Naslov
Bartul Jakovljev iz Mestre, majstori njegova kruga i dovršenje šibenske katedrale
(Bartul Jakovljev (Bartul of Jakov) from Mestre, masters from his circle and the completion of the Šibenik cathedral)

Autori
Hilje, Emil

Ostali urednici
Josipović, Ivan

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Sveučilište u Zadru

Grad
Zadar

Godina
2023

Stranica
222

ISBN
978-953-331-417-4

Ključne riječi
Šibenik, katedrala, Bartul iz Mestre, arhitektura, 16. stoljeće
(Šibenik, cathedral, Bartul from Mestre, architecture, 16th century)

Sažetak
Majstori koji su radili na dovršavanju šibenske katedrale nakon smrti Nikole Firentinca nikada nisu bili predmetom posebnog istraživanja, pa ni osobito izraženog interesa. Stoga je i ono što se o njima zna svedeno tek na nekoliko arhivskih vijesti i lapidarnih izričaja. Takav odnos povijesnoumjetničke struke prema posljednjoj fazi gradnje katedrale zacijelo je prizišao iz stava da je u to vrijeme projekt i konačni izgled crkve već bio potpuno definiran, pa je preostale poslove samo trebalo odraditi. Ipak, razdoblje od pola stoljeća radova na gradnji i dovršenju šibenske katedrale, od 1505. do 1555. godine, kao i ličnosti tadašnjih protomajstora i njihovih suradnika zaslužuju nešto više pažnje. Naime, koliko god bio genijalan projekt svođenja katedrale, njegova fizička realizacija također je zahtjevala izuzetne sposobnosti, pa i samouvjerenost. S druge strane, samim završetkom građevinskih radova, katedrala još uvijek nije bila dovršena, a radovi u unutrašnjosti, prvenstveno oni vezani uz popločavanje, protegli su se tijekom nekoliko godina. Također, dojam da je u iznimno teškim povijesnim okolnostima prve polovine 16. stoljeća šibenska kamenarska djelatnost izgubila onu živost koju je pokazivala tijekom druge polovine 15. stoljeća, možda je više posljedica oskudnog uvida u postojeću arhivsku građu nego ozbiljnog opadanja te djelatnosti. Naime, ako i jest gradnja katedrale, koja je tijekom osamdesetak godina bila ključni pokretač i žarište kamenarske djelatnosti, ušla u jednu znatno mirniju fazu, neki drugi značajni projekti, poput gradnje gradske lože i tvrđave Sv. Nikole, obilježili su tu djelatnost u drugoj četvrtini 16. stoljeća. Pritom su pojedini aspekti graditeljskih aktivnosti, prvenstveno onih vezanih uz fortifikacijsku arhitekturu, dodatno intenzivirani, ali je, kako svjedoče i arhivska građa i sačuvani spomenici, gradnja stambenih zgrada nastavljena u gotovo jednakom intenzitetu kao u prethodnom razdoblju. U takvom kontekstu, uloga kamenarskih majstora proizišlih iz kruga protomajstora Bartula iz Mestre, u kombinaciji s nastavkom rada tradicionalnih šibenskih porodičnih kamenarskih radionica i angažiranjem bračkih klesara, pokazala se ključnim faktorom održavanja razine razvijenosti šibenske klesarske, a dijelom i kiparske djelatnosti tijekom prve polovine 16. stoljeća. Međutim, ono što je do sada o svim tim majstorima poznato izrazito je oskudno i temelji se na arhivskim istraživanjima od prije pedesetak ili stotinjak godina, koja ni izbliza nisu obuhvatila sve dostupne dokumente, pa čak ni one neposredno vezane uz radove na katedrali. Sve donedavno su publicirani arhivski podatci vezani uz protomajstora Bartula iz Mestre i njegova sina Jakova bili svedeni se na ukupno desetak dokumenata. Osim toga, na poslove vezane uz dovršenje radova na katedrali odnosi se jedan dokument vezan uz angažman Ivana "Mastičevića" i dva vezana uz angažman Keka (Checha / Checca) iz Padove. Stoga je, prije bilo kakvog pokušaja analize procesa dovršavanja gradnje šibenske katedrale, bilo potrebno pronaći do sada nepoznate dokumente koji se odnose na Bartula