Naslov
Javno i političko djelovanje Ciceron
(Cicero's public and political activities)

Autori
Gerstman, Slavica

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, diplomski

Fakultet
Odjel za povijest

Mjesto
Zadar

Datum
26.02

Godina
2016

Stranica
104

Mentor
Kurilić, Anamarija

Ključne riječi
Antička povijest ; Ciceron
(Ancient history ; Cicero)

Sažetak
Marko Tulije Ciceron je rođen u viteškoj obitelj u Arpinumu 106. god pr. Krista. Rane godine proveo je dijelom u rodnom mjestu, a dijelom u Rimu gdje je nastavio obrazovanje započeto u Arpinumu. U tom je razdoblju upoznao svog doživotnog prijatelja Atika. Tijekom osamdesetih godina pr. Kr. započeo je svoju skromnu vojnu karijeru služivši pod Pompejem Strabonom, a nakon toga pod Sulom. Međutim, taj dio karijere nikada nije naglašavao. Njegov politički cilj bio je obnoviti sjaj stare Republike iz doba Scipiona te ostvariti jedninstvo među višim slojevima društva – vitezovima i senatorima. Prvi bitniji slučaj bila je obrana Seksta Roscija od Amerije koji je bio optužen za ubojstvo svoga oca. Uspio je obraniti Seksta što mu je priskrbilo slavu i osiguralo potporu javnosti. U ljeto 76. god. pr. Kr. Ciceron je izabran za funkciju kvestora i dodijeljeno mu je jedno od dva kvestorstva na Siciliji sa sjedištem u Lilibeju. Boravak na Siciliji iskoristio je za stvaranje čvrstih veza u provinciji, te se nadao da će savjesnim upravljanjem steći slavu o kojoj će glas doći sve do Rima. Kada se to, na njegovu žalost, nije dogodilo, odlučio je da više nikada neće napuštati Rim. Po povratku sa Sicilije bio je tužitelj Gaja Vera kojega se teretilo za iznudu u provinciji. To suđenje Ciceronu je moglo donjeti brojne prednosti kao što su osobna promidžba i prilika da se nađe u ringu s Hortenzijem, tada vodećim rimskim odvjetnikom. S druge strane, ako bi izgubio slučaj to bi vrlo vjerojatno predstavljalo golem zastoj u njegovoj karijeri jer je moguće da bi Ver, ako bi bio oslobođen optužbi, bio izabran za konzula. Nakon što je Ver osuđen, Ciceron je objavio sedam govora koji, između ostalog, pružaju raspravu o Verovim optužbama. Dužnost edila uspješno je obavljao 68. god. pr. Krista. Za to se vrijeme nastavio baviti odvjetništvom o čemu svjedoči djelomično sačuvan govor u obranu Marka Fonteja kojemu se, kao i Veru, sudilo za iznudu. Pretorsku službu obavljao je 66. god. pr. Kr., a glavna zadaća mu je bila suđenje u kaznenim parnicama. U tom je razdoblju odažao govor podške zakonu kojim bi se Pompeju Velikom dale izvanredne ovlasti za rat protiv Mitridada. Takva akcija bila je popularna među narodom i vitezovima, pa je na taj način zadobio i njihovu podršku. I u ovo vrijeme se nastavio baviti odvjetništvom. Branio je Aula Kluencija Habita i tom je prilikom održao govor koji je oslikava njegovo političko stajalište, odnosno potrebu stvaranja jedinstva među višim slojevima – concordia ordinum. Za konzula je izabran na izborima 65. god. pr. Kr., a kolega mu je bio Gaj Antonije Hibrida. Na tim je izborima kandidat bio i Lucije Sergije Katilina koji je, pošto je smatrao da je konzulstvo njegovo pravo koje mu je oduzeto, skovao urotu. Razotkrivanje te urote Ciceronu je priskrbilo slavu, ali ga je i kasnije koštalo progonstva jer je bez suđenja dao pogubiti urotnike. Osim toga, iz ovog razdoblja imamo sačuvan Ciceronov govor kojim je ustao protiv Rulovog prijedloga o agrarnoj reformi. Godine nakon konzulstva često se smatraju razdobljem Ciceronovog političkog neuspjeha. Cijelokupna situacija u Rimu se drastično mijenjala. Cezar, Pompej i Kras su sklopili savez, nama poznat kao prvi trijumvirat i Ciceron je propustio priliku da im se pridruži. U Publiju Klodiju Pulheru ranije je stekao smrtnog neprijatelja koji je sada činio sve kako bi Cicerona riješio političke moći i utjecaja. Na koncu je to i uspio, a Ciceron je morao, radi ranije navedenog razloga, otići u progonstvo 58. god. pr. Krista. Na poziv Senata, 57. god. pr. Kr. se trijumfalno vratio u Rim, ali njegova politička moć više nije mogla dosegnuti prijašnju razinu. Situacija u Rimu u to vrijeme bila je daleko od sređene. Tenzije među Pompejem i Krasom su sve više rasle, a to se očititovalo u sukobima i fizičkim obračunima Milonovih ljudi koji su podržavali Pompeja i Klodijevih ljudi koji su podržavali Krasa. Međutim, na konferenciji u Luki trijumviri su obnovili i učvrstili savez, nakon čega Ciceronu nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti političku situaciju takvu kakva jest. Vrijeme političke slobode bilo je gotovo i od sada je Ciceron djelovao u službi trijumvira. U tim se godinama Ciceron, koliko je bilo moguće, povlačio iz političkog života kako bi se posvedio literarnim studijama. Pisao je teoretske radove o politici i političkim uvjerenjima, kao što su De re Publia gdje zarrađuje ideje političkog ustava, De oratore, kojemu je svrha objasniti koje kvalitete treba posjedovati dobar govornik ; također, započeo je pisanje djela De legibus, u kojemu objašnjava koje zakone treba imati idealna država. Nešto političke slobode uspio je vratiti na suđenju ranije spomenutom Milonu koji je bio osuđen za ubojstvo Ciceronovog smtrnog neprijatelja Klodija. Govor koji je tom prilikom održao često se smatra njegovim najboljim objavljenim govorom iako nije uspio obraniti Milona. Nedugo nakon tog suđenja Ciceron je ponovno morao napustiti Rim jer je na snagu stupio zakon prema kojemu je trebalo čekati pet godina od obavljanja funkcije u Rimu do preuzimanja uprave nad provincijom. Kako bi se popunila praznina koja je na taj način nastala, svi senatori koji do tada nisu upravljali provincijama morali su to učiniti sada. Dodijeljena mu je Kilikija u koju je otputovao 51. god. pr. Kr. i tamo nije namjeravao ostati niti dana više nego što je bilo potrebno. Do njegovog povratka u Rim situacija se ponovno drastično mijenjala. Napetosti između Cezara i Pompeja su sve više rasle i situacija se činila sve bezizglednijom. Činilo se da je otvoren sukob neizbježan. Za Cicerona je to predstavljalo poserban problem jer je to značilo da po povratku iz provincije mora otvoreno izabrati stranu za što u tom trenutku nije bio spreman. Kada je građanski rat započeo Ciceron još uvijek nije jasno odabrao stranu. Često je zbog te politike oklijevanja bio kritiziran. Nadgedanje Kampanije, zadatak koji mu je dodijelio Senat jer još nije bio raspustio svoje legije, dalo mu je još malo vremena prije odluke kojoj će strani prići. Na koncu je ipak odlučio slijediti svoja dotadašnja uvjerenja i pridružio se Pompejevoj strani. Ciceronova uloga u građanskom ratu nije bila od prevelikog značaja, njegova odluka da se pridruži Pompeju donešena je, prema svih kriterijima, prekasno. Osim toga, odustao je od savezništva s Pompejem, a nakon bitke kod Farsala odustao je i od sudjelovanja u ratu. Odlučio se vratiti u Rim, ali to nije mogao učiniti dok nije dobio službeni oprost od Cezara. Nakon što je dobio oprost vratio se u Rim, ali mogućnosti za slobodno političko djelovanje bile su gotovo nikakve. U takvoj situaciji odlučio se posvetiti svojim studijama. Vjerovatno je u to vrijeme završio svoju povijest rimskog govorništva poznatu pod nazivom De claris oratibus. Na iznenađenje svih Cezar, pobjednik u ratu, je odlučio provoditi politiku popustljivosti. To jasno demonstrira činjenica da je podijelio oprost Marcelu, dotadašnjem velikom neprijatelju. Tom prilikom Ciceron je održao govor kojim slavi Cezara i njegovu politiku. Nade u uspostavljanje republike ponovno su se rodile. Međutim, stanje se ubrzo ponovno promijenilo. Cezar je 44. god. pr. Kr. bio ubijen i na pomolu je bio novi građanski rat. Marko Antonije je Cicerona optužio za sudjelovanje u uroti protiv Cezara što je nagnalo Cicerona da se brani. U govorima poznatim pod zajedničkim nazivom Filipike branio je sebe i napadao Marka Antonija kao uzurpatora i rušitelja Republike. Nije mogao mnogo učiniti jer je Antonije sklopio savez s Lepidom i Oktavijanom poznat kao drugi trijumvirat. U proskripcijama koje su uslijedile stradao je i Ciceron koji je ubijen 7. prosinca 43. god. pr. Kr., a njegove ruke i glava su, prema Antonijevom naređenju, izloženi na rostri s koje je on držao vatrene govore protiv Antonija.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA