Naslov
RIZICI I INTERVENCIJSKE POTREBE OBITELJI UKLJUČENIH U FAMRESPLAN ISTRAŽIVANJE
(RISKS AND INTERVENTION NEEDS OF THE FAMILIES INVOLVED IN THE FAMRESPLAN RESEARCH)

Autori
Mirosavljević, Anja ; Koller-Trbović, Nivex

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, prošireni sažetak, znanstveni

Izvornik
KNJIGA SAŽETAKA I RADOVA ZAVRŠNA KONFERENCIJA PROJEKTA “SPECIFIČNA OBILJEŽJA OBITELJI U RIZIKU: DOPRINOS PLANIRANJU KOMPLEKSNIH INTERVENCIJA” (FamResPlan) / Žižak, Antonija ; Maurović, Ivana ; Borić, Ivana - Zagreb : Zagreb: Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2019, 21-26

Skup
Završna konferencija projekta „Specifična obilježja obitelji u riziku: doprinos planiranju kompleksnih intervencija“ (FamResPlan)

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 22.11.2019

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
rizici ; potrebe ; obitelj u riziku ; problemi u ponašanju
(risks ; needs ; family at risk ; behavior problems)

Sažetak
Rad se bavi prezentacijom analize podataka na temu rizika obitelji, iskustava i doživljaja sudionika o dosadašnjim poduzetim intervencijama s obitelji/djetetom, preporukama za intervencije/sustav od strane samih obitelji dobivenih primjenom kvantitativnog i kvalitativnog pristupa u okviru projekta FamResPlan s krajnjom svrhom definiranja intervencijskih potreba obitelji u riziku. Istraživački cilj u okviru kvantitativnog dijela istraživanja bio je utvrditi obilježja i razine rizika na uzorku od 122 djece i roditelja/obitelji koji su radi problema u ponašanju djeteta od 2015. do 2019. godine bili uključeni u neku od intervencija u sustavu socijalne skrbi ili zdravstva primjenom Liste za procjenu razvojnih rizika djeteta (Ajduković, M., Ajduković, D., Sladović Franz i Laklija, 2014). Deskriptivna analiza podataka prikupljenih Listom pokazuje da su roditelji procijenjeni najrizičnijima na sljedećim varijablama: • izražene emocionalne i psihičke poteškoće roditelja kao posljedica visoke izloženosti obiteljskom ili/ i roditeljskom stresu i kriznim situacijama (M=1, 31 ; SD=1, 084, odnosno 46% je srednje i visoko rizično) • nerazumijevanje razvojnih/emocionalnih potreba djeteta/djece (M=1, 29 ; SD=1, 044, odnosno 45% ispitanika je srednje i visoko rizično). • izostanak materijalne, emocionalne i organizacijske podrške proširene obitelji, rodbine ili/i prijatelja (M=1, 03 ; SD=1, 098 ili 37% procijenjeno srednje i visoko rizično) • siromaštvo, vrlo loše materijalne i stambene okolnosti (M=0, 95 SD=1, 163 ; odn. 32% srednje i visoko rizično). • povijest kontakata sa socijalnim/drugim službama (M=0, 93 ; SD=1, 245, gdje je 31% roditelja srednje i visoko rizično) • nepovoljna povijest roditelja (izloženost nasilju i drugim oblicima traumatizacije, odrastanje izvan vlastite obitelji i sl.) (M=1, 01 ; SD=1, 194, ili 31% srednje i visoko rizično) Diskrecijska procjena stručnjaka ukupne razine rizika roditelja (M=2, 5 ; SD=3, 0) pokazuje kako je 22% obitelji u visokom riziku, 28, 4% u srednjem, 27, 5% niskom, a za 22% obitelji je procijenjeno da ne postoji rizik. U odnosu na obilježja i ponašanja djece, uočljivo je da su najzastupljenije sljedeće procijenjene teškoće djeteta: • internalizirani problemi ponašanja i doživljavanja djeteta (M=1, 67 ; SD=1, 117 ili 59% srednje i visoko rizičnih) • eksternalizirani problemi (M=1, 28 ; SD= 1, 116 ; 46% ili srednje i visoko rizični), • teškoće u učenju i/ili vrlo loš školski uspjeh (M=1, 3 ; SD=1, 178 ili 45% srednje i visoko rizičnih) • uključenost u vršnjačko nasilje (kao počinitelj ili kao žrtva) (M=1, 02, SD=1, 197 ili 36% srednje i visoko rizičnih) • zlouporaba droga/alkohola (M=0, 94, SD=1, 201 ili 33% srednje i visoko rizičnih) • činjenje kaznenih i prekršajnih djela (M=0, 84 ; SD=1, 109, odn. 28% srednje i visoko rizičnih) • nesigurna ili dezorganizirana privrženosti (M=0, 81 ; SD=0, 981 ili 28% srednje i visoko rizičnih) • slabe socijalne i komunikacijske vještine/usporen socio-emocionalni razvoj (M=1, 10, SD=0, 898, odn. 27% srednje i visoko rizično), • napuštanje škole (M=0, 54 ; SD=0, 997 ili 19% djece procijenjeno srednje i visoko rizično). Diskrecijska procjena stručnjaka ukupne razine rizika djeteta u odnosu na njegova obilježja i ponašanja (M=3, 01 ; SD=0, 723) ukazuje kako je 25, 5 djece iz uzorka procijenjeno visoko rizičnim, 50, 9%, srednje, 22, 7% nisko, a za 0.9% je procijenjeno da ne postoji rizik. Zaključna procjena ukupne razine razvojnog rizika djeteta (M=3, 04 ; SD=0, 667), dakle, kada se uzme u obzir i rizičnost roditelja i rizičnost djeteta, daje uvid u to kako je 23, 1% obitelji i djece u visokom riziku, 58, 7% u srednjem, 17, 3% u niskom riziku, a za jednog ispitanika (1%) procjenjuje se da ne postoji rizik. U skladu s prezentiranim podacima, postavlja se pitanje kakvu sada intervenciju dobivaju ova djeca i obitelji, a kakvu bi, s obzirom na procijenjene potrebe, trebali dobivati. Prema razini rizika trebalo bi biti najviše mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu i mjera intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu pa bi bilo korisno vidjeti je li to zaista tako, odnosno jesu li potrebe usklađene s intervencijama. A kad je tek riječ o mjeri intenzivne stručne pomoći i nadzora pitanje je kako ta mjera funkcionira u praksi i provodi li se uopće na način kako je zamišljena. Što se tiče kvalitativnog dijela projekta, istraživački ciljevi definirani su kako slijedi: utvrditi u koje intervencije su obitelji bile uključene ; istražiti iskustvo obitelji s dosadašnjim intervencijama ; istražiti intervencijske potrebe obitelji ; provjeriti mogućnost definiranja kompleksnih intervencija za obitelji u riziku. U tu svrhu tematskom analizom obrađeno je 10 grupnih obiteljskih intervjua kao i 43 ispunjena Protokola za opis poduzetih intervencija za dio obitelji iz sustava socijalne skrbi, a vezano uz intervencije poduzimane prema ispitanicima koji su bili obuhvaćeni kvantitativnim dijelom istraživanja (rezultati Protokola prikazani su u Okviru 1). U intervjuima je sudjelovalo 10 obitelji u riziku (ukupno 33 sudionika) s područja Zagreba i okolice čiji je kriterijski član (dijete) bio uključen u neku od intervencija sustava socijalne skrbi ili mentalnog zdravlja. Kada je riječ o dosadašnjim intervencijama sudionici intervjua navode niz intervencija u koje su kao pojedinci (dijete/roditelj) ili kao obitelj bili uključeni, pa se nameće zaključak da je društvo, u najširem smislu te riječi, poduzimalo i poduzima različite i brojne intervencije s ciljem pomoći obiteljima, odnosno, pojedinim članovima obitelji da se bolje nose s problemima i rizicima kojima su izloženi i to u raznim sektorima: odgoj i obrazovanje, socijalna skrb, zdravstvo, policija i pravosuđe i civilni sektor pri čemu je broj intervencija u civilnom te odgojno-obrazovnom sektoru najopsežniji. Uz to, najveći broj intervencija usmjeren je na dijete, zatim na roditelje dok sustavnog pristupa u radu s obiteljima ima vrlo malo. Okvir 1. Rezultati analize Protokola za opis poduzetih intervencija za dio obitelji iz sustava socijalne skrbi Analiza Protokola za opis intervencija donosi zanimljive uvide: intervencije su brojnije prema djeci (uglavnom se izvršavaju u sektoru socijalne skrbi, a katkad i u okviru zdravstva) nego roditeljima/obitelji. Često se u praksi primjenjuje slijepo slijeđenje načela postupnosti umjesto najboljeg interesa djeteta i individualizacije pa ne čudi da su intervencije često neusklađene s potrebama i neučinkovite što su pokazali podaci u protokolu. Djeca u Centru za pružanje usluga u zajednici Dugave-Zagreb imaju viši razinu rizičnosti nego njihovi roditelji, dok je slika obrnuta kad je riječ o centrima za socijalnu skrb, gdje je razina rizičnosti roditelja/obitelji viša nego kod djece. Osim toga, utvrđeno je da su obiteljske intervencije rijetke (najčešće su to: novčana pomoć, savjetovanje roditelja, izdvajanje djeteta iz obitelji), nema sustavnog pristupa u radu s obiteljima a poduzete intervencije su neumrežene i fragmentirane. Prema podacima u protokolu moglo se zaključiti da nedostaje evaluacija učinkovitosti intervencija prema konkretnim parametrima. Velik broj obitelji je godinama u tretmanu centara za socijalnu skrb (ponekad čak i više od 10 godina), no promjena na planu ponašanja i u obitelji uglavnom nema tako da se problemi u ponašanju djeteta gomilaju i progrediraju. Iskustva obitelji s dosadašnjim intervencijama idu u dva smjera: jedan smjer izjava sudionika govori o postojećim intervencijama kao dobrodošlim (pozitivno iskustvo s dosadašnjim intervencijama), ali nedovoljnim. To nezadovoljstvo proizlazi iz činjenice da je tih intervencija premalo, da su previše rijetke, da traju prekratko, da nisu dovoljno intenzivne, da su nedostupne, odnosno, nedovoljno je tih intervencija u odnosu na to što roditelji i djeca procjenjuju da je njima, obzirom na potrebe, potrebno. Drugi smjer govori o izostanku potrebnih i primjerenih intervencija (negativno iskustvo s dosadašnjim intervencijama) i to na svim razinama i u različitim sektorima (odgoj i obrazovanje, civilni sektor, socijalna skrb, mentalno zdravlje, pa i policija i pravosuđe). Kada (članovi) obitelji govore o potrebnim intervencijama, sudionici navode da je nužno uskladiti intervencije s potrebama (za intenzivnije probleme trebaju intenzivnije i različite intervencije). Sudionici znaju što im sve predstavlja problem (trebaju pomoć u odgoju, komunikaciji, nedostaje im roditeljski autoritet, ne znaju se nositi s anksioznošću, ADHD-om...), ali ne i kakva intervencija bi im pomogla, odnosno, u skladu s iskustvom, kako je ranije rečeno, očekuju puno veću pomoć stručnjaka. Nadalje, evidentna su i različita očekivanja pomoći/intervencija od strane različitih članova obitelji (roditelji žele intervenciju za dijete i očekuju da se dijete promijeni, dok dijete to isto želi i očekuje od roditelja) te su prisutne suprotstavljene perspektive roditelj – dijete. Od stručnjaka očekuju više razumijevanja i suradnje s njima, a također i više suradnje stručnjaka iz različitih institucija međusobno. Također, navode potrebu lakše dostupnosti opsežnijih podataka o postojećim intervencijama na internetu. Zaključno, i iz opisa vrsta i razina rizika kroz Listu rizika, ali i kroz obiteljske intervjue te Protokole, uočava se da je riječ o obiteljima s puno problema / rizika i ti su rizici, najčešće, prisutni na brojnim razinama i u većini životnih područja, iz čega proizlazi da su i potrebe obitelji/pojedinih članova, kompleksne i na brojnim područjima (odgoj, obrazovanje, mentalno zdravlje, slobodno vrijeme, pomoć u kući...). Svakako treba naglasiti da se u tim obiteljima nailazi i na brojne jake strane i snage na svim navedenim područjima, odnosno kod jednog ili više članova (djeteta/djece, pojedinih roditelja ili roditeljskog para, obitelji, pa i zajednice). Posebno se to odnosi na orijentaciju roditelja na pomoć djeci, traženje pomoći, rad „na sebi“, prihvaćanje intervencija, međusobnu ljubav i zajedništvo, kao i na ponekad vrlo dobar materijalni, stambeni i socijalni status obitelji, što sve treba imati u vidu prilikom procjene potreba i provedbe intervencija. Sumirajući sve navedeno, izdvajamo neke od praktičnih smjernica proizašlih iz ovog istraživanja: • Nužnost adekvatne i pravovremene timske procjena potreba za intervencijom osoba/obitelji s kompleksnim problemima: (individualno/sustavno ; individualni i grupni/sustavni pristup obitelji uz primjenu različitih metoda i tehnika (samoprocjena/procjena), obiteljski dijagnostički i tretmanski intervju: bogati podaci koji doprinose upoznavanju obiteljskih potreba, uloga, odnosa moći, komunikacijskih obrazaca ; emocionalne klime i emocija ; funkcioniranja itd., participacija (članova) obitelji, usklađivanje perspektiva članova obitelji ; upoznavanje članova obitelji, katarzičan je i omogućuje samouvide, potiče samosvijest članova obitelji i osnaživanje obitelji (intervencija, a ne samo metoda) ; • Nužnost pravovremenih kompleksnih intervencija/tretmana s/u obitelji usklađenog s procijenjenim potrebama koje su usmjerene na više potreba i članova ili cijelu obitelj, te međusobno umrežene i s jasnim ciljevima, sadržajima, metodama, rokovima, evaluacijom ; • Sustavni obiteljski tretmanski pristup u kući korisnika uz visoko educirane stručnjake (pri čemu se iz korisničke perspektive komunikacija i unapređivanje obiteljskih strategija suočavanja čine kao ključna područje rada, ali i rad na promjeni obiteljske strukture (uloge, moć, granice)...koja bi u kombinaciji s korištenjem resursa i snaga obitelji/članova/okruženja mogla utjecati na smanjenje rizika u obitelji i facilitrati kapacitet obitelj da se adaptira i počne bolje funkcionirati u budućnosti • Pozitivan pristup (usmjerenost na snage ; obiteljsku otpornost ; spremnost na intervenciju i promjenu) • Proširiti uspješne programe/tretmane/intervencije iz perspektive korisnika (i stručnjaka) - povećati obuhvat, intenzitet, osigurati kontinuitet i dostupnost • Kreirati i ponuditi programe/intervencije koji sada nisu dostupni (za ADHD adolescente, intervencije u obitelji s obitelji, produženi stručni postupak do kraja osnovne škole, ...) • Poboljšati suradnju i umreženost različitih resora, ustanova, stručnjaka koji rade s određenom obitelji, ali i na razini sustava.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Edukacijsko-rehabilitacijske znanosti, Socijalne djelatnosti

POVEZANOST RADA