Naslov
Šibenska katedrala na razmeđu srednjeg i novog vijeka
(Šibenik Cathedral on the border between Medieval and Modern Period)

Autori
Marković, Predrag

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
22.07

Godina
2002

Stranica
332

Mentor
Fisković, Igor

Ključne riječi
Katedrala Sv. Jakova u Šibeniku; Juraj matijev Dalmatinac; Nikola Firentinac; Bonino da Milano; Francesco di Giacomo da Venezia; biskup Bogdan Pulšić; biskup Juraj Šižgorić; biskup Luka Tolentić
(The St. James CAthedral in Šibenik; Giorgio da Sebenico ( Juraj Matijev Dalmatinac); Niccolo di Givanni Fiorentino; Bonino da Milano; Francesco di Giacomo da Venezia; bishop Bogdan Pulšić; bishop Juraj Šižgorić; bishop Luka Tolentić;)

Sažetak
Nastanak katedrale odvijao se u tri različite stilsko-razvojne faze od kojih se prva naziva po biskupu Boganu Pulšiću (1402.-1437.) koji je inicirao osnutak fabrike (1402.) te započeo s njezinom gradnjom (1431.), dok se preostale dvije uglavnom nazivlju po protomajstorima koji su definirali njezin lik – Jurju Dalmatincu i Nikoli Firentincu. "Pulšićeva katedrala" – razdoblje izgradnje prije dolaska Jurja Matijevog Dalmatinca (1402./28. – 1441.) Prilikom osnutka biskupije 1298. godine postojeća crkva sv. Jakova promovirana je u stolnu crkvu, ali kako je bila malena i neprikladna istom je prilikom odlučeno da biskup i grad osiguraju sredstva za gradnju nove katedrale. Zalaganjem biskupa Bogdana Pulšića 1402. godine dodijeljen je jedan dio općinskog zemljišta i prihodima od desetine vina osnovan je fond za gradnju nove katedrale. Zbog nepovoljnih političkih prilika, a potom i raznih drugih nedaća koje su zadesile Šibnik (kuge i požari), pripreme za gradnju počele su tek dvadesetak godina kasnije. Bonino da Milano kao „ primus magister ecclesie Sancti Jacobi“ (1428.-1429.) izrađuje prvi projekt katedrale koja se treba podići na mjestu crkve Sv. Trojstva. Njegov projekt modificira Francesco di Giacomo i prilagođava postojećem mjestu na Općinskom trgu. Zbog poteškoća oko postavljanja temelja i realizacije svetišta produženog nad svodom ulice ta se ideja napušta i poziva se novi majstor sposoban riješiti složene konstruktivno-graditeljske poteškoće, ali koji je ujedno i vrstan kipar-dekorater – Juraj Dalmatinac. Bonino izrađuje klesarsko-kiparske dijelove samo jednog i to glavnog portala (tema Posljednjeg suda), te kipove Navještenja predviđene za smještaj na zabatu pročelja katedrale (danas se nalaze na južnom krilu transepta). Prema odluci gradskog Vijeća iz 1428. godine katedrala – za koju Bonino kleše portal i kipove pročelja – trebala bi se podići na mjestu crkve Sv. Trojstva. Majstor 1429. umire od kuge, a godinu dana potom Šibenčani zapošljavaju novog majstora, Francesca di Giacoma iz Venecije. Nesumnjivo udovoljavajući i njihovim željama, majstor Francesco predlaže gradnju podjednako monumentalne bazilike na mjestu stare stolnice sv. Jakova, ali uz uvjet da se njezin glavni oltar podigne nad svodom iznad ulice koja povezuje trg i obalu. Shodno tome Vijeće i biskup dvadesetak dana kasnije mijenjaju svoju prijašnju odluku i donose novu po kojoj se nova katedrala treba graditi na mjestu postojeće. Majstoru Francescu ubrzo nakon polaganja temelja (travanj 1431.) ističe jednogodišnji ugovor te on napušta Šibenik, a na njegovo mjesto dolaze Lorenzo Pincino i Antonio di Pierpalo Busato, također porijeklom iz Venecije. Premda se mletački majstori u arhivskim izvorima spominju nešto kasnije, jedinstveni leksik povezuje svu dekorativnu plastiku izvedenu s vanjske strane perimetralnih zidova, zaključno s vijencem ukriženih lukova i potvrđuje njihovo prisustvo na gradilištu katedrale još od postavljanja temelja. Pri tome se građevinski radovi trebaju vezati za Lorenza Pincina, a oni klesarski i kiparski zahtjevniji za Antonija Busata. Mletački majstori nastavljaju gradnju obodnih zidova crkve od pročelja prema začelju, dovršavaju glavni portal majstora Bonina s temom i prema njemu klešu bočni na kojega premještaju njegov vanjski okvir (likovi Adama i Eve s lavovima stiloforima). U vrijeme kada gradnja napreduje prema istoku javljaju se brojne poteškoće u vezi s polaganjem temelja na neravnom terenu, te se mnogi unaprijed isklesani dekorativni elementi ne ugrađuju u zidove katedrale (od prozorske zone trećeg traveja do iznad bočnog portala). Iz istog razloga tada već izrađeni stupovi arkada nisu mogli biti postavljeni na svoje mjesto. Pored toga Šibenčani postaju svjesni kako se u takvim uvjetima jedna tipično "lagunarna ideja" Francesca di Giacoma sa svetištem podignutim nad svodom ulice ne može realizirati. Stoga krajem 1440. godine šibenski poslanici u Veneciji traže dozvolu da sruše dijelove Kneževe palače kako bi ulicu premjestili iza apsida, a na njezinom mjestu podigli svetište. Odmah po odobrenju takvog zahvata sredinom 1441. godine sklopljen je ugovor s Jurjem Dalmatincem da u funkciji protomagistra tijekom slijedećih šest godina vodi gradilište katedrale i da na njoj vlastoručno radi. "Jurjeva katedrala"- drugo razdoblje izgradnje (1441.-1473.) – odvija se u dvije odvojene etape, među kojima je duže razdoblje prekida (1455.-1461.) tijekom kojeg gradilište miruje 1.Razdoblje intenzivne građevinske djelatnosti (1441.-1455.) – od početka radova do završetka sakristije i crkvenih lađa U tom razdoblju dovršavaju se uzdužni zidovi crkve do visine vijenca visećih lukova, dok se u interijeru zaključno do visine dvosmjerno pokrenutog lišća podižu arkade glavnog broda (prema ugovoru iz 1444. prostor u travejima bočnih brodova zakupljen je za plemićke kapele). Istovremeno se podiže prošireno tropasidalno svetište koje još uključuje krstionicu pod južnom apsidom te uz nju prislonjenu sakristiju s riznicom. Svetište se izgrađuje do razine poda prezbiterija (visina poda u apsidama) što s vanjske strane odgovara visini visokog te ukladama raščlanjenog postamenta apsida (do razine friza s glavama). Prilikom preuzimanja uprave nad gradilištem Juraj Dalmatinac zatiče tek djelomično podignut sjeverni zid katedrale zajedno s prvom kapelom u unutrašnjosti (prva tri traveja i bočni portal), pročelni zid do visine vijenca ukriženih lukova te južni zid katedrale prislonjen uz biskupsku palaču i dijelom zaklonjen gradskim zidinama. Velik dio arhitektonske dekoracije koji je u prethodnom razdoblju isklesan, a nije mogao biti ugrađen u vanjske zidove (prozorski okviri, vijenac), odnosno postavljen u interijeru (stupovi arkada), ugrađuje se tijekom gradnje bočnih brodova i dovršetka sjevernog zida crkve (1444.-1454.). Tom prilikom Juraj Dalmatinac koristi usluge L. Pincina i A. Busata koji su taj dio i bili započeli. Nakon postavljanja ugaonog pilastra s posvetnim natpisom 1443. godine, pa sve do sredine 1449. godine, kada zbog nedostatka sredstava dolazi do zastoja u gradnji, radovi na podizanju katedrale odvijaju se ubrzanim tempom. Tijekom prvih šest godina podignuta su prva četiri traveja bočnih brodova, te gotovo čitavo svetište – izdignuti prostor kanoničkog kora i visoki temelji apside zajedno s krstionicom. Zajedno s ugaonim pilastrom izvedena je i prva skupina od dvadeset kvalitetnije izvedenih glava na vanjskoj strani sjeverne korske kapele. Zbog bojazni da Juraj Dalmatinac na duže vrijeme napusti gradilište, za vođenje kojega je 1446. potpisao novi desetogodišnji ugovor, katedralni kaptol iznalazi dodatna sredstva te 1450. godine s Jurjem sklapa ugovor za gradnju sakristije koja ujedno služi kao i kapitularna dvorana. Nakon sklapanja novog ugovora (1452.) i dovršetka sakristije u privatnoj režiji (1454.) radovi na izgradnji katedrale traju još oko godinu dana, a potom posve zamiru (početkom 1455. dovršena su i posljednja dva para traveja bočnih brodova). Vođen drugim poslovima Dalmatinac napušta Šibenik, i osim jedne kratke šestomjesečne epizode (kraj 1457.-sredina 1458.), u kojoj dolazi do okupljanja majstora i pokretanja gradilišta (moguća izrada druge skupine od pedesetak glava), gradnja katedrale sve do 1461. godine ne napreduje. Juraj Dalmatinac po dolasku u Šibenik znatno preinačuje postojeći projekt crkve tako da s jedne strane mijenja izgled glavnog broda – izrađuje nacrt na osnovu kojega se 1444. godine sklapa ugovor o gradnji devet kapela, a s druge radikalno mijenja koncepciju korskog prostora i prezbiterija. Stoga se po njegovim nacrtima iznad stupova, isklesanih već u ranijem razdoblju, podižu arkade glavnog broda (takav zahvat uvjetuje i rušenje već sagrađene kapele Deše Jakovljeva). Zbog izuzetno složenih problema, u prvom redu izazvanih nedostatkom prostora za tako ambiciozan program, Dalmatinac ne uspijeva predvidjeti i odmah uskladiti znatne visinske razlike uzrokovane postavom krstionice te izdizanjem prezbiterija za dva metra iznad razine poda glavnog broda. Nakon uspostave neophodnih vertikalnih i horizontalnih komunikacija, Juraj svu pozornost poklanja dekorativno-kiparskoj obradi prezbiterijalnog dijela posve autonomno strukturirajući prostor istočno od križišta. Kao posljedica takvog pristupa na spoju svetišta i tijela crkve, u razini transepta dolazi do lomova zidne plohe i naglog prekida u tijeku razdjelnog vijenaca dvosmjerno pokrenutog lišća koji se pruža od zida glavnog broda. Intervencije u svetišnom djelu u prvom redu su sadržajne, liturgijsko-funkcionalne prirode. U odnosu na prethodni projekt Juraj Dalmatinac uvodi novi prostorno-funkcionalni sklop – krstionicu i sakristiju na jugoistočnom uglu crkve, te kvadratom križišta definira reprezentativni prostor kanoničkog kora. U osnovnoj tlocrtno-prostornoj dispoziciji on značajno ne mijenja prethodno planiranu dužinu crkve već samo proširuje prezbiterijalni dio sa dvije bočne apside i sa sakristijom (ukupna dužina svetišta, što uključuje kor i prezbiterij, jednaka je dvostrukoj dužini kvadrata križišta). Iskorištavajući pad terena, krstionicu smješta pod južnu apsidu, a sakristiju, zajedno s riznicom s vanjske strane, povrh njezinog izlaza podiže na stupce i prislanja uz biskupsku palaču. Na taj način na izlazu iz krstionice stvoren je rastvoreni trijem koji istovremeno olakšava kretanje u suženom prostoru između apsida i Kneževe palače. Postava krstionice i sakristije na spoju s biskupskom palačom, uzrokuje velike probleme u povezivanju brojnih visinskih nivoa na jugoistočnom uglu svetišta (od poda krstionice do ulaza u riznicu nad sakristijom nanizano pet je etaža). Rješenje tog problema za sobom povlači djelomičnu promjenu pravca pružanja istočnog krila biskupske palače, te postavu unutrašnjeg stubišta. Juraj Dalmatinac stoga prvo ruši dio biskupske palače, u dužini prigrađene sakristije, a potom unutar njega podiže trokrako stubište s unutrašnjom jezgrom jedinstvene, monolitne kamene konstrukcije. 2. Od obnove prekinutih radova do smrti Jurja Dalmatinca (1461.-1473.) Nastavak gradnje katedrale odvija se u dvije etape, a radovi su koncentrirani samo na podizanje svetišta. Prvu petogodišnju etapu (1461.-1465.), obilježava pojava novog, ranorenesansnog dekorativnog repertoara padovanskog podrijetla i uglavnom slikarskog karaktera (zaslugom Jurja Čulinovića), a drugu – koja se javlja nakon Jurjevog boravka u Dubrovniku (1465.-1473.) – obilježava pojava nekolicine ukrasnih motiva "firentinsko-dubrovačkog" porijekla nastalih u krugu majstora oko Michellozza. Isti dekorativni repertoar, ponešto izmijenjen i slobodnije komponiran, simultano se javlja na arhitektonskim i kiparskim djelima u srednjoj Dalmaciji nastalim nakon 1465. godini (u Trogiru u krstionici Andrija Alešija, na grobnici Sobota i na Maloj Ćipikovoj palači, dok u Pagu na Kneževoj palači i u kapeli sv. Nikole koja nastaje po nacrtu Jurja Dalmatinca) U prvom razdoblju izvršeno je spajanje prezbiterja s tijelom crkve u razini transepta (podignut je zid sjeverne kapele raščlanjen kanelirnim pilastrima s kapitelima, preuzetim s oltara Ovetari u Padovi, povrh kojega je izveden vijenac s puttima i girlandama). Istovremeno, ako ne i prije, dovršeno je preostalih pedesetak glava na obodnom vijencu apsida, a poviše njih podižu se zidovi apsida s plitkim, iluzionistički produbljenim kaneliranim nišama sa školjkom na vrhu. Na unutrašnjim stjenkama glavne apside također se javljaju kanelirani pilastri s "kapitelima Ovetari", odnosno u bočnim apsidama neke druge izvedenice srodnog tipa i porijekla. Druga, završna etapa radnje (1465.-1473.) izravno se nastavlja na ovu prethodnu. Samo se na osnovu nekolicine novih dekorativnih motiva (akantov list oštrih bademastih resica i mekano modeliranih nabora) raspoznaju dijelovi svetišta nastali prije i nakon 1465. godine. Od te godine izrađuju se istočni stupovi križišta kapitelima "miješanih" stilskih odlika ("jurjevska" varijanta renesansnog predloška), a sa raznovrsnom i bogatom figuralno-vegetabilnom dekoracijom pretežno slikarskog porijekla (Juraj Čulinović) maskiraju se nepravilni i visinski neujednačeni prijelazi na spojevima apsida. Na samom kraju te građevne faze izrađuje se veliki pravokutni prozori glavne apside u puno čišćim i daleko zrelijim oblicima firentinske renesanse i to na osnovu djelomično modificiranog nacrta nekog od majstora iz Michelozzovog, "firentinsko-dubrovačkog" kruga (postava prozora uslijedila je možda tek u sljedećem građevinskom razdoblju kada nastaje vijenac poviše njega). Otprilike u istom razdoblju koncem 60-tih Juraj Dalmatinac, kleše tondo s isposničkim likom sv. Jerolima u pustinji, smješten u luneti na sjevernom zidu kapele (njegov nastanak oko 1468. godine posredno datira Malipierov poviše njega). Pred sam kraj života Juraj Dalmatinac za još nepoznatu lokaciju, započinje rad na reljefu Pologanja u grob kojeg ne uspijeva dovršiti (reljef se danas nalazi uzidan u dvorištu Nove crkve). "Nikolina katedrala" – treće razdoblje izgradnje (1475.-1507./1536.) Nakon smrti Jurja Dalmatinca nastupa kratak dvogodišnji prekid, a potom imenovanjem Nikole Ivanova iz Firence novim protomagistrom 1475. godine počinje treće i završno razdoblje gradnje. Premda se katedrala gradi još gotovo tri desetljeća nakon njegove smrti (do 1536.), ona je u cijelosti dovršena po njegovu projektu. Stoga čitavo to završno razdoblje gradnje predstavlja jedinstvenu, stilski i koncepcijski zaokruženu cjelinu. Odmah po dolasku u Šibenik (1475.) Nikola Firentinac izrađuje projekt za dovršetak katedrale, na osnovu odmah počinje s povezivanjem građevinskih cjelina i s presvođenjem svetišta. Nakon sklapanja prvog desetogodišnjeg ugovora za vođenje gradilišta (1477.) do početka osamdesetih godina Nikola podiže najistočnije dijelove prezbiterija - poviše zidova apsida postavlja snažni, all' antica koncipirani vijenac, kojega potom nastavlja uzduž čitave građevine, a istovremeno nad bočnim korskim kapelama podiže kratke bačvaste svodove sastavljene od dugačkih kamenih ploča slaganih na preklop ; glavnu apsidu zaključuje s polukalotom i dopojasnom figurom Boga Oca. Od početka osamdesetih godina pa sve do kraja stoljeća Nikola radi na podizanju visokih krakova križišta, s time da kupolu nad križištem dovršava do 1499. godine. Dovršetkom kupole prestaje obnašati dužnost protomagistra fabrike te u vlastitoj režiji sklapa ugovor za izradu kamenog namještaja u svetištu (korske klupe i pregradu prema glavnom brodu, košare propovjedaonica zapadnih stupova križišta te ogradu od stupića uokolo pjevališta i prezbiterija). Osim kupole, u trenutku njegove smrti (1507.) podignuta su još dva traveja bačvastog svoda nad glavnim brodom, te, u istoj ravnini s njima, i četvrtbačvasti svodovi nad bočnim brodovima. Nakon Nikole Firentinca dužnost protomagistra obnašala su još dva arhitekta – Bartolomeo iz Mestra (1520.), a potom njegov sin Jakov. Oni su do završetka građevinskih radova (1536.) sagradili preostala četiri traveja glavnog i bočnih brodova, te podigli gornji, trolisno zaključeni dio zapadnog pročelja. Katedrala je posvećena 1555. godine Od XVI. stoljeća na katedrali su rađeni brojni manji popravci, a u drugoj polovici XIX. st. zalaganjem arhitekta Paola Bionija izvršena je temeljita i sveobuhvatna restauracija. Po dolasku u Šibenik Nikola Firentinac zatiče katedralu dovršenu do visine obodnih zidova svetišta i zidova bočnih brodova, ali međusobno neuskađenih i nepovezanih. Stoga se kao primaran problem javlja povezivanje svih dijelova u jednu cjelinu te njihova prekrivanja. Tijek gradnje te stilska i konstruktivna povezanost svih dijelova katedrale podignutih iznad jakog antikizirajućeg vijenca ukazuju da je katedrala dovršena po jednom jedinstvenom i cjelovitom projektu, jer ni dijelovi glavnog broda i zapadnog pročelja sagrađeni tridesetak godina nakon Firentinčeve smrti nisu nastajali izvan prethodno zacrtanog plana. Stoga Nikola u prve dvije godine rada na katedrali izrađuje cjelovit projekt s kojim je trebao riješiti nekolicinu problema: povezivanja i usklađivanja s prethodno sagrađenim dijelovima, oblikovanja njezina pokrova, te osmisliti križište s kupolom i oblik zapadnog pročelja. Zbog specifičnih prostorno-urbanističkih okolnosti Nikola te pojedine arhitektonsko-prostorne sklopove ne rješava kao izdvojene probleme nego ih rješava simultano, što znači u cjelini ukupnog lika katedrale i to prvenstveno s obzirom na tendenciju stvaranja jedinstvenog, i formalno koherentnog djela, ali i s obzirom na izrazite simboličke vrijednosti koje njezin lik treba poprimiti u širem i užem prostoru grada. Udovoljavajući precizno definiranom ikonografskom programu, te specifičnim povijesno političkim okolnostima, u kojem su ionako čvrste veze s Venecijom dodatno osnažene najezdom Turaka, u predoltarskom prostoru a potom i na krovovima križišta pored lokalnih svetaca Nikola postavlja monumentalne figure: sv. Mihovila – zaštitnika grada, sv. Jakova – zaštitnika biskupije i sv. Marka – zaštitnika Mletačke Republike (naznačeni ikonografski program, vezan s idejom duhovne i fizičke zaštite, na zapadnom je pročelju trebala zaokruživati figura Trijumfirajućeg Krista). Tako definirana tema Spasenja u kontekstu suvremenih zbivanja dobiva i dodatnu dimenziju vojujuće crkve (ecclesia militans), čime kamenom oklopljena katedrala sv. Jakova u simboličkom vidu postaje isturenom tvrđavom katoličke Crkve na samom rubu ugroženog kršćanskog svijeta. S obzirom na od ranije poznatu i dobro uvriježenu praksu infiltracije i kontrole državnih interesa putem lokalne Crkve, te nadasve aktivnu ulogu koju je Venecija imala u upravljanju gradnjom katedrale, uz veliku pomoć lokalnog – mahom promletački nastrojenog – plemstva, u Šibenik se preko trolisno zaključenog pročelja kao simbolički prepoznatljivog idioma razlistalog "coronamenta" duždeve crkve sv. Marka nastoji definirati pripadnost čitavog teritorija i grada Mletačkoj Republici. Do prihvata takve ideje došlo je zaslugom i na zagovor šibenskog humanista (egregium artium doctor) Ambroza Mihetića, koji takav simboličko-reprezentativan oblik prenosi sa crkve kamaldoljanjskog samostana San Michele in Isola. Upravo u presudnim godinama nastavka gradnje (1475.-77.) Mihetić u istom samostanu predaje gramatiku. Kao nesumnjivo važna i značajna ličnost grada i biskupije, Ambrozu Mihetiću iskazana je čast da bude sahranjen 1508. godine u sjevernoj kapeli svetišta katedrale kao jedini laik među nekolicinom biskupa. Osim samih arhitekata šibenske stolnice – Bonina, Francesca, Jurja i Nikole – značajnu ulogu u definiranju estetske i simboličke razine postojećeg lika katedrale u Šibeniku imala je lokalna zajednica otjelovljena u likovima njezinih biskupa Bogdana Pulšića, Jurja Šižgorića, ali i njezina istaknutog humanista Ambroza Mihetića.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA