Naslov
Model stupnjevanog osposobljavanja za upravljanje vozilom
(Stage by Stage Training Model for Vehicle Steering)

Autori
Zuber, Nenad

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, magistarski rad

Fakultet
Fakultet prometnih znanosti

Mjesto
Zagreb

Datum
11.03

Godina
2004

Stranica
178

Mentor
Dadić, Ivan

Ključne riječi
osposobljavanje
(training)

Sažetak
Cilj ovoga rada bio je ponuditi optimalni model osposobljavanja vozača, koji će korespondirati s minimalnim standardima zahtjeva međunarodne harmonizacije uvjeta za stjecanje vozačke dozvole te utvrditi u kojoj će mjeri i koliko izravno utjecati na povećanje sigurnosti mladih, novih vozača i sigurnost prometa uopće. Posve je sigurno da europske modele u osposobljavanju i provedbi vozačkih ispita ne treba doslovno preslikavati, no bez svake je sumnje da će se u ovoj djelatnosti u Republici Hrvatskoj morati prilagođavati normama koje predstavljaju minimum međunarodnih standarda, ako se želi ostvariti postavljeni nam cilj, priznavanje Hrvatske vozačke dozvole od zemalja Europske unije. U skladu s postavljenim ciljem istraživanja postavljena je hipoteza: - ako je čovjek, prije svega kao aktivni vozač, ključni čimbenik sustava prometne cestovne sigurnosti, onda on sa svojim psihofizičkim sposobnostima, osposobljenošću, znanjima o prometu i vještinama upravljanja vozilom te ponašanjem u prometu na cesti, bitno utječe na funkcioniranje prometa i kakvoću odnosa u sustavu sigurnosti, a ako se poduzetim mjerama u sustavu sigurnosti prometa na cestama ne dobivaju željeni rezultati, onda treba poduzeti promjene koje bi vodile uspostavi novih odnosa, a rizik u prometu doveo na razinu društveno prihvatljivog. Podaci za ovo istraživanje prikupljani su višegodišnjim proučavanjem raspoloživih statističkih pokazatelja, studija analiza i istraživanja vezanih za sigurnost prometa te sustav osposobljavanja kandidata za vozače i provedbu vozačkih ispita. Mnogi izvori spoznaja koji su pomogli u postavljanju teza prikupljani su godinama aktivnim sudjelovanjem na međunarodnim stručnim skupovima, konferencijama, seminarima, radnim stolovima, sudjelovanjem u radu međunarodnih stručnih institucija koje se bave ovom djelatnošću, u izravnim bilateralnim kontaktima s nizom tvrtki u europskim zemljama i Americi, koje su zadužene za organizaciju i uspostavu standarda u sustavu osposobljavanja i provedbu vozačkih ispita u svojim zemljama. Izravna angažiranost u kreiranju jedinstvenog sustava osposobljavanja i provedbe vozačkih ispita u Hrvatskoj, njegova uspostava, formalno-pravno reguliranje, organizacija i neposredna provedba te praćenje učinkovitosti i funkcioniranja sustava, odnosno nadzor nad cijelim sustavom, omogućili su detaljno poznavanje suštine osposobljavanja kao specifičnog andragoškog procesa. Neposredna suradnja sa, za ovu djelatnost, nadležnim ministarstvima omogućila je predlaganje promjena i implementaciju svih suvremenih spoznaja iz ove djelatnosti u normativnu sferu, koliko su to zakonski propisi dozvoljavali. Problem istraživanja postavljen je temeljem spoznaje o visokom stupnju ugroženosti sudionika prometa, egzaktnim pokazateljima stradavanja poglavito mladih, novih vozača, njihove neprihvatljive sklonosti prometnim nesrećama, želje za dokazivanjem i premalim iskustvom te potrebe da se u postojećem sustavu mijenjaju i osiguraju takvi uvjeti koji bi izravno smanjili pogibiju mladih vozača s nedovoljnim vozačkim iskustvom. Kontekstualnom analizom pokazatelja stradavanja i traumatiziranja od posljedica prometnih nesreća utvrđena je visoka razina problema u državi. Zbog usporedbe, valorizirani su pokazatelji stradavanja u europskim i izvaneuropskim državama iz čega je izveden niz zaključaka: Prometna nesreća kao sporadičan, društveno neprihvatljiv događaj ne može se spriječiti, ali se posljedice mogu smanjiti. Društvo mora zaštiti sudionike prometa od onih koji ugrožavaju tuđe zdravlje i živote te mora ulagati u sustave koji će to omogućiti, a ne samo u mjere za smanjenje poginulih u prometu. Problem stradavanja mladih, novih vozača globalni je problem, ali se pojedine zemlje razlikuju u koncepcijama – vizijama razvoja sustava cestovne sigurnosti kao niza konzistentnih ciljeva koji određuju strategiju djelovanja u vremenski dimenzioniranim razdobljima (ulaganje u prometnu preventivu, edukaciju za sudjelovanje u prometu i promidžbu, u cestovnu infrastrukturu i opremu cesta, vođenja prometnih tokova, sustav obavješćivanja i pomoći na cesti, ulaganje u tehničku dimenziju prometa i tehničku ispravnost vozila). U ovom se radu željelo na malo drugačiji način utjecati na sigurnost kao na funkciju upravljanja prometnim sustavom te odgovoriti na pitanje kako upravljati rizikom u prometu i kako ga minimizirati. Tradicionalni pristup sigurnosti i zaštićenosti u cestovnom prometu i na određenom transportnom putu te očekivana vjerojatnost incidenta uz poznate varijable o kojima ovisi ta sigurnost, potisnuti su u sekundarnu sferu interesa. Alternativni pristup, koji se u radu stavlja u primarnu sferu, temelji se na konstataciji da su percepcija, pažnja, pamćenje nesavršene ljudske funkcije zbog prekapacitiranosti kanala za prijam informacija iz okoline tijekom vožnje neiskusnog vozača. Pogrešnom percepcijom, nepažnjom, neiskustvom uzrokovana nesreća najčešće se poklapa s neočekivanim događajem. Namjera je bila potencirati utjecaj obrazovanja, osposobljavanja i cjeloživotnog učenja o prometu i za promet, društveno prihvatljivog ponašanja i usvajanja pozitivnih stavova o prometu na sigurnost samog prometa. Ako reforma sustava obrazovanja vozača treba doprinijeti postizanju ciljeva sigurnosti prometa na cestama, ono što se promjenama želi postići mora voditi prema smanjenju smrtno stradalih i teško ozlijeđenih u prometu, posebno kada se radi o mladim vozačima. Promjene u sustavu moraju omogućiti stjecanje više razine osposobljenosti i vozačkog iskustva za kandidate dok se osposobljavaju, ali i za mlade, nove vozače neposredno nakon polaganja vozačkog ispita - vožnjom pod nadzorom. U traženju odgovora na pitanje kako, prije svega, optimizirati proces osposobljavanja vozača u ovom su radu proučena i komparirana dvadeset i dva europska modela osposobljavanja te sedam izvaneuropskih modela. Konstatira se, da bez obzira na trend standardizacije na međunarodnoj razini, posve identičan model poučavanja za sigurno sudjelovanje u prometu u svijetu nije uspostavljen, ali sličnosti su jasno uočljive. Svjetski trend je stupnjevano osposobljavanje i postupno stjecanje vozačke dozvole, dok većinu država karakterizira mogućnost izbora između nekoliko mogućih modela osposobljavanja. Produljenje vremena osposobljavanja, nakon izobrazbe u školi vožnje, vožnja pod nadzorom roditelja, probna, odnosno privremena dozvola, ograničenja za nove vozače, temeljna su obilježja većine modela. Tijekom istraživanja proučen je teorijski okvir trenutno primjenjivanog sustava osposobljavanja kandidata za vozače i provedbu vozačkih ispita u Hrvatskoj, analizirane su temeljne, granične i ostale varijable u sustavu te je ponuđena takva strategija nastavnog postupanja u kojoj će pojedine varijable u interakciji pozitivno djelovati jedne na druge, a prema ostvarivanju postavljenog cilja u ovom radu. Analitički je dio pokazao da se temeljne varijable koje utječu na učinkovitost sustava (normativna uređenost sustava, curiculum, literature, nastavna sredstva i pomagala, materijalno-tehnički uvjeti za funkcioniranje procesa poučavanja, dokumentacija i evidencija, razina obrazovanosti kadrova - stručnih voditelja, predavača, instruktora vožnje, ali i nadzor sustava, ispitni testovi, sadržaji i kriteriji vozačkog ispita) bitno ne razlikuju od varijabli koje utječu na učinkovitost sustava u analiziranim slučajevima. Ono po čemu se hrvatski sustav značajno razlikuje od sigurnosno učinkovitijih sustava u Europi i Americi, odnosi se na dobnu granicu za početak osposobljavanja, broj sati teorijske i praktične nastave, naprednije metode u nastavi, postupnost u stjecanju znanja i vještina, duljina osposobljavanja, zajedničko djelovanje profesionalnih i neprofesionalnih instruktora, postupnost u stjecanju različitih kategorija vozila, načinu polaganja vozačkog ispita, ograničenjima za mlade, nove vozače te nadzor u prvim godinama samostalne vožnje, a naša je vozačka dozvola trajni dokument što je gotovo jedinstveni slučaj u europskoj i izvaneuropskoj praksi. Uspoređujući podatke o stradavanjima mladih u prometu i u Hrvatskoj primjenjivani model osposobljavanja, zaključeno je da postupak stjecanja temeljnih znanja o prometu, razumijevanje propisa i pravila odvijanja cestovnog prometa, poznavanje znakova i ostale signalizacija te temeljnih vještina upravljanja vozilom, u fondu sati koji je upitan za stjecanje prihvatljivog iskustava, nije učinkovito rješenje za sigurno sudjelovanje u cestovnom prometu. Trajnoj vozačkoj dozvoli mora prethoditi proces koji ima svoju postupnost i vremensko trajanje, za koji se prije svega razvija samoodgovornost i samodisciplina za sudjelovanje u prometu, shvaćanje i razumijevanje opasnosti i rizika, razvijanje međusobne solidarnosti u prometu i pozitivnih stavova o prometu, te svijest o sankciji za nepoštivanje ovih načela. U tako postavljenom sustavu odgajanja za promet pridonosi suodgovornost i aktivno uključivanje roditelja, staratelja ili starijih vozača iz obitelji koji su izravno zainteresirani za sigurnost njihove djece - mladih vozača. Didaktički model koji zadovoljava ove zahtjeve jest stupnjevano osposobljavanje koje karakterizira postupnost u stjecanju vozačkog iskustva, produljenje vremena osposobljavanja, sistematičnost u organizaciji te razdvajanje osposobljavanja u stupnjeve. Dosljednost promišljanja o važnosti vozačkog iskustva za nove vozače nadovezuje se nakon položenog vozačkog ispita tako da osposobljavanje i polaganje vozačkog ispita za višu kategoriju uvjetuje iskustvo u vožnji, odnosno posjedovanje vozačke dozvole niže kategorije od najmanje godine dana. Tako strukturiran model osigurava da se stjecanje vozačkih dozvola protegne na vremenski optimalno razdoblje. Usporednom analizom dvadeset i četiri europska i izvaneuropska sustava izdavanja vozačkih dozvola, u radu je zaključeno, kako model koji se primjenjuje u Hrvatskoj predstavlja gotovo presedan i što znači da je strateški zaokret u formalno-pravnom i organizacijskom smislu neminovan. U završnom dijelu ovoga rada izdvojena su dva najučinkovitija modela stupnjevanog osposobljavanja i izdavanja vozačke dozvole, model s probnom vozačkom dozvolom i model s privremenom vozačkom dozvolom. Učinjena je usporedba predloženih modela, njihovo vrednovanje i definiranje optimalnog didaktičkog rješenja. Postavljanje optimalne didaktičke strukture modela obrazovanja i osposobljavanja te izdavanja vozačke dozvole za sigurno sudjelovanje u prometu podrazumijeva onaj didaktički sustav koji respektira relevantne teorijske spoznaje i na stvaralački način ih implicira na konkretnu obrazovnu situaciju. Implementacija u sustav podrazumijeva prije svega promjene u zakonskim i podzakonskim rješenjima. Tomu je prva pretpostavka da bi zakoni, odnosno zakonska procedura trebali biti fleksibilniji i omogućavati brži razvoj, a ne kočiti ideje koje mogu doprinijeti sigurnosti mladih vozača i prometa uopće. Prihvaćanjem predloženih mjera Hrvatska bi zasigurno uhvatila korak s Europom u formalno - pravnom smislu, a posredno bi se utjecalo na postizanje kvalitete osposobljenosti onih koji se nakon položenog vozačkog ispita priključuju društvu vozača i koji će svojim ponašanjem u prometu biti nositelji sigurnosti.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Tehnologija prometa i transport

POVEZANOST RADA