Naslov
“Vjeroispovijest i jezik kao konstrukti identiteta u pismima Propagandinih misionara u XVII. i XVIII. stoljeću”
("Religion and language as constructs of identity in the letters of Propaganda missionaries in the 17th century. and XVIII. century")

Autori
Mrdeža Antonina, Divna

Izvornik
Umjetnost riječi (0503-1583) LVI (2012), 3-4; 115-144

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
vjeroispovijest, identitet, 17. stoljeće, 18. stoljeće, imagologija
(religion, identity, 17th century, 18th century, imagology)

Sažetak
U članku se propituju opaske i razmišljanja o identitetu zajednice u epistolografiji i u dedikacijskim poslanicama nekolicine istaknutih hrvatskih vjerskih ideologa i misionara, kao i učinak širenja kršćanskih vjeroispovijesti na razvijanje percepcije o jeziku, kulturnoj i nacionalnoj/etničkoj pripadnosti Hrvata u vremenu neposredno prije i poslije osnivanja Congregatio de propaganda fide, 1622. godine. Znatan analitički dio članka sadrži razmišljanja o otvorenim pitanjima semantičkih polja raznovrsnoga i nesustavnog nazivlja za jezike i govore u ranom novom vijeku. Informativna pisma i dedikacijske poslanice, čija je tema promidžba vjere i vjerskoga dijaloga, posjeduju znatnu građu za istraživanje predodžbi o ulozi jezika u širenju vjeroispovijesti i konkretnih akcija na tom planu, a autori pisama često tretiraju jezik i vjeru kao vezane elemente kulturnoga i nacionalnoga, predliberalnog identiteta. Ideja o zajedništvu vjeroispovijesti intenzivirala se na jugoistoku Europe ponajprije u sklopu djelovanja Lutherove reforme, u kontekstu shvaćanja o nužnosti čitanja Sv. Pisma na vernakularu, potom su je prihvatili i djelatnici katoličke obnove. Razmišljanja vjerskih aktivista u dedikacijskim poslanicama i epistolografiji pokazuju da postoje eksplicirani ideološki konstrukti o jedinstvu jezika Slavena u nekoliko varijanti. Ponajprije, zamisao o hibridnom jeziku zasnovana na živim govorima hrvatskoga i bosanskoga, kakav je sastavio Stjepan Drenoci u pismu za diplomatsku misiju A. Possevina u Rusiji ; potom, standard sastavljen od različitih hrvatskih govora kakav su, s manjim varijantama u prijedlogu, predlagali Aleksandar Komulović i Matija Matulić Alberti. Drugo, hibridan jezik sastavljen od književnoga starocrkvenoslavenskoga i ruskog, prema Levakovićevu projektu koji purificira Matej Karaman ; treće, hibrid hrvatskoga, staroslavenskoga i ruskog jezika kakav predlaže Juraj Križanić ; četvrto, uzimanje jednog živog govora kao standardne osnovice u dvama prijedlozima: s dubrovačkom štokavštinom kao osnovicom, što nudi Bartul Kašić, s mogućnošću umetanja osobina različitih govora ; potom, bosanski govor kao lingua mater svim slavenskim jezicima prema prijedlogu dubrovčanina Stjepana Ružića. Unatoč snažnom političkom interesu za ujedinjenjem katolika i pravoslavnih u borbi protiv Osmanlija, predmnijevanje o jednom jeziku koji će pomoći ujedinjenju vjera Slavena pokazalo se teže ostvarivim, a jezik je od komponente sličnosti u identitetu, u okolnostima stvaranja različitoga kulturno-povijesnoga nasljeđa, postajao komponentom distinktivnog obilježja – identitetom rodnih govora. Upravo političkim akcijama se čvršće vezao uz vjeroispovijesti, pa i u slučaju jedinstvene dijasistemske osnovice, te se kao materijal za gradbu jezika koji je trebao biti alatka za postizanje kršćanske unije, postupno oblikovao u različite jezične standarde čiji proces standardizacije još uvijek traje.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija, Književnost

POVEZANOST RADA