iz Mestre i majstore njegova kruga, pa temeljem onoga što se iz njih dade iščitati i zaključiti, pokušati ocrtati barem donekle cjelovitiju sliku njihovih života i djelatnosti, ali i kronologiju događanja u završnoj, četvrtoj fazi gradnje šibenske katedrale. I doista, premda detaljniji uvid u sačuvanu arhivsku građu nije iznjedrio neka senzacionalna otkrića, sama količina dokumenata koji oslikavaju živote i aktivnosti najistaknutijih djelatnika kamenarske struke u Šibeniku u prvoj polovini 16. stoljeća otkriva daleko jasniju sliku, ne samo načina na koji je katedrala dovršavana i udjela pojedinih majstora u tom procesu, nego i širu predodžbu njihove djelatnosti i uopće nastavka gradogradnje u to doba. Protomajstor katedrale Bartul Jakovljev iz Mestre u šibenskoj se arhivskoj građi spominje u dvadeset dokumenata, od 1515. do 1534. godine, no već početkom 1527. godine naveden je kao pokojni, pa je njegova djelatnost u Šibeniku trajala svega dvanaest godina. Pritom najvažniji dokument predstavlja poznati ugovor od 5. svibnja 1517. godine, kada se obvezao zastupnicima katedrale Sv. Jakova da će svojim umijećem, marljivošću, znanjem, majstorima i svime potrebnim pokriti, sagraditi, dovršiti i načiniti dvije kapele rečene crkve po načinu i jednake ostalim kapelama koje već postoje te obraditi kamenje za taj rad na istoj razini kvalitete. No očito je da nije odmah započeo s radovima na katedrali jer je već 21. svibnja sklopljen ugovor između Vite iz Térmolija i klesara Andrije Dismanovića, koji se obvezao da će u roku od deset dana isporučiti protomajstoru Bartulu iz Mestre osamdeset četiri stope kamena, a rečeni majstor Bartul obvezao se u roku od osamnaest dana obraditi rečeno kamenje i na njemu izraditi grbove. Ipak, izgleda da je rad na katedrali pokrenut do konca te godine jer je 8. veljače 1518. godine Bartul uzeo na jednogodišnji rad klesara Petra iz Bergama. No čini se da je početkom 1520. godine došlo do zastoja u radovima na šibenskoj katedrali pa je Bartul, zajedno sa svojim učenikom Franom Dismanićem, nakratko našao zaposlenje u Dubrovniku. Bartul se ponovno u Šibeniku spominje početkom 1522. godine, a 3. siječnja 1523. godine potvrdio je da je od Nikole Petrova de Draganisa (Draganića), koji je bio dužan fabrici šibenske katedrale četrdeset dukata, primio tu svotu, pa se može zaključiti da su radovi na gradnji katedrale nastavljeni. Na to upućuje i podatak od 4. svibnja 1524. godine kada je Petar Mihitić, koji je za svoju kapelu bio dužan stotinu dukata fabrici katedrale Sv. Jakova, dvadeset dukata od te svote isplatio protomajstoru Bartulu. Da su radovi na katedrali u to vrijeme ponovno dobili na zamahu svjedoči i dokument od 13. siječnja 1525. godine kada je Bartul izjavio da je od Šimuna Dobroevića, bivšeg prokuratora fabrike katedrale, primio sto i pedeset dukata za svoj rad. To je ujedno i posljednji dokument u kojem se Bartul spominje živ. Naime, 17. siječnja 1527. godine spominje se kao svjedok klesar Jakov pokojnog majstora Bartula, pa se može pretpostaviti da je Bartul stradao kao žrtva žestoke epidemije kuge koja je u to doba harala. Premda, za razliku od svojih prethodnika, Bartul iz Mestre, po svemu sudeći, nije kao protomajstor gradnje katedrale bio trajno zaposlen s definiranom godišnjom plaćom, nego ciljano angažiran na određenim poslovima, zacijelo je tijekom desetak godina, koliko je obnašao tu funkciju, na neki se način brinuo o poslovima vezanim uz gradilište. Protomajstor Jakov Bartulov iz Mestre uopće se ne spominje u šibenskim arhivskim spisima za života svog oca, a u vremenu od 1527. godine, kada se prvi put pojavljuje u navedenom dokumentu od 17. siječnja, pa do 27. studenoga 1534. godine, kada je naveden kao 'bivši protomajstor gradnje Sv. Jakova', zabilježen je u Šibeniku u četrdeset i šest dokumenata. Premda je prilično izvjesno da je na katedrali radio kao očev pomoćnik, izgleda da titulu protomajstora nije jednostavno naslijedio, a obnašao ju je ukupno sedam godina. Ipak, iako nedostaju podatci o konkretnim poslovima na katedrali, nekoliko isplata za obavljene poslove otkriva njegov vrlo ozbiljan angažman na dovršenju graditeljskih radova. O nastavku radova na katedrali svjedoči već dokument od 8. rujna 1527. godine, kada se klesar Marko Svitačić iz Zadra obvezao raditi za protomajstora Jakova i do kraja godine obrađivati kamen za gradnju katedrale. Međutim, poput oca, i Jakov je uz rad na katedrali prihvaćao i druge poslove, pa je tako 4. studenoga iste godine izjavio je da je dužan Frani Ljubiću šesnaest libara, što se obvezao isplatiti izradom vrata i prozora do sljedećeg mesopusta. No 13. ožujka 1529. godine primio je Jakov od prokuratora fabrike katedrale dvjesto i petnaest libara za svoj rad i za rad svojih pomoćnika, pa je očito da su radovi na nekoj razini nastavljeni. To se, po svemu sudeći, tada najviše odnosilo na pripremu kamena za gradnju, a o intenziviranju radova svjedoči dokument od 4. svibnja 1530. godine, kada je Jakov primio od prokuratora fabrike katedrale trideset dukata i dvadeset osam soldi za odlazak na Brač i boravak od trideset dana u prosincu prethodne godine, te onaj od 23. svibnja iste godine, kada za svoj rad primio sedamsto libara. Vjerojatno je pojačani angažman na katedrali utjecao na radove koje je Jakov izvodio za privatne naručitelje, na što upućuje dokument od 16. srpnja iste godine, kada je zabilježeno da je svećenik Petar Kortesić prozore koje mu je trebao isporučiti protomajstor Jakov dao o njegovu trošku dovesti i dovršiti od drugih majstora. Dana 6. prosinca 1531. godine Jakov je potvrdio da je od prokuratora fabrike šibenske katedrale dobio za svoj rad četiristo sedamdeset sedam libara i devetnaest soldi, 2. siječnja 1532. godine potvrdio je da je primio sto devedeset devet i pol libara, a 3. rujna iste godine potvrdio je isplatu još dvjesto dvadeset šest libara i sedamnaest soldi. Ipak, izgleda da je još jednom došlo do zastoja u gradnji, pa se Jakov okrenuo privatnim narudžbama te se 19. travnja 1532. godine obvezao šibenskom građaninu Jeronimu Naradiniću da će mu do konca svibnja od vlastitog kamena koji se nalazi na šibenskoj obali izraditi balkonatu poput one na dućanu zlatara Jakova Fosića. Međutim, izgleda da se majstorovo zdravlje počelo kvariti ili je zbog nekih drugih razloga njegova radna sposobnost bila umanjena, o čemu svjedoče sitni dugovi, zalaganje različitih predmeta i sporenje s bratom, a u konačnici i to što su još za njegova života zastupnici katedrale posao na konačnom dovršenju graditeljskih radova povjerili drugom majstoru. Premda i dalje razmjerno oskudni, podatci o značajnim isplatama za rad na katedrali, makar ni u jednom od dokumenata nisu navedeni konkretni poslovi na gradnji, jasno potvrđuju da Jakov Bartulov nije samo formalno nasljedio svog oca na funkciji protomajstora, nego je doista nastavio gradnju, zacijelo upravo dovršavanje svođenja crkve, s obzirom na to da ukupna količina novca koju je primio svjedoči da nisu bili u pitanju neki sitni poslovi nego vrlo ozbiljni zahvati. Mlađi sin protomajstora Bartula, Frane Bartulov iz Mestre (Keko iz Padove, Frane iz Padove) u stručnoj je literaturi još i više zanemaren, a različito bilježenje njegova imena u arhivskim spisima stvorilo je dodatnu zbrku oko njegova identiteta. Međutim, detaljniji uvid u arhivsku građu otkriva da su Frane (Keko ‒ Checho) iz Padove i Frane Bartulov iz Mestre ista osoba, ujedno i važna ličnost u okviru šibenskih kamenarskih krugova druge četvrtine 16. stoljeća. Keko se, s različitim inačicama imena, u arhivskoj građi spominje u više od stotinu dokumenata, u vremenu od 1528. do 1566. godine, koji puno otkrivaju o majstorovu životu, djelatnosti, ali i vezama s drugim istaknutim ličnostima šibenskog kamenarskog kruga. Surađivao je s bivšim učenikom svog oca, Franom Dismanićem, s kojim je bio i u rodbinskom odnosu, pa su se 14. ožujka 1532. godine zajednički obvezali izraditi oltar u crkvi Sv. Frane. Zacijelo je ta povezanost potjecala još iz vremena kada su obojica radili na katedrali pod rukovođenjem Kekova oca. Naime, Frane Bartulov iz Mestre je 8. prosinca 1534. godine potraživao od zastupnika katedrale plaću za posao koji je radio sa svojim ocem na dvadeset šest stopa korniža i svoda, što mu je i isplaćeno. Dana 11. studenoga 1535. godine obvezao se, zajedno s Franom Dismanićem i Ivanom Sisanom (Ivanom Petrovim Mestričevićem) izraditi neke stupiće, kapitele i baze za crkvu Sv. Marije u Lanzianu, a 18. travnja 1543. godine zabilježeno je da je, zajedno s Dismanićem, koji je tada bio protomajstor gradnje tvrđave Sv. Nikole, radio na toj utvrdi. Najvažniji dokumenti o radu Frane (Keka) Bartulova su oni vezani uz angažman na radovima na dovršavanju katedrale, počevši od 16. veljače 1545. godine kada je kao plaću za neke kamene kvadre od zastupnika katedrale dobio srebrnu pernicu. Ipak, još se neko vrijeme bavio različitim poslovima pa se početkom srpnja obvezao Albertu de Betinu isporučiti deset prozora, jednu škafu i dvadeset stuba, a tijekom 1546. i 1547. godine zabilježene su isplate za njegove radove na šibenskoj Novoj crkvi (kamen za oluke, balkonate). No već 25. ožujka 1547. Keko se obvezao zastupnicima katedrale dovršiti rad na 350 mendulatnih ploča koje su u katedrali, pripremljene za popločenje, te isporučiti još 400 bijelih ploča. Za taj je posao 4. siječnja 1458. godine primio isplatu od 145 libara, a 22. prosinca iste godine primio još 260 libara za radove na popločenju katedrale. Dana 1. travnja 1549. godine primio je od prokuratora fabrike katedrale Sv. Jakova 172 libre i 12 soldi, od čega 50 libara i 10 soldi kao ostatak isplate za 414 ploča od breče za pločnik katedrale te 122 libre i 2 solda za četiristo i sedam ploča od bijelog kamena, za iznos od trideset libara za centinarij, a 26. studenog iste godine isplaćen je za izradu 594 ploča. Premda temeljem navedenih ugovora i isplata nije moguće sasvim precizno rekonstruirati Kekove radove na popločavanju katedrale, zabilježena količina kamenih ploča potvrđuje da je izradio praktički cjelokupan pločnik. Nakon tih radova ponovno se okrenuo drugim poslovima, pa se 27. svibnja 1552. godine, zajedno sa sinom Andrijom, obvezao isporučiti obrađeni kamen za Novu crkvu, 8. svibnja 1555. godine Teodoziju Gabelotu kamen za brojna vrata i prozore, a 20. veljače 1556. godine kirurgu Mihovilu Sasofčiću kamen za četvora vrata, balkonatu i deset prozora. Također se, zajedno s bračkim klesarima braćom Brasolić, 27. lipnja 1557. godine obvezao isporučiti kamene okvire za vrata i prozore šibenskog lazareta. Konačno, 12. prosinca 1558. godine Keko se obvezao Dijani, ženi Frane Dismanića, da će umjesto njega dovršiti grobnicu pokojnog biskupa Ivana Lucija (Štafilića) u šibenskoj katedrali. Brojne ostale arhivske vijesti o mlađem sinu protomajstora Bartula otkrivaju osobujnu ličnost, povezanu sa svim značajnijim protagonistima šibenskog kamenarskog kruga, ujedno i jednog od najistaknutijih majstora klesara tog doba. Kekov sin Andrija radio je zajedno s ocem, a, po svemu sudeći surađivao i s Franom Dismanićem. Međutim, umro je razmjerno mlad (prije oca), pa nije stigao razviti ozbiljniju karijeru. Još jednu enigmatičnu ličnost vezanu uz dovršenje šibenske katedrale predstavlja Ivan Petrov Mestričević. Početna zabuna potječe iz pogrešno transkribiranog prezimena u jedinom do sada poznatom dokumentu, onom od 22. siječnja 1535. godine, vezanom uz dovršenje pročelja šibenske katedrale i izradu manje rozete, pa je tako u stručnoj literaturi zabilježen kao 'Ivan Mastičević iz Zadra', bez ikakvog pokušaja da ga se dovede u vezu s poznatim zadarskim kiparom splitskog podrijetla, Petrom Ivanom Mestričevićem. Međutim, točnija transkripcija majstorova prezimena, u kombinaciji s drugim dokumentima u kojima se javlja, sasvim jasno potvrđuje da je riječ o sinu Petra Mestričevića. Ipak, to što se u arhivskoj građi javlja s različitim inačicama imena (Ivan, Ivaneto, Zaneto), bez navođenja prezimena, rijetko s naznačenim imenom oca, a najčešće pod nadimkom Sisan (Sišan, Siše), uvelike otežava sasvim pouzdanu identifikaciju. Ipak, moguće je utvrditi da se Ivan u šibenskoj arhivskoj građi pojavljuje u desetak dokumenata, prvi put u do sada nepoznatom ugovoru od 16. travnja 1534. godine kada se (zabilježen kao Ivaneto iz Zadra) obvezao u roku od dva mjeseca izraditi korniž i završni svod katedrale, za iznos od dvadeset dukata. Za njega je pritom jamčio klesar Frane Dismanić. Dakako, kada se dva navedena dokumenta dovedu u međusobnu vezu, očito je da je upravo Ivan Mestričević dovršio graditeljske radove na šibenskoj katedrali, posljednji segment svoda i gornji dio pročelja, s manjom rozetom. Uz to, već je navedeno da se (zabilježen kao Ivan Sisan), zajedno s Kekom Bartulovim i Franom Dismanićem, 11. listopada 1535. godine obvezao izraditi stupiće za crkvu Sv. Marije u Lanzianu, a u Šibeniku se posljednji put spominje 30. prosinca 1536. godine. Nažalost, o njegovoj eventualnoj djelatnosti u drugim dalmatinskim gradovima za sada nema poznatih podataka, pa je moguće samo nagađati o razlozima zašto je upravo on angažiran za dovršenje šibenske katedrale. Već spominjani Frane Ivanov Dismanić, izdanak šibenske kamenarske porodice, prvi se put u arhivskoj građi pojavljuje 1520. godine u Dubrovniku, naveden kao učenik protomajstora Bartula. U šibenskoj se građi spominje u više od dvjesto dokumenata, u vremenu od 1525. do 1569. godine, iz kojih je moguće očitati njegovu istaknutu ulogu u svim važnijim događanjima vezanim uz kamenarsku struku u drugoj četvrtini 16. stoljeća. Frane je početkom 1537. godine bio angažiran na gradnji gradske lože, vjerojatno kao voditelj radova, a kao protomajstor gradnje tvrđave Sv. Nikole naveden je u poznatom dokumentu od 22. listopada 1540. godine kada se splitski kipar Dujam Rudičić obvezao isklesati likove Sv. Nikole i lava Sv. Marka po nacrtu Giangirolama Sanmichelija. Međutim, brojni drugi dokumenti otkrivaju da je titulu protomajstora tvrđave Sv. Nikole obnašao godinama ‒ posljednji je put tako tituliran 2. kolovoza 1564. godine. Također, nekolicina šibeskih dokumenata nedvojbeno potvrđuje da je upravo on onaj "Frane iz Šibenika", koji je sa sinom Ivanom i nećakom (Andrijom Kekovim?) obavljao značajne radove na zbornoj crkvi u Mola di Bari, te bio izuzetno cijenjen na suprotnoj obali Jadrana. O njegovu učešću u radovima na gradnji šibenske katedrale moguće je tek nagađati, ali zasigurno je sudjelovao u prvoj kampanji Bartula iz Mestre, kao njegov učenik i pomoćnik. Osim već navedenih radova za crkvu Sv. Frane (zajedno s Kekom Bartulovim) i za crkvu Sv. Marije u Lanzianu (s Kekom Bartulovim i Ivanom Mestričevićem) treba istaknuti njegov angažman i na nekim drugim radovima u Šibeniku. Tako se, zajedno s bračkim klesarom Jurjem Barsolićem 20. travnja 1556. godine obvezao izvršiti opsežne radove na kući Petra Mihetića Dragoevića, a 7. rujna iste godine, zajedno s klesarom Matejem iz Klisa u potpunosti pregraditi fasadu te kuće okrenutu moru. U međuvremenu, 4. kolovoza, Frane se, kupujući od šibenskih franjevaca vrt izvan gradskih zidina, obvezao dio cijene isplatiti radom na zvoniku njihove crkve. Franin angažman na radovima na zbornoj crkvi u Mola di Bari potvrđuju dokumenti vezani uz njegov odlazak u Apuliju koncem 1550. godine, a tamo se po svemu sudeći zadržao nekoliko godina. Drugu ozbiljniju kampanju Franinih radova u Apuliji možemo okvirno datirati između 1558. i 1564. godine. No, osim titule protomajstora tvrđave Sv. Nikole i podataka o ozbiljnom angažmanu na suprotnoj obali Jadrana, važnost uloge Frane Dismanića u onodobnim šibenskim kamenarskim krugovima otkrivaju brojni podatci o različitim vezama sa svim istaknutijim majstorima klesarima, bilo rodbinskim, bilo vezanim uz jamstva, zajedničke radove, procjenu nečijeg rada ili jednostavno zajednička pojavljivanja u najrazličitijim prilikama. A upravo pripovijest koju o životu i radu Frane Dismanića otkriva arhivska građa, njegova povezanost sa svim najvažnijim gradnjama, čudesno razgranate veze s drugim majstorima klesarima, ali i odnosi unutar obitelji i ličnost njegove žene Dijane na određenoj razini ilustriraju čitavo doba, vrijeme koje je donijelo promjene, ali uspjevalo sačuvati tradicionalne vrijednosti. Franin sin Ivan naslijedio je očev zanat, radeći najprije s njim a zatim samostalno, na nekim važnim poduhvatima, da bi se konačno i sam uključio u priču o šibenskoj katedrali kada je 20. srpnja 1566. ugovorio radove na popravku njezina pokrova. Uz navedene najvažnije ličnosti i podatke o njihovoj djelatnosti, arhivska građa otkriva i veliko mnoštvo podataka i o drugim majstorima klesarima, među kojima treba posebno istaknuti već spomenutog Mateja iz Klisa (Ozrinića), zatim članove bračkih porodičnih radionica koji su djelovali u Šibeniku ili radili za šibenske naručitelje ‒ Jakova i Bartula Radojkovića te Jurja i Šimuna Barsolića (Bražolića), ali i članove tradicionalnih šibenskih kamenarskih porodica ‒ Jadrijevića, Hreljića i Hromčića (Kromčića). Što se pak tiče šibenske katedrale, kombinacija novostečenih arhivskih spoznaja i analize načina klesanja dekorativnih elemenata, prije svega vijenca pod svodom glavnog broda, omogućava i nešto jasniju predodžbu ukupnog procesa dovršavanja i radova u posljednjoj fazi njezine gradnje te ulogu pojedinih majstora, pri čemu je moguće razriješiti neke dosadašnje nepoznanice, ali ukazati i na neke olako izrečene tvrdnje koje se nekritički ponavljaju. Premda i dalje opterećena ponekim dvojbama i nedoumicama, takva predodžba ipak zaokružuje ukupnu sliku rasta i trajanja šibenske katedrale u vremenu, makar se to ponekad odvijalo i u izrazito teškim povijesnim okolnostima. Također, brojni do sada nepoznati podatci o djelatnosti šibenskih klesara otvaraju put boljem sagledavanju ukupne razvijenosti kamenarske djelatnosti u Šibeniku u prvoj polovini 16. stoljeća, ukazujući na daleko življu aktivnost nego se to do sada pretpostavljalo. Iako ta djelatnost očito nije bila na razini one iz druge polovine 15. stoljeća, arhivske vijesti o radu brojnih majstora klesara i njihovim angažmanima na gradnji kuća ukazuju na potrebu za sustavnijim istraživanjima ukupnog procesa gradogradnje u Šibeniku tijekom ranog novog vijeka.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest umjetnosti

POVEZANOST RADA