Naslov
Novi oblici redovničkog zajedništva
(New forms of religious communion)

Autori
Marasović, Špiro

Izvornik
Bogoslovska smotra. Ephemerides Theologicae zagrabiensis. (0352-3101) 72 (2002), 4; 573-602

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
Crkva; zajednica; zajednioštvo; društvo; osoba; kultura; zavjeti; zajednica
(Church; community; communion; society; person; culture; professions)

Sažetak
U ovom radu autor istražuje mogućnost novog oblikovanja redovničkih zajednica, kao odgovor na poziv Drugog vatikanskog sabora, sadržan u dekretu "Perfectae caritatis" i kasnije razrađen u dokumentu "Vita consecrata". Budući da se u tim dokumentima redovničke zajednice tumače kao vidljivi znak zajedništva cijele Crkve, u prvom se dijelu rada najprije analizira to crkveno zajedništvo ukoliko je ono "communio" i ukoliko je ono "societas". "Communio", naime, stavlja naglasak na esencijalno, a "societas" na funkcionalno zajedništvo. U drugom dijelu autor zatim analizira specifičnost zajedništva redovničkih zajednica pod vidom logike njihova nastanka, tj. ukoliko jedne po naravi svoga postanka njeguju esencijalno, a druge pak funkcionalno zajedništvo, što se nužno manifestira kao razlika u konkretnom oblikovanju zajedničkoga života. O toj se razlici mora voditi računa i kad se govori o novim oblicima redovničkog zajedništva, jer što je prihvatljivo za jedne, ne mora biti prihvatljivo za druge. U trećem pak dijelu autor iznosi aporije redovničkog zajedništva i konkretnih zahtijeva poslanja redovničkih zajednica. Te aporije on u prvom redu vidi u dijalektici između zahtijevanoga zajedničkog života i raznolikosti jednako tako zahtijevanih službi i poslanja, odnosno u dijalektici između zahtijeva inkulturacije redovničke zajednice u različite kulture i njezine vlastite koja ju na neki način homogenizira. No kako te probleme nije uspio riješiti ni Drugi vatikanski sabor, pa ni enciklika "Vita consecrata", ni ovaj rad ne donosi neko rješenje, jer problem je teoretski gotovo nerješiv. Umjesto gotovoga rješenja on iznosi samo jedan pokušaj rješenja od strane T. Radcliffa O.P. koji je, po sudu autora, uspio ponuditi sintezu i pojedinca i zajednice, odnosno zajednice i raznih kultura, ali po cijenu odricanja od osobnoga identiteta. No kako je ovo odricanje izvedivo na osobnoj, ali ne baš i na zajedničkoj razini &#8211 ; ; ; jer taj identitet pruža zajednicama opravdanje njihovoga postojanja! &#8211 ; ; ; zaključak je da aporije u načelu ostaju, a da su moguća samo djelomična i aproksimativna rješenja.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija

POVEZANOST RADA