Naslov
Društvo kojeg više nema
(Society that no longer exists)

Autori
Perkov, Ivan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, stručni

Knjiga
Govor Burnjega i Južnoga Primoštena

Urednik/ci
Menac-Mihalić, Mira ; Lukavečki, Vjera ; Perkov, Ivan ; Perkov, Stipe

Izdavač
Naklada Bošković

Grad
Split

Godina
2020

Raspon stranica
11-12

ISBN
978-953-263-589-8

Ključne riječi
govor ; jezik ; Burnji Primošten ; dijelakt ; idiom ; društvo ; sociolingvistika
(language ; Primosten ; dialect ; idiom ; society ; sociolinguistic)

Sažetak
Ova knjiga o govoru jednog malog hrvatskoga kraja asocira me na Preradovićeve stihove o jeziku koji zuji, zveči, zvoni i zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči, na stihove o jeziku roda moga. Uistinu, ovo je primarno knjiga o jeziku, napisana s ciljem očuvanja jednog djelića nacionalnog blaga kojega polako, ali sigurno, guta zaborav. No ovo nije knjiga samo o jeziku, ovo je rad koji daje cjeloviti sociološki presjek jednog društva kojeg više nema. I zato, dok nam u ušima i dalje tutnje i huče spomenuti stihovi, valja nešto reći i o primoštenskom i hrvatskom društvu i promjenama koje su ga zadesile u XX. i XXI. stoljeću. Sociološkim rječnikom rečeno, kulturu jednoga društva u prvom redu čine njegovi simboli, vrijednosti i norme. Društvenim simbolima možemo smatrati sve one označitelje oko čijeg se značenja većina pripadnika društva slaže, a najvažniji je simbol upravo jezik jer se kroz njega usvajaju, održavaju i na nove generacije prenose i vrijednosti i norme i običaji. Ne zove se jezik koji prvi naučimo zaludu materinji. Taj pridjev označava i njegovu važnost i njegovu toplinu. Može se čak reći da istinski članovi društva postajemo upravo u onom trenutku u kojem po prvi put kroz jezik uspijemo artikulirati neku misao. Ta je misao, naravno, najčešće - „mama”. Rečenični primjeri primoštenskoga govora prisutni u ovoj knjizi, u najvećoj su mjeri smješteni u razdoblje autorova djetinjstva, dakle, u pedesete i šezdesete godine XX. stoljeća. Ipak, u njima se odražava i bremenita povijest ovoga kraja. Dva svjetska rata i međuratno razdoblje donijeli su žiteljima primoštenskoga zaleđa mnoge osobne, obiteljske i kolektivne tragedije. Dovoljno je spomenuti da je u II. svjetskom ratu autor izgubio djeda i tri strica pri čemu su svi stradali na različite načine i od različitih vojski. Njegov je otac, po povratku iz rata 1946. u dobi od dvadeset godina preuzeo skrb o tri udovice i petero siročadi, a kasnije i o još četvero vlastite djece koje je sljedećih godina porodila autorova mati. Takvih je, možda i težih i turobnijih sudbina, bilo i u brojnim drugim obiteljima. Nakon drugoga rata uslijedilo je pak razdoblje komunističkog režima koji je primoštenskim težacima često oduzimao ili mizerno plaćao ono malo plodova što ih daje škrta krška zemlja u obliku ulja i vina. Primoštenski se kraj od doba autorova djetinjstva do danas korjenito promijenio, a promjene su bile brze i nemilosrdne. Da smo junacima rečenica iz ovoga rječnika prije pedesetak godina rekli kako će njihov kraj izgledati 2020. godine, oni bi vjerojatno pomislili da smo potpuno poludjeli. Nema više težaka i nadničara, nema ispaše blaga, nema seoskih veselja, kola i plesova, nema starih alata i predmeta pa čak ni odjeće i obuće koju su ti ljudi nosili. Društveni procesi koji su se odvili u zadnjih pedesetak godina nisu karakteristični isključivo za primoštenski kraj, ali su u njemu snažno izraženi. Depopulacija, deagrarizacija, deruralizacija, promjena u strukturi zanimanja, nagla jugoslavenska industrijalizacija pa njezina još naglija propast, ratni vihor, poraće, preorijentacija na turizam kao jedinu i spasonosnu gospodarsku granu – sve su to procesi koji su formirali hrvatsko društvo u kojem danas živimo, a primoštenskom su zaleđu gotovo potpuno zapečatili sudbinu. Novo vrijeme nudi nove izazove, ali i nove prilike. Sve prisutniji rizici u suvremenom društvu upozoravaju da način života koji smo prihvatili, koliko god lagodan naoko bio, nije ni zdrav ni održiv. Na individualnoj je razini bijeg od takvog života moguć upravo odlaskom na selo. Proizvodnjom vlastite hrane, življenjem u skladu s prirodnim zakonima na svježem zraku. Življenjem životom koji se možda može ostvariti odlaskom u napušteno primoštensko zaleđe. Ali bijeg uskoro možda bude potreban i cijelim kolektivima. Odavna je A. Einstein rekao da će se četvrti svjetski rat voditi toljagama jer ćemo u trećem sa zemljom sravniti sve što smo stoljećima gradili. Nadajmo se i vjerujmo da ipak nije bio u pravu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Sociologija

POVEZANOST RADA