Mary of Egypt in older Croatian literature)

Autori
Tatarin, Milovan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
30.03

Godina
1999

Stranica
603

Mentor
Bratulić, Josip

Ključne riječi
Marija Egipćanka; legenda; hagiografija; đakon Majon; Ivančićev zbornik; Faust Vrančić; Dubrovački legendarij; Hilarion Gašparoti; Nikola Marči
(Mary of Egypt; legend; hagiography; monk Majon; Ivančićev zbornik; Faust Vrančić; Dubrovački legendarij; Hilarion Gašparoti; Nikola Marči)

Sažetak
LEGENDA O MARIJI EGIPĆANKI U STAROJ HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI Doktorska disertacija "Legenda o Mariji Egipćanki u staroj hrvatskoj književnosti" sastoji se od petnaest poglavlja: 1. Proslov 2. Sadržaj legende o Mariji Egipćanki 3. Historijski, književni i liturgijski aspekti legende o Mariji Egipćanki 4. Bludnice i svetice (hrvatski književno-kulturološki kontekst) 5. Tri hagiografske tradicije u legendi o Mariji Egipćanki 6. Tradicija &laquo ; ; pokajana prostitutka&raquo ; ; u legendi o Mariji Egipćanki 7. Tematsko-motivske sličnosti i &laquo ; ; tematski ključ&raquo ; ; u tekstovima o &laquo ; ; pokajanoj prostitutki&raquo ; ; 8. Legenda o Mariji Egipćanki u staroj hrvatskoj književnosti – korpus i dosadašnja istraživanja 9. Legenda o Mariji Egipćanki u beneventanskom privezu Pasionalu MR 164 10. Legenda o Mariji Egipćanki kao Bogorodičin mirakul u Ivančićevu zborniku 11. Legenda o Mariji Egipćanki u Životu nikoliko izabranih divic Fausta Vrančića i Dubrovačkome legendariju 12. Legenda o Mariji Egipćanki u kajkavskoj obradi Hilariona Gašparotija 13. Život i pokora svete Marije Egipkinje Nikole Marčija između baroknoga spjeva i &laquo ; ; plača&raquo ; ; 14. Zaključak 15. Literatura Nakon osnovnih podataka o genezi legende o Mariji Egipćanki, o vremenu njezina nastanka, autorstvu i karakterističnim srednjovjekovnim temama koje se u njoj spajaju, u Proslovu se obrazlažu razlozi obrade upravo te legende. Različite verzije legende o Mariji Egipćanki (a ima ih ukupno šest) koje se javljaju od 11. pa do konca 18. stoljeća nikad u studiju hrvatske dopreporodne književnosti nisu bile posebno obrađene, nije se definirao korpus, nisu se utvrdili predlošci koje su koristili stari hrvatski pisci, a također se tekstovi nisu poetički opisali, nije se interpretirala njihova estetska dimenzija. Neobrađenost rečene teme uvjetovala je cilj i metodologiju pa je radnja ponajprije usmjerena na popis i opis, s posebnim naglaskom na komparativni aspekt hrvatskih verzija legende. U drugome poglavlju prepričan je sadržaj legende. Treće poglavlje naslovljeno je Historijski, književni i liturgijski aspekti legende o Mariji Egipćanki. U njemu se raspravlja o povijesnoj vjerodostojnosti / nevjerodostojnosti lika Marije Egipćanke, o vremenu u kojemu je živjela, o godini njezine smrti, o datumu svetkovanja po različitim kalendarima. Nadalje, govori se o vremenu nastanka legende i Sofroniju Jeruzalemskom kao njezinu autoru pa se ističe kako neki autori sumnjaju da je legendu napisao upravo on. Nabrajaju se potom hrvatske verzije te se raspravlja o genezi legende koja je spoj različitih prič (žitije svetoga Cirijaka, priča Ivana Mosha o pobožnoj jeruzalemskoj redovnici iz djela Pratum Spirituale, Jeronimovo žitije svetoga Pavla Pustinjaka) koje su se najvjerojatnije krajem 6. i početkom 7. stoljeća spojile u jednu legendu. Konačno, govori se i o različitim latinskim te varijantama iz drugih zapadnoeuropskih i istočnih književnosti, kao i o ikonografskim aspektima legende. U četvrtom poglavlju (Bludnice i svetice – hrvatski književno-kulturološki kontekst) opisuje se srednjovjekovna etička koncepcija koja je u ženi vidjela utjelovljenje svakoga grijeha – posebno spolnoga – te se oprimjeruje nizom tekstova iz stare hrvatske književnosti. S druge pak strane ukazuje se i na drugu skupinu žena koje je srednjovjekovna literatura slavila – sveticama. Svetice se dijele u tri skupine: biblijske žene, martirice, priznavateljice. U književnopovijesnoj perspektivi deskribiraju se prozna i stihovana djela i daju primjeri onih svetica o kojima se u staroj hrvatskoj književnosti često pripovijedalo. Na taj se način legenda o Mariji Egipćanki kontekstualizira. U legendi o Mariji Egipćanki skladno su se spojile tri karakteristične srednjovjekovne teme: tradicija asketizma i pustinjaštva, Bogorodičin mirakul i tradicija o pokajanoj prostitutki. U petom poglavlju (Tri hagiografske tradicije u legendi o Mariji Egipćanki) riječ je o prve dvije. Tema o pokajanoj prostitutki najuže je vezana uz srednjovjekovno veličanje tjelesne čistoće i djevičanstva te se u radu govori o tome idealu, i to kroz primjere iz stare hrvatske književnosti (Marko Marulić, Bartol Kašić, Bazilije Gradić, Ivan Marević, primjeri iz exempluma). Nadalje, u tome je poglavlju riječ i o tradiciji pustinjaštva. Pokazuje se kako su se najvažnije odrednice anahoretskoga načina života (pustinja, samoća, šutnja, odbijanje prisutnosti drugih osoba u blizini pustinjaka, hezihazam, kušnje, čudesna znamenja koja čini pustinjak) prisutne i u legendi o Mariji Egipćanki. Osim toga, usporednim primjerima pokazuje se kako legenda o sv. Pavlu Pustinjaku iz Tebe i legenda o aleksandrijskoj bludnici imaju niz zajedničkih mjesta, što je dokaz da je Pavlovo žitije jedan od izvora za oblikovanje priče o Mariji Egipćanki. Šesto poglavlje (Tradicija &laquo ; ; pokajana prostitutka&raquo ; ; u legendi o Mariji Egipćanki) posvećeno je srednjovjekovnoj etičkoj koncepciji po kojoj je izvor svakoga zla upravo žensko tijelo, a utjelovljenje te ideje upravo je lik bludnice. Uz primjere iz kojih se vidi da je žena u literaturi predstavljana kao &laquo ; ; đavolska klopka&raquo ; ; (Mirakuli slavne děvi Marie, apokrif o Josipu prekrasnom, legende o Ivanu Zlatoustom i Jozafatu), ističe se i legenda o Mariji Egipćanki u koju je utkan srednjovjekovni strah od zlog ženskog bića. Osim toga, upozorava se na tematiziranje spolnih prekršaja u nekim djelima stare hrvatske književnosti (Faust Vrančić, Bartol Kašić, Marijini mirakuli). Posebno se govori o zajedničkim mjestima u korpusu tekstova nastalih u srednjem vijeku u kojima su glavni likovi upravo pokajane prostitutke (Afra, Abrahamova nećakinja Marija, Pelagija, Thais, Marija Egipćanka) te odjecima medievalnih pogleda na ženu u nekim djelima iz potonjih stoljeća (Spovid općena, Marko Marulić, Ivan Gundulić, Đuro Rapić, Vid Došen, exemplumi). U legendi o Mariji Egipćanki tema spolnoga grijeha najdetaljnije je obrađena, a njezino je žitije trebalo poslužiti kao primjer da Bog oprašta i najteži grijeh te da i bludnica može postati svetica. Sedmo poglavlje rada (Tematsko-motivske sličnosti i &laquo ; ; tematski ključ&raquo ; ; u tekstovima o &laquo ; ; pokajanoj prostitutki&raquo ; ; ) posvećeno je najvažnijim motivima koji su karakteristični za tekstove o pokajanim prostitutkama kako bi se pokazalo da su ti tekstovi nastajali sa sviješću o njihovoj pripadnosti točno određenoj podvrsti svetačkih žitija. Osim toga, ukazuje se i na &laquo ; ; tematski ključ&raquo ; ; koji je u legendu o Mariji Egipćanki utkan kako bi se razumjela njezina alegorijska dimenzija. Riječ je o dijelu Ezekijelove proročke knjige da Bog ne želi smrt bezbožnika nego ga želi odvratiti od neispravnoga puta i spasiti ga. Tako se priča o pojedinačnoj sudbini pretvara u univerzalnu priču o čovjekovu spasenju. U osmome poglavlju (Legenda o Mariji Egipćanki u staroj hrvatskoj književnosti – korpus i dosadašnja istraživanja) definira se korpus hrvatskih tekstova o Mariji Egipćanki, a potom se iscrpno komentira literatura o svakom pojedinačnom djelu i piscu. Iz pregleda se može vidjeti kako cjelovite obrade legende o Mariji Egipćanki u hrvatskom književnopovijesnom studiju nije bilo, kako se dosada poetološki i komparativni aspekti legende nisu sustavno obradili. Deveto poglavlje (Legenda o Mariji Egipćanki u beneventanskom privezu Pasionalu MR 164) posvećeno je prvoj poznatoj verziji legende u dopreporodnoj hrvatskoj književnosti. Riječ je o legendi u beneventanskome privezu Pasionalu MR 164 koju je između 1015. i 1030. godine za splitskoga nadbiskupa Pavla napisao đakon Majon. Legenda je pisana latinskim jezikom. U radu se opisuje izgled beneventanskih folija, a potom se pokazuje kako je Majonov prijepis nastao na temelju nekog latinskoga predloška u kojemu se sačuvala tzv. &laquo ; ; miješana&raquo ; ; verzija legende, verzija koja nije nastala izravnim prevođenjem grčkoga žitija već je u 10/11. stoljeću derivirana iz dvaju neovisnih latinskih prijevoda. Stoga se Majonov prijepis uspoređuje s legendom koja je sačuvana u venecijanskoj inkunabuli tiskanoj 1483. godine. U desetom poglavlju (Legenda o Mariji Egipćanki kao Bogorodičin mirakul u Ivančićevu zborniku) interpretira se tekst iz Ivančićeva zbornika (14/15. stoljeća) u kojemu se kao deveto čudo sačuvala i legenda o aleksandrijskoj bludnici, i to u formi Bogorodičina mirakula. Pokazuje se kako je onaj koji je mirakul preveo na hrvatski jezik bio dobar poznavatalje izražajnosti materinskoga jezika. Iskorištavajući semantiku različitih glagolskih vremena, naš je glagoljaš vješto rabio imperfekte perfektivnih glagola te aoriste imperfektivnih glagola, valjano determinirajući različite kontekstualne situacije. Osim toga, u mirakulu je funkcionalno iskorištena sveza imenice i posvojne zamjenice u postponiranom položaju za postizanje naglašeno subjektivne naracije. Jedanaesto poglavlje (Legenda o Mariji Egipćanki u Životu nikoliko izabranih divic Fausta Vrančića i Dubrovačkome legendariju) posvećeno je legendi u Životu nikoliko izabranih divic (Rim, 1606) Fausta Vrančića i Dubrovačkom legendariju. Komparativnom analizom pokazuje se da talijanska legenda Domenica Cavalke nije bila predložak našem Vrančiću. Na žalost, izravan predložak nije pronađen, ali se pretpostavlja da je to moralo biti koje izdanje zbirke Vitae Patrum. U ovome se poglavlju također postavlja nova teza o osobitom odnosu legende iz Vrančićeva zbornika i one iz Dubrovačkoga legendarija. Pokazuje se, naime, da je riječ o jednom te istom tekstu poteklom iz iste matice. Razmatraju se dvije mogućnosti: ili je Vrančić poznavao Dubrovački legendarij ili je nepoznati prepisivač legendu preuzeo iz Vrančićeve knjige. Dvanaesto poglavlje (Legenda o Mariji Egipćanki u kajkavskoj obradi Hilariona Gašparotija) posvećeno je Egipćankinoj legendi iz druge knjige Cveta sveteh (Graz, 1756) Hilariona Gašparotija. Komparativnom analizom pokazuje se da je Gašparoti svoju verziju iskompilirao iz drugih predložaka: Alonso de Villegas, Jacob Canisius te Acta Sanctorum. U trinaestome poglavlju (Život i pokora svete Marije Egipkinje Nikole Marčija između baroknoga spjeva i &laquo ; ; plača&raquo ; ; ) razmatra se jedina pjesnička obrada legende koju je napisao Nikola Marči i objelodanio u Dubrovniku 1791. godine. Život i pokora svete Marije Egipkinje pripada žanru hagiografskih spjevova, ali su u Marčijevo djelo utkana i iskustva sedamnaestostoljetne barokne religiozne poeme. Analizom se pokazuje da je Marči kao predložak koristio – kao i Gašparoti – Flos Sanctorum Jacoba Canisiusa, ali da ga je uvelike proširio. Pokazuje se, također, da je Marči poznavao Gundulićevu, Bunićevu i Đurđevićevu poemu i da ih je nasljedovao tematski, verzifikacijski (sesta rima) i stilski. Nadalje, analiziraju se narativne strategije, posebno se ističu oni dijelovi koji su oblikovani u maniri baroknoga &laquo ; ; plača&raquo ; ; te se opisuju retorički aspekti Marčijeva spjeva koji su tipično seičenteskni. Osim toga, pokazuje se da je Marči poznavao i Gundulićeva Osmana i da je opis Lucifera baštinio upravo iz toga epa. Zaključuje se, konačno, da je Život i pokora svete Marije Egipkinje barokno djelo. U zaključku se sintetiziraju rezultati do kojih se došlo ispitivanjem svake pojedine verzije legende iz kojih se vidi da je legenda o Mariji Egipćanki u hrvatski kulturni prostor ulazila iz zapadnih, latinskih vrela, a ne iz zajedničkih crkvenoslavenskih. Radu je priložena opsežna literatura.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA