Naslov
Crkvene rasprave u svjetlu povijesti IV. stoljeća
(Ecclesiastical Debates in the Light of the History of the Fourth Century)

Autori
Grijak, Zoran

Izvornik
Latina et Graeca (0350-414X) 1 (1990), 36; 3-18

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, stručni

Ključne riječi
Rimsko Carstvo ; Kršćanstvo ; Konstantin I. Veliki ; Milanski edikt ; Nicejski sabor ; crkvene rasprave
(Roman Empire ; Christianity ; Constantine I (Constantine the Great) ; Edict of Milan ; Council of Nicaea ; Ecclesiastical Debates)

Sažetak
U radu su istražene okolnosti koje su pridonijele priznavanju kršćanstva zakonitom religijom u Rimskom Carstvu tijekom IV. stoljeća. Istaknuto je kako je kršćanska institucionalna organizacija, koja je još od II. stoljeća slijedila administrativnu podjelu Carstva, u znatnoj mjeri pridonijela tome da je do koegzistencije Crkve i države u vrijeme rimskoga cara Konstantina I. Velikog (306.-337.) došlo bez većih potresa. Među ostalim čimbenicima širenju kršćanstva je znatno pridonijela i “pax Romana”, naime, ono je bilo olakšano samom povezanošću i cjelinom Rimskog Carstva. Evanđelje se širilo po prostranom području koje je Rimsko Carstvo već bilo ujedinilo kulturno i politički i koje je, osim toga, posjedovalo jedinstvene (ili gotovo jedinstvene) zakone, jedinstvenu državnu upravu, jedinstven jezik i jedinstvenu mrežu cesta. Sve navedeno vodilo je k približavanju univerzalne države i univerzalne Crkve, jer je univerzalna Crkva garantirala takvoj državi ne samo političko, nego i kulturno i duhovno jedinstvo. Također je širenju i utjecaju kršćanstva pridonijela promjena socijalne strukture sljedbenika kršćanstva, s obzirom da je još u II. stoljeću prvobitnu židovsku jezgru kršćanskih zajednica zamijenila grčko-rimska jezgra. Crkveni oci III. stoljeća respektiraju državnu vlast. Klement Aleksandrijski je prema poganskoj državni načelno lojalan, priznaje dužnost poreza i vojne službe, a Origen u Rimskom Carstvu nalazi providnosnu zadaću, držeći da su njegovo jedinstvo, u kojemu se našao ondašnji kulturni svijet i “pax Romana”, koja u njemu vlada, po Božjoj volji utrli put kršćanskoj misiji, te da tako Carstvo napokon služi kršćanskoj vjeri. Iznimno važna okolnost za priznanje kršćanstva zakonitom religijom i proglašenje Milanskog edikta, kojim je Konstantin I. Veliki 313. izjednačio kršćanstvo s drugim zakonom priznatim religijama u Carstvu, bila je sadržana u tome da je Konstantin Veliki počeo razmišljati o načinu privođenja Katoličke crkve državi i traženju prikladnog oblika zajedničkih odnosa, koji bi odgovarali njegovoj predodžbi o obostranom poslanju. Također je na osnovu povijesnih vrela sasvim nepobitno da se kod njega razvilo uvjerenje da mu je povjerena osobna misija od kršćanskog Boga, da djeluje u interesu kršćana, kao i predodžba kojom je prosperitet rimske države doveo u izravnu vezu s jedinstvom unutar Crkve. Ukoliko se sve to ima u vidu, razumljivije je i sve veće njegovo uplitanje u doktrinarne sporove unutar same Crkve, kao i u vrlo kompleksne i intenzivne crkvene rasprave koje se u tom razdoblju razvijaju, a predmet su šire analize ovoga rada, kao i njegov velik interes za definiranje doktrinarnih pitanja, odnosno temeljnih principa vjere, što je najviše došlo do izražaja u njegovu sazivanju Nicejskog sabora 325., I. ekumenskog sabora u sklopu Katoličke crkve, na kojemu su osuđene različite hereze, napose arijanizam i prihvaćen Nicejski simbol vjere, o istobitnosti Boga Oca i Boga Sina.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA