ţ7#‘Sľ<tw Ď°f°f°fŹąx˛n6˛¤äłˆłˆłˆ8łŔ4łô"´´4´Jxłˆ´Â ´âľ*ľ1ąŠäľ´řľľľ1 ľľľľľľ MIROSLAV GLAVIČIĆ TRI RIMSKODOBNA NATPISA IZ SENJA Miroslav Glavičić UDK:930.27:904"652"(497.5 Senj) Filozofski fakultet u Zadru Izvorni znanstveni članak HR 23000 Zadar Ur.: 1996-11-14 Pri inventarizaciji kamenih spomenika iz porušene crkve sv. Franje u Senju uočena su tri rimskodobna natpisa. Obrađujući ih u članku, autor donosi restituciju njihova teksta, datira ih i posebno analizira podatke koje donose. Natpisi koje postavljaju Marko Gnorije Satir (M. Gnorius Satyrus) svojoj kćeri Gnoriji Sekundini (Gnoriae Secundinae) i Flavija Prokula (Flavia Procula) svome mužu Justu rodom iz Neapolisa (Iusto Neapolitano) su nadgrobni. Prvi natpis datira se u polovicu 2. st., a drugi natpis na kraj 3., odnosno početak 4. st. Spomenute osobe na ovim natpisima istočnoga su podrijetla, a u tom je kontekstu posebno zanimljiva pretpostavka da je Iustus bio kršćanin. Treći natpis spada u grupu natpisa javnog karaktera, a govori o proširenju svetišta (aedem ampliavit) boga Libera. Datira se okvirno u 2. st. Crkva sv. Franje sagrađena je, zajedno sa samostanom, godine 1558. kao nadomjestak za crkvu i samostan sv. Petra koji su, kao i sve druge građevine koje su se nalazile izvan gradskih zidina, nekoliko godina ranije razgrađeni da bi se dobio prijeko potreban i kvalitetan građevinski materijal od kojega je sagrađen ponos i simbol grada Senja - tvrđava Nehaj. Osim što se koristila za obavljanje kršćanskoga kulta, crkva sv. Franje bila je i grobljanska, tj. od njezine izgradnje pa do otprilike kraja 18. st. u njoj su pokapani najugledni senjski građani, od kojih su mnogi bili slavnoga uskočkog podrijetla. Mjesta njihova ukopa obilježena su kamenim nadgrobnim pločama, koje su, uz vrijedni inventar koji je djelomice činio i inventar iz crkava porušenih izvan gradskih zidina tijekom 16. st. (poglavito frankopanske zadužbine sv. Petra, ili je kamena plastika ugrađena kao spolija), davali crkvi uz svetost i dodatni dignitet. Tako je crkva sv. Franje ostala duboko ukorijenjena u svijesti Senjana kao jedna od najznačajnijih svetinja grada. Pobudila je i pozornost znanstvenika pa su izrađeni njezini arhitektonski snimci, vjerni opisi, prijepisi nadgrobnih natpisa i fotografije. To je sreća jer se u Drugom svjetskom ratu zbila velika nesreća. Naime, pri katastrofalnom bombardiranju u listopadu 1943., kada je u ruševine pretvoren velik dio grada, do temelja je srušena i crkva sv. Franje. Kada se pristupilo raščišćavanju ruševina, pod vodstvom dr. Vuka Krajača, ulomci kamene plastike i nadgrobnih ploča iz sv. Franje preneseni su u dvorište Župnog ureda, a manji dio pohranjen je u prizemlju tvrđave Nehaj. U dvorište Župnog ureda deponirani su i spomenici iz drugih sakralnih građevina. Isto tako, tu su privremeno (a nekoliko ih se tu nalazi i danas) pohranjeni i arheološki spomenici na koje se naišlo slučajno pri građevinskim radovima ili su bili otkriveni tijekom arheoloških istraživanja prije nego je 1962. osnovan Gradski muzej. Već više od 50 godina, koliko je proteklo od rušenja crkve sv. Franje, postoji stalna želja Senjana da se uredi taj sveti prostor. Međutim, to još nije učinjeno, jer ranije inicijative nisu uspjele. Želeći pokrenuti rješavanje problematike uređenja prostora crkve sv. Franje, Gradsko se poglavarstvo, odnosno Odbor za zaštitu povijesne jezgre grada Senja, odlučilo na inventarizaciju kamenih spomenika koji su se ranije nalazili u njoj. Posao je povjeren Blaženki Ljubović, koja je na temelju ranijih popisa i vlastitog očevida dokumentirala postojeće stanje te među srednjovjekovnom građom odlično uočila tri rimskodobna natpisa. Objavio ih je Enver Ljubović, ali, budući da natpisi nisu valjano restituirani i interpretirani, a nije korištena ni relevantna arheološka i epigrafička literatura, držim da ih treba još jednom objaviti. Budući da ne želim kritizirati raniju objavu, a poglavito ne želim da se moj članak shvati kao neopravdan i zlonamjeran napad, opisat ću natpise i interpretirati ih onako kako je to uobičajeno u stručnoj literaturi. Dodat ću tome i vlastita razmišljanja i spoznaje do kojih sam došao obađujući sve dosad poznate natpise iz antičke Senije kao i Sl. 1. Natpis Marka Gnorija Satira. istražujući njezinu cjelokupnu arheološku problematiku. Sve one koji dvoje u moju namjeru molim da pročitaju raniju objavu, i usporedvši je s ovom, sami prosude. Dakle, nakon nešto dužeg uvoda, koji je prijeko potreban za bolje razumijevanje članka, slijedi opis i interpretacija triju antičkih natpisa iz Senja. Natpis Marka Gnorija Satira Među kamenim spomenicima iz crkve sv. Franje, pohranjenim u dvorištu Župnog ureda, nalazi se nadgrobni natpis koji je povodom smrti svoje kćeri dao postaviti Marko Gnorije Satir (Sl. 1.). Natpis je uklesan na dobro obrađenoj sivoj vapnenačkoj ploči (veličina: 38(46) x 35 x 11 cm), uokviruje ga trostruka profilacija, a sa strana je, kako se opaža na lijevoj strani, tabula ansata pelte tipa. Nedostaje njezin završetak na desnoj strani, zato tu nisu sačuvane ni profilacije ni završetak natpisa. Otprilike po sredini ploče postoji lom koji je nastao ili pri vađenju natpisa na mjestu nalaza ili zbog pritiska drugih kamenih ploča koje su bile naslagane na njemu. Na površini ploče uočavaju se tragovi crvenkastog bojanja natpisne površine, tj. prednjeg dijela ploče. Opažaju se i neznatni ostaci žbuke, pa se može pretpostaviti da su oštećenja ploče nastala pri sekundarnoj uporabi. Unutar natpisnog polja uklesan je u 4 retka natpis, od kojega je sačuvano: D . M . S . M . G SATYR GNO SECVNDIN . FI A XIIX . V . F . SIBI . ET Visina slova 1. retka iznosi 4 cm, a 2.-4. je 3,8 cm. Kao razdjelnice između sigli i riječi u 1., 3. i 4. retku upotrijebljene su trokutaste distinkcije. Ligatura nema. Na desnom sačuvanom kraju uočavaju se okomite haste slova, i to u 1. retku slova N, u 2. retku slova R i u 3. retku slova L. Unatoč oštećenju natpis je moguće dopuniti i restituirati s gotovo stopostotnom sigurnošću. Naime, na rimskodobnim natpisima zbog ograničenoga prostora natpisnog polja dolazi do skraćivanja riječi, a rabe se i uobičajene kratice za pojedinu vrstu natpisa. Tako je to i ovdje. Jedina je prava nepoznanica gentilno ime, od kojega je u 1. retku sigurno sačuvano G, a u 2. retku GNO, ali tu pomaže relevantna stručna literatura. Usporedbom ovdje sačuvanih početnih slova gentilicija (obiteljskoga imena) s onima koji su dosad poznati u rimskoj pokrajini Dalmaciji, zaključujem da se radi o pripadnicima obitelji Gnorija. Gentilicij Gnorius italskoga je podrijetla, a na našem prostoru zabilježen je u Nadinu (Nedinum), gdje je neki Faust bio oslobođenik Kvinta Gnorija i kao takav preuzeo je, nakon što je postao punopravni rimski građanin, gentilicij svoga gospodara. No vratimo se na početak natpisa gdje stoje sigle posvetne formule bogovima Manima - D(iis) M(anibus) - pojačane siglom S od sacrum. Sljedi ime u nominativu onoga koji je dao postaviti natpis, tj. siglom M označeno predime (Marcus), zatim gentilicij Gnorius i kognomen Satyr(us). Na nadgrobnom natpisu mora se navesti ime pokojnika. To je Gnorija Sekundina, čije je ime zbog pomanjkanja prostora napisano skraćeno u dativu Secundin(ae). Rodbinski odnos s prethodno spomenutim Markom Gnorijem Satirom, čija je bila kćer, doznajemo iz imenice filia, koja je napisana kraticom fil (u dativu razriješeno filiae). Na završetku 3. retka natpisa postoji mala dvojba. Budući da je riječ o nadgrobnom natpisu u kojemu su točno navedene godine života pokojnice, moglo bi se pretpostaviti da je nakon kratice fil još mogla stajati nrp. skraćenica od pridjeva u dativu ženskog roda defunctae. No kako se ne može pouzdano odrediti stvarni broj slova koji je mogao stati do kraja natpisa, moguću dopunu umrloj, jer je to jasno iz konteksta pa se ne bi baš ništa bitno promijenilo, u restituciji neću uzeti u obzir. Na nadgrobnim natpisima može se navesti broj godina života pokojnika. Ovdje je to navedeno siglom A (annorum) i brojem XIIX. Rimski broj osamnaest može biti dvojako napisan: oduzimanjem od broja dvadeset (duo-de-viginti), kako je tu učinjeno, ili dodavanjem na broj petnaest, kako to danas činimo (XVIII). Pri kraju natpisa nalaze se za nadgrobne natpise uobičajene sigle formule v(ivus) f(ecit), a natpis završava također na nadgrobnim natpisima uobičajenom formulom sibi et [suis]. Natpis u restituciji glasi: D(iis) M(anibus) s(acrum) M(arcus) Gn[orius] / Satyr(us) Gnor[iae] / Secundin(ae) fil(iae) / a(nnorum) XIIX v(ivus) f(ecit) sibi et [suis]. U prijevodu: Posvećeno bogovima Manima. Marko Gnorije Satir Gnoriji Sekundini, kćeri od 18 godina (koja je umrla u 18. godini), sebi i svojima, učinio je za života. Već je na prvi pogled uočljivo da su slova natpisa isklesana u pravilnim vodoravnim redovima, s neznatnom razlikom u visini, lijepom kapitalom, brižljivo i kvalitetno. Čini mi se da postoji više elemenata u oblikovanju i duktusu slova koji upućuju na 2. st. nakon Krista. Kako se tu ipak radi o nadgrobnom natpisu lokalne provenijencije, a dataciju natpisa na temelju paleografskih karakteristika mogu dati samo najiskusniji, ne bih se upuštao u paleografsku analizu. Kvaliteta izrade očituje se i u izradi profilacija, a dojam upotpunjuje fino obrađena cjelokupna površina ploče. Okvirnu dataciju natpisa možemo odrediti pomoću epigrafskih karakteristika. Navodim samo dvije najbitnije. Najprije je to posvetna formula bogovima Manima, koja se, nakon pojave koncem 1. st., u ovako skraćenom obliku (D M ili D M S) uobičajila na nadgrobnim natpisima našega područja već na prijelazu iz 1. u 2. st., i drugo, skraćena formula v(ivus) f(ecit), uz dopunu sibi et suis, odlika je natpisa iz ranoga principita, tj. vremena do oko godine 160. nakon Krista. Tako su utvrđene donja i gornja granica datacije, odnosno natpis datiram u razdoblje od početka do sredine 2. st. Za dataciju je često važna i onomastička analiza i ranije spoznaje. Naime, kognomen Satyrus upućuje na osobu istočnoga, grčkoga, odnosno maloazijskog podrijetla, i nižeg socijalnog statusa. U našim krajevima pojavljuje se samo sporadično, kao npr. u Saloni gdje je zabilježen jedan oslobođenik istoga imena. Ponavljam kako je u Nadinu također zabilježen oslobođenik nekog Gnorija. Zato zaključujem da je Marko Gnorije Satir, oslobođenik istočnoga podrijetla, istaknuvši se u službi nekog Gnorija, nakon što je postao punopravni rimski građanin došao u Seniju ili je tu zaslužio svoje građansko pravo. Bilo jedno ili drugo činjenica je da je sposoban i poduzetan čovjek imao što raditi u pomorskom i trgovačkom gradu poput Senije. Dokazano je da u 2. st. dolazi do snažnog gospodarskog i svekolikog razvoja Senije, te da u njoj postupno i Orijentalci, kao što je Satir, preuzimaju u ukupnosti javnoga života grada ako ne vodeću a onda ravnopravnu ulogu s Italicima. Držim da i ovo razmišljanje pruža čvrsti oslonac navedenoj dataciji, a ako bih morao biti konkretniji, skloniji sam dataciji natpisa u razdoblje oko polovice 2. st., nego nekoj ranijoj. Natpis Flavije Prokule U Crkvi sv. Mateja, za koju se danas ne zna gdje se nalazila, pronađen je natpis koji postavlja Flavija Prokula svome mužu Justu rodom iz grada Sl. 2. Natpis Flavije Prokule (CIL III, 3019). Neapolisa (Sl. 2.). O natpisu se pisalo na temelju podataka iz literature i prijepisa u CIL-u, dok pri nedavnoj inventarizaciji građe iz crkve sv. Franje nije nađen njegov donji lijevi dio. Radi se o ploči od bijeloga vapnenca (sačuvane dimenzije iznose: 38 (gore) i 22 cm (dolje) x 35 x 11 cm) na čijoj se površini nalaze ostaci žbuke, koja dokazuje sekundarnu uporabu. Na natpisnom polju, koje uokviruju profilacije, djelomice su sačuva četiri posljednja retka natpisa: NAPO S F . VIVA TVIVM . IT Slova su duboko i prilično nemarno uklesana, što uz lošiju kvalitetu vapnenca, grublju površinu i oštećenja nastala sekundarnom uporabom i kasnije tijekom pohrane daje dojam rustičnosti. U 2. i 3. sačuvanom retku između riječi su distinkcije. Ligatura nema. Za restituciju sačuvanog teksta, kao i natpisa u cijelosti, pomaže prijepis u CIL-u. U 1. sačuvanom retku vidljiv je neznatni ostatak okomite haste slova L. U 4. sačuvanom retku, možda zbog oštećenja natpisne površine, a možda su bila isklesana u 3. retku, ne razabiru se slova SV (po/suit) kako bi se to očekivalo prema prijepisu u CIL-u. Natpis u restituciji glasi: [Flavia Pro / cula Iusto / coniugi suo] / N(e)apol[itano] / s(ibi) f(ecit) viva [ti] / tulum [po / su]it. U prijevodu: Flavija Prokula svome suprugu Justu N(e)apolitancu i sebi učinila je živa, tj. za svojega života, i postavila natpis. Držim da pri ovakvoj restituciji natpisa, koja je dosad i više puta objavljena, postoji nelogičnost. Naime, pojavljuju se dva glagola, koji su, doduše, po značenju različiti, ali u kontekstu u biti srodni. K tome su još i oba glagola karakteristična za nadgrobne natpise. Možda se baš u tome krije razrješenje nelogičnosti, jer tražeći moguće analogije na natpisima koje sam pregledao, nisam naišao da se na nekom natpisu pojavljuju ta dva glagola. Osim toga oblik fecit, povezan sa siglom v pridjeva vivus, 3, karakterističan je za razdoblje ranoga, a oblik posuit za razdoblje kasnoga principata. Značajno je i da se na natpisima kasnog principata susreće neskraćeni nominativ pridjeva vivus, odnosno viva. Budući da između slova S i F nema distinkcije, čini mi se logičnim pretpostaviti da je došlo do greške pri pisanju, odnosno umjesto F treba biti E. U rimsko doba rijetki su bili oni koji su znali čitati i pisati, a klesar koji je izrađivao nadgrobne i druge spomenike s natpisom nije to trebao znati. Bilo mu je dovoljno da na temelju napisanog predloška zna lijepo precrtati i isklesati slova. Pri tome su moguće greške, pa je i u ovom slučaju zbog sličnosti slova E i F (a možda ni predložak nije bio točan) došlo do njihove zamjene, odnosno klesar je pogriješio. Ako je moja prosudba točna, a predložena restitucija valjana, završetak natpisa glasio bi: se viva titulum posuit. Pri ranijim objavama natpis nije točno datiran, a pogriješilo se i kod određivanja narodnosne pripadnosti spomenutih. Razlog je pogrešnom datiranju carski gentilicij Flavius, koji su dobivali oni (oslobođenici i vojnici po prestanku vojničke službe) koji su građansko pravo stekli od Flavijevaca, odnosno cara Vespazijana, Tita ili Domicijana. Dakle, na temelju gentilicija natpis je datiran na kraj 1. ili početak 2. st. Imena supružnika (Procula i Iustus) latinska su, pa se samo po sebi nametnulo njihovo italsko podrijetlo. Iustus se još zvao i Neapolitanus zato što je bio rodom (ili je došao od tuda) iz grada Neapolisa. Budući da je u Rimskom Carstvu bilo mnogo gradova istoga naziva, nije se moglo točno odrediti na koji se to Neapolis odnosi. Ipak, budući da se radi o "Italicima", najlogičnije je da se taj grad identificirao s Neapolisom u Kampaniji, tj. današnjim Napuljom. Sve to navodim kako bih pokazao da se, jer ranija datacija i proglašavanje supružnika Italicima ima osnova, može lako upasti u zamku pa onda i pogriješiti. Tu, za sada samo pretpostavku, nastojat ću obrazložiti. U Saloni, glavnom gradu rimske pokrajine Dalmacije, čija je sačuvana epigrafska građa daleko najbrojnija, čest je gentilicij Flavius. Epigrafičkom analizom dokazano je da su brojniji oni koji se datiraju u razdoblje kasnoga nego oni datirani u rani principat. Dokazano je, također, da su brojni salonitanski Flaviji došli s Istoka ili su bili istočnoga podrijetla. I kognomen Proculus (Procula) dokumentiran je na brojnim salonitanskim natpisima iz doba kasnoga principata, a i inače je u cijeloj Dalmaciji jedan od najčešćih. Iustus je latinski kognomen, ali, budući da je bio posvuda raširen, mislim da njegova pojava na natpisima iz kasnog principata više ne mora značiti i italsko podrijetlo pojedinca. Stoga sam skloniji i grad Neapolis, po kojemu se Justo nazivao i Napolitanac, ubicirati u neku istočnu pokrajinu Carstva. Dakle, onomastička analiza pokazuje da se radi o stanovnicima Senije koji su orijentalnog podrijetla (Procula) ili su u nju došli izravno s Istoka (moguće Iustus). Ta činjenica pomiče dataciju natpisa u razdoblje poodmaklog 2. st., odnosno kada se tome dodaju još i epigrafske karakteristike natpisa, o kojima je bilo riječi kod restitucije teksta i koje ga nedvojbeno određuju kao natpis kasnoga principata, najranija datacija je druga polovica 2. st. nakon Krista. Muškarac je u rimsko doba, ili po rođenju ili nakon što je postao punopravni rimski građanin, imao tri imena. Tria nomina ima na prethodno opisanom natpisu spomenuti Marko Gnorije Satir, a ovdje spomenuti muškarac zove se Iustus, odnosno ima samo kognomen. Jedno ime oznaka je čovjeka najnižeg socijalnog statusa, npr. roba. Budući da je spomenuti Iustus bio muž Flavije Prokule, koja je očito rimska građanka, on u trenutku sklapanja braka nije mogao biti rob. Osim toga natpis pripada razdoblju kasnog principata kada dolazi do promjena u imenskom obrascu koji se s jedne strane skraćuje, a s druge proširuje. Naime, ograničeni broj rimskih prenomena u širem krugu ljudi gotovo da nije imao razlikovno značenje. Nakon godine 212. kada Karakala dodjeljuje građansko pravo svim stanovnicima Carstva, a s masovnim dodjeljivanjem građanskog prava nastavljaju i sljedeći carevi, pojavljuje se mnoštvo novih rimskih građana s gentilicijima careva koji su im to pravo dali. Obiteljska imena careva (Aelius, Aurelius, Flavius, Septimius) tako su učestala da se na natpisima pišu skraćeno. Dakle, gentilicij u razlikovanju ne znači puno, a prenomen se više i ne piše. Osobe se razlikuju prema kognomenu, ali i tu se, kada je riječ o starim latinskim kognomenima, događa slično kao i s gentilicijem. Zbog učestalosti niti kognomeni nisu dovoljni za razlikovanje, pa se uz njih sve češće javljaju tzv. signa ili supernomina, koja u 4. i 5. st. potpuno prevladavaju. Nešto slično pretpostavljam i za Justa. Naime, latinski kognomen Iustus, koji je bio dovoljan za prepoznavanje unutar obitelji ili užeg kruga ljudi, nije bio dovoljno razlikovan u sredini gdje je osoba istog imena bilo više ili puno. Iz tog razloga, premda postoji pojašnjenje odnosa (bračnog) s Flavijom Prokulom, bila je potrebna dopuna N(e)apolitanus. Držim da je N(e)apolitanus kognomen izveden prema podrijetlu, a ne pravi agnomen ili signum. Ipak, i uloga i značenje su mu isti (Justo Napolitanac, tj. koji je bio rodom iz Neapolisa ili kojega su možda zvali još i Napolitanac). Tako je postignuto da i slučajni prolaznik pokraj groba zna tko je tu pokopan. Na temelju samo jednog imena ne možemo znati kakav je bio društveno-socijalni status pojedinca. U obzir dolaze tri mogućnosti: bio je rob, došljak bez građanskog prava ili kršćanin. Justo je bio oženjen rimskom građankom pa prve dvije mogućnosti otpadaju, a treća se, zbog odsutnosti drugih podataka, može samo smjelo pretpostaviti. Pretpostavku temeljim na dataciji i podrijetlu pokojnika. Naime, gentilicij Flavius može se dovesti u svezu s carevima iz 4. st., a i inače je dokazano da je taj gentilicij jedan od najčešćih koji se tijekom 4. i 5. st. javljaju na natpisima u Dalmaciji. Dakle, ima elemenata za datiranje natpisa u 4. st., a tome se ne bi protivila pojava samo jednog imena, pojačana kognomenom u funkciji supernomena. Da je kojim slučajem to jedno ime kasnolatinsko sa završetkom na ius, poput Honorius, Innocentius, Memorius i sl., ne bi bilo dvojbe da se radi o kršćaninu. Ipak, budući da je kognomen Iustus posvuda raširen i u doba kasnoga carstva, držim mogućim da je dotični zbog podrijetla i datacije natpisa kršćanin, koji to još nije smio otvoreno pokazati. U prilog tome išla bi moguća datacija natpisa na početak 4. st., otprilike u doba Konstantina Velikoga ili njegovih nasljednika. U to doba kršćani tek postaju ravnopravni s drugima, a dok kršćanstvo postane jedina službena vjera, proći će još vremena. Kršćani su građani drugog reda, koji svoje vjerske obrede vrše na skrovitim mjestima i samo u krugu poznatih. Njima je možda pripadao spomenuti Justo čije se kršćansko vjerovanje, radi zaštite obitelji i ukorijenjenog straha od progona koje su protiv kršćana provodili pojedini carevi, nije posebno isticalo. Imajući u vidu razvoj društvenih, vojnih, pa i vjerskih prilika u Carstvu tijekom 4. st., mislim da nije pretenciozno zaključiti da već tada u Seniji postoji manja kršćanska zajednica, koja će se postupno širiti i tek kasnije preuzeti vodeću ulogu. Toj prvoj kršćanskoj zajednici u Seniji mogao je pripadati Justo sa svojom obitelji. Priznajem da za takvu pretpostavku nemam baš čvrstih argumenata, ali je ipak iznosim kao prilog u istraživanju gotovo nepoznatih početaka kršćanstva u Senju. Natpis posvećen bogu Liberu U prizemlju tvrđave Nehaj nalazi se ulomak natpisa koji je odlično uočen kao rimskodobni (Sl. 3.). Postoje dvije mogućnosti kako je tu dospio. Prije je rečeno kako je dio nadgrobnih ploča iz crkve sv. Franje pohranjen u tvrđavi Nehaj, ali kako taj ulomak i veličinom i načinom klesanja slova odudara od onih iz sv. Franje, nije sigurno da je donesen odande. Druga je mogućnost da je pronađen pri restauraciji tvrđave u kojoj je bio ugrađen kao i drugi brojni ulomci arhitekture, grbova i natpisa iz porušenih objekata izvan gradskih zidina. No, ni to nije pouzdano. Kako bilo da bilo, činjenica je da se sada nalazi u tvrđavi Nehaj i da pripada vremenu antičke Senije. Na ploči od bijeloga vapnenca (sačuvane dimenzije: 25 x 36 x 15 cm) uklesan je natpis od kojega su samo djelomice sačuvana tri retka: L AEDEM AM Sl. 3. Natpis posvećen bogu Liberu. Primjetna je razlika u veličini pravilnih slova kapitale, što uz jedino cjelovito sačuvanu riječ natpisa aedem omogućava njegovu djelomičnu rekonstrukciju. Veličine slova L u 1. retku kazuje da se radi o posveti bogu Liberu, čije je štovanje u Seniji potvrđeno već jednim natpisom i nalazom mramorne kompozije u kojoj lik Libera zauzima središnje mjesto. Posvetu božanstvu potvrđuje i riječ aedem u 2. retku natpisa, tj. akuzativ jednine imenice aedes, -is, f. (hram, svetište). U 3. retku jasno se vide slova AM dok se dva sljedeća samo naslućuju, a mogla bi biti PL. Prema tome, u 3. bi retku mogao biti oblik glagola amplio, 1. (proširiti), tj. 3. lice jednine indikativa perfekta aktivnog ampliavit. U djelomičnoj rekonstrukciji natpis bi glasio: L[ib(ero) Pat(ri) ...] / aedem [...] / ampl[iavit ...]. Po svom karakteru, iako ima posvetu božanstvu, natpis ne pripada grupi posvetnih natpisa, nego onih javnih koji su postavljani na građevinama i drugim javnim objektima. Dakle, radi se o munificijenciji - javnoj gradnji. Stoga je rekonstrukciju moguće još hipotetički dopuniti, ali sadržaj se bitnije ne bi promijenio. I ovo što imamo jasno kazuje da se radi o proširenju Liberova hrama koje je netko učinio iz točno određenog razloga, koji je mogao biti naznačen. Šteta što nije sačuvano ime dedikanta, jer se vjerojatno radi o Italiku, koji je očito imao dovoljno novca za tako veliku investiciju, a na taj način mogao je i ispuniti svoju obvezu koju je kao mogući član gradskog vijeća imao prema zajednici. O ubikaciji Liberova svetišta u Seniji zasad postoje dva mišljenja. Više je puta u literaturi to svetište ubicirano u blizinu svetišta Magnae Matris. Za takvu ubikaciju, osim smještaja u samo kultno središte grada, nema čvrstih argumenata. Dijelovi mramorne kompozicije u kojoj središnje mjesto pripada Liberu, pronađeni su u vodospremi rimskodobnog kupališta na Šteli. Prvi natpis koji potvrđuje postojanje Liberova svetišta, pronađen je kao pokrov groba nekropole u Čopićevu naselju. Obje lokacije, napose ona u Čopićevu naselju, poprilično su udaljene od hrama Magnae Matris, odnosno, radi bolje orijentacije, današnje katedrale, da bi se dijelovi mramorne kompozicije bacili u vodospremu na Šteli, odnosno natpis sekundarno upotrijebio pri gradnji groba izvan grada u današnjem Čopićevu naselju. Držim da je svetište u kojemu se nalazila spomenuta mramorna kompozicija sa središnjim prikazom Libera bilo negdje u blizini, ili, preneseno na topografsku situaciju današnjega grada, na prostoru Tvornice trikotaže "Neda" i nogometnog igrališta. U blizini je postojao kupališni kompleks, ali, sudeći prema potezu zidova koji su se ukazali u sjeveroistočnom profilu iskopa Školske športske dvorane, i kompleks drugih zgrada javne namjene. U prilog toj ubikaciji Liberova svetišta, ali opet samo hipotetički, mogla bi ići spomenuta mogućnost da je drugi natpis posvećen Liberu pronađen pri restauraciji tvrđave Nehaj. Poznato je da je Lenković za potrebe gradnje tvrđave porušio sve objekte izvan zidina srednjovjekovnoga Senja. Tako su porušeni samostan i crkva sv. Petra te niz pratećih i drugih zgrada na tom prostoru. Na razgrađene zidove, ili samo temeljne ostatke, rimskodobnih i recentnih građevina nailazili smo i za Sl. 4. Natpis o gradnji kurije antičke Senije pronađen godine 1971. na Širokoj kuntradi. vrijeme vršenja zaštitnih arheoloških istraživanja na prostoru izgradnje Školske športske dvorane. Na žalost, osim dokumentiranja uočenog zbog načina izvođenja iskopa nismo uspjeli ništa konkretnije istražiti. Dakle, postoji mogućnost da ulomak drugog natpisa sa spomenom Liberova svetišta potječe s tog ili obližnjeg prostora. Bilo bi dobro kada bi se pravim istraživanjem ili sretnim nalazom potkrijepila ili osporila izrečena pretpostavka o ubikaciji Liberova svetišta negdje na prostoru oko Sv. Petra ili u njegovoj blizini. Postoji mogunost da se i u Čopićevu naselju nalazio objekt koji može biti u svezi sa štovanjem Libera. Zanimljivo je da na dva natpisa sa spomenom Libera susrećemo tri naziva za njegovo svetište: templum, aedes i aedicula. Postoji razlika u uporabi i značenju tih riječi, no o tome nekom drugom prilikom. Na ulomku natpisa nema epigrafičkih elemenata koji bi pomogli pri njegovu datiranju. Zato se njegova datacija može dobiti samo analogijom sa spomenutim i ranije pronađenim nalazima, koji, dokazujući posebno štovanje Libera u Seniji, okvirno datiraju i ovaj natpