Naslov
Hilički poluotok u antici
(The Hyllic Peninsula in Antiquity)

Autori
Huljev, Ivan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, diplomski

Fakultet
Odjel za povijest

Mjesto
Zadar

Datum
26.02

Godina
2016

Stranica
46

Mentor
Kurilić, Anamarija

Ključne riječi
Antička povijest ; Hilički poluotok ; grčka predaja ; grčko svetište ; Diomed ; romanizacija
(Ancient history ; Hyllic Peninsula ; Greek tradition ; Greek sanctuary ; Diomedes ; Romanization)

Sažetak
Poznato je pet izvora koji spominju Hilički poluotok, četiri grčka i jedan rimski. To su Pseudo-Skilak, Apolonije Rođanin, Pseudo-Skimno, Apolodor Atenjanin i Plinije Stariji. Stanovnici Hiličkog poluotoka Hili, koji su se tako ili slično zvali kad su došli u kontakt s Grcima, pa su Grci konstruirali mitološku priču koja govori o Heraklovom sinu Hilu, koji je, prema mitološkom predlošku koji se javlja u Pseudo-Skilaka i Pseudo- Skimna, naselio Hile na istoimenom poluotoku, a prema Apoloniju Rođaninu tamo je i ubijen od strane Mentora, za što se pretpostavlja da je odraz sukoba između Liburna i Hila, stanovnika Hiličkog poluotoka. Postoji mogućnost da su Hilima i Hiličkom poluotoku Grci već ranije dali im poznato ime. Nekoliko suvremenih pisaca tražilo je mitološki Hilički poluotok na raznim područjima Dalmacije. Danas je prihvaćeno da je to prostor između Šibenika i Kaštelanskog zaljeva, ili, što sam i sam prihvatio, prostor između Morinjskog zaljeva i mjesta Marine kraj Trogira. Kod Pseudo-Skilaka i Pseudo-Skimna nalazimo podatak da je Hilički poluotok nešto manji od Peloponeza. Iza te usporedbe vjerojatno se krije imaginacija grčkih istraživača / putnika koji su tu vijest zabilježili. Kako smo vidjeli ljudi sa sobom nose u memoriji već poznate stvari koje projiciraju na novim područjima, te često vide djelić nekog područja, a onda ostalo imaginiraju. Vjerojatno se to dogodilo kod usporedbe onog što se danas smatra Hiličkim poluotokom (područje od Morinjskog zaljeva do Marine) i Peloponeza, gdje je viđen dio obale sličnih morfoloških karakteristika. “Periegeza” i “Periplus” uz podatak o veličini spominju i petnaest polisa na Hiličkom poluotoku, za koje se smatralo da predstavljaju gradove, iako je R. Katičić pomišljao, a I. Babiću i tvrdio da bi se moglo raditi o gradinama. Novijim istraživanjima riječi polis pokazalo se da se ona koristi i za utvrđenja i utvrđena naselja u arhaičnom razdoblju, ali rijetko i u helenizmu. Iz toga možemo izvući jače argumente da se zaista radilo o gradinama. Koje su to od dosad utvrđenih 30 gradina na području Hiličkog poluotoka, zbog manjka podataka, tj. zbog njihove slabe istraženosti, za sada to ne možemo ni pretpostaviti. Također brojka može biti imaginirana. Kako se čini prema novijim arheološkim istraživanjima, na području poluotoka postojala su dva svetišta, od kojih je jedno sigurno potvrđeno na položaju koji se identificira s Plinijevim Doimedovim rtom i nalazi se na rtu Ploča, što su nedvojbeno dokazali grafiti na keramičkim posudama koji svjedoče o posveti Diomedu. Drugo pak, još uvijek samo pretpostavljeno svetište je u špilji sv. Filipa i Jakova, gdje su pronađeni ostaci helenističkih i rimskih posuda. Na jednoj posudi je grafit koji još nije dešifriran i objavljen. Ovaj položaj bi se možda mogao povezati s jednim mjestom kod Apolonija Rođanina, gdje spominje podzemlje u kojem se čuva Apolonov tronožac kraj hiličkog grada Agane, što je pretpostavljao i L. Jelić. Prema sada dostupnim podacima možemo donekle zaključiti da na ovom prostoru u 1. st. dolazi do intenzivne romanizacije o čemu svjedoče razni rimski ostaci, ponajčešće arhitekture i keramičkih ulomaka, ali i nadgrobnih i epigrafskih spomenika, te skulpture, kao i cesta, te putnih postaja. U drugoj polovici 1.st.pr.Kr. Diomedovo svetište gubi na značenju, vjerojatno zbog novonastalih političkih okolnosti, koje su djelovale na novi načini privređivanja, promjena ruta, boljih kopnenih veza i slično. Također, već ranije se u izvorima više ne spominju ni Hili, ni Hilički poluotok, što je možda razlog nesačuvanosti nekih izvora, ali i boljeg poznavanja tog područja što je možda dovelo do zanemarivanja grčkih mitoloških priča, i rezultat je spomena zajednice Tariota koje spominje Plinije, a za koje nalazimo potvrde u dva terminacijska natpisa u živoj stijeni na Brdu Bljučevica kraj Rastovca i kraj crkve sv. Marije u Bilizni Gornjoj, koji nastaju u 1. st. Odbačene su mogućnosti da je treći natpis nađen u Grebaštici, na temelju čega se tražila sjeverna granica njihovog teritorija.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest, Arheologija

POVEZANOST RADA