Naslov
Pravo intelektualnoga vlasništva kao instrument zaštite tradicijskog znanja i tradicijskih kulturnih izričaja
(Intellectual Property Law as a Tool to Protect Traditional Knowledge and Traditional Cultural Espressions)

Autori
Tea Hasić

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Pravni fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
12.03

Godina
2021

Stranica
304

Mentor
Doc. dr. sc. Ana Rački Marinković

Ključne riječi
tradicijsko znanje ; tradicijski kulturni izričaji ; folklor ; urođeničko znanje ; biopiratstvo ; pravo intelektualnog vlasništva
(traditional knowledge ; traditional cultural expressions ; folklore ; indigenous knowledge ; bio-piracy ; intellectual property law)

Sažetak
Cilj rada je ispitati može li se učinkovita i sveobuhvatna zaštita tradicijskog znanja i tradicijskih kulturnih izričaja (odnosno folklora) ostvariti primjenom konvencionalnih (ili u manjoj mjeri modificiranih) prava intelektualnog vlasništva, kao što su: autorsko i srodna prava, industrijski dizajn, žig, zemljopisne oznake i patent, odnosno primjenom tzv. sui generis prava intelektualnog vlasništva posebno prilagođenih za zaštitu tradicijskog znanja i tradicijskih kulturnih izričaja (tj. folklornih djela). Ili, s druge strane, treba ustanoviti da sveobuhvatnu i učinkovitu zaštitu tradicijskog znanja i tradicijskih kulturnih izričaja, nije moguće ostvariti u okviru prava intelektualnog vlasništva koliko god ga pokušali prilagoditi potrebama i očekivanjima onih koji se za ovakav oblik zaštite zalažu. U uvodnom dijelu rada prikazana je pozadina problema ; metodologija ; terminologija ; predstavljeni su primjeri iz prakse gdje su pojedinci (ili korporacije) iz razvijenih zemalja, zlouporabom konvencionalnog sustava za zaštitu prava intelektualnog vlasništva, prisvojili (ili pokušali prisvojiti) tradicijsko znanje ili tradicijske kulturne izričaje koji potječu iz njima udaljenih zemalja ; predstavljena su najznačajnija očekivanja koja od sustava za zaštitu tradicijskog znanja i folklora imaju njihovi baštinici i sl. U drugom su poglavlju osnovne karakteristike isključivih prava intelektualnog vlasništva uspoređene s osnovnim obilježjima tradicijskog znanja i tradicijskih kulturnih izričaja te je ratio legis prava intelektualnog vlasništva uspoređen s ciljevima koje (putem sustava za zaštitu tradicijskog znanja i folklora) žele ostvariti njihovi baštinici. U trećem poglavlju provedeno je istraživanje koje je imalo za cilj ustanoviti mogu li se barem određeni segmenti (odnosno pojavni oblici) tradicijskog znanja i/ili tradicijskih kulturnih izričaja štititi putem konvencionalnih prava intelektualnog vlasništva, kao što su: autorsko i srodna prava, patent, industrijski dizajn, žig i zemljopisne oznake. Paralelno se istražuje i je li moguće, pozivanjem na konvencionalna prava intelektualnog vlasništva u objektivnom smislu, spriječiti treće osobe da protupravno (tj. zlouporabom prava intelektualnog vlasništva) prisvajaju tradicijsko znanje ili tradicijske kulturne izričaje čiji tvorci nisu. U četvrtom poglavlju analiziraju se tri regionalna i šest nacionalnih izvora prava kojima su uspostavljena sui generis prava nad tradicijskim znanjem i/ili tradicijskim kulturnim izričajima (odnosno, nad nekim njihovim segmentima) posebno prilagođena za njihovu zaštitu. Riječ je o rješenjima koja su (uglavnom) primjenjiva na nacionalnoj razini, ali koja ne mogu spriječiti zlouporabe koje se događaju u inozemstvu – što takve sustave čini nedostatnima. U istom je poglavlju analizirana i mogućnost proširenja regionalnih ili nacionalnih rješenja na međunarodnu razinu (putem međunarodnog izvora prava obvezujućeg karaktera). Međutim, zaključeno je da usvajanje takvog instrumenta nije izgledno u skorašnjem periodu – iz razloga što među državama nije moguće ostvariti konsenzus po pitanju koje bi tradicijsko znanje, odnosno tradicijske kulturne izričaje, trebalo štititi ; na koji način ; u kojem periodu, i sl. U petom poglavlju, tj. u zaključku, ističemo kako se sveobuhvatna zaštita tradicijskog znanja i tradicijskih kulturnih izričaja ne može ostvariti konvencionalnim sustavima za zaštitu prava intelektualnog vlasništva – kojima se mogu štititi tek neki fragmenti tradicijskog znanja ili tradicijskih kulturnih izričaja (npr. suvremena folklorna djela) ili je zaštita tek neizravna (npr. kada se kao žigovi ili zemljopisne oznake štite nazivi ili oznake kojima se tradicijski proizvodi označavaju). Sui generis prava, usvojena u nekim zemljama svijeta (uglavnom s područja Afrike i južne Amerike) posebno prilagođena za zaštitu tradicijskog znanja i/ili tradicijskih kulturnih izričaja nedostatna su – iz razloga što ne mogu spriječiti zlouporabe koje se događaju u inozemstvu, a nije izgledno da će ih biti moguće proširiti na globalnu razinu putem međunarodnog instrumenta obvezujućeg karaktera. Pripadnici tradicijskih zajednica i dalje trebaju inzistirati na zaštiti koja bi se njihovom tradicijskom znanju i folkloru morala osigurati. Međutim, nije izgledno da će nad navedenom nematerijalnom imovinom uspjeti steći subjektivna i isključiva prava koja bi se priznavala i ostvarivala diljem svijeta. Čini se da bi trebali početi inzistirati na mjerama čija je implementacija u međunarodne izvore prava (obvezujućeg karaktera) izglednija – kao što su mjere ograničavajućeg karaktera, koje imaju za cilj spriječiti protupravno prisvajanje i uvredljivu uporabu tradicijskog znanja i tradicijskih kulturnih izričaja – čime bi njihovi neekonomski interesi nad nematerijalnom kulturnom baštinom, u velikoj mjeri bili zadovoljeni.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pravo

POVEZANOST RADA