Naslov
Apoptoza - programirana smrt stanice
(Apoptosis - programmed cell death)

Autori
Rumora, Lada

Izvornik
Xx

Vrsta, podvrsta
Ostale vrste radova, ostalo

Godina
2003

Ključne riječi
apoptoza; bcl-2 proteini
(apoptosis; bcl-2 proteins)

Sažetak
Apoptoza je organiziran, visoko reguliran način umiranja stanica kojim se omogućava stroga kontrola broja stanica i veličine tkiva, kao i zaštita od stanica koje mogu poremetiti homeostazu. Naziva se i programiranom smrti stanice, jer proces ovisi o kontroliranoj indukciji ekspresije određenih gena. Ovim procesom umiru pojedinačne izolirane stanice. Do apoptoze često dolazi u fiziološkim uvjetima tijekom razvoja, ali i uslijed patoloških poticaja (slabijeg intenziteta nego kod nekroze). Ljudsko tijelo se sastoji od oko 1014 stanica od kojih svaka može umrijeti procesom apoptoze. Stoga je posljednjih godina znatno porastao interes znanstvenika diljem svijeta za proučavanjem i razjašnjavanjem mehanizma programirane smrti stanice. Većinu morfoloških promjena karakterističnih za proces apoptoze uzrokuju cisteinske proteaze poznate kao kaspaze. Do danas je kod sisavaca klonirano i djelomično karakterizirano 14 kaspaza, od kojih je kod čovjeka poznato 12 varijanti. Kaspaze se funkcionalno mogu podijeliti u dvije glavne podobitelji: one koje sudjeluju u sazrijevanju citokina (kaspaze– 1, -4 i – 5), te one koje imaju važnu ulogu u apoptozi (inicijatorske kaspaze-2, -8, -9 i – 10, te efektorske kaspaze-3, -6 i – 7). Sve poznate kaspaze u svom aktivnom mjestu imaju cistein i kidaju supstrate iza asparaginske kiseline (Asp-X veza), te tako doprinose karakterističnom apoptotičkom fenotipu. Osim kaspaza, i članovi obitelji Bcl-2 proteina predstavljaju važan kontrolni mehanizam u regulaciji apoptoze. Članovi obitelji Bcl-2 mogu se podijeliti na anti-apoptotičke i pro-apoptotičke članove. Bcl-2 proteini mogu stvarati homodimere i heterodimere, a njihova se aktivnost regulira i post-translacijskim modifikacijama (fosforilacijom i proteolitičkim kidanjem). Bcl-2 proteini se svojom C-terminalnom transmembranskom domenom mogu uklapiti u vanjsku membranu mitohondrija. Na taj način oni sprječavaju ili potiču otpuštanje različitih pro-apoptotičkih proteina iz mitohondrijate tj. inhibiraju ili aktiviraju proces apoptoze. Posebna će pažnja biti posvećena molekularnoj terapiji za moduliranje procesa apoptoze, tj. primjeni rekombinantnih proteina, malih farmakoloških aktivnih organskih molekula (inhibitori i aktivatori) i “ antisense” oligonukleotida.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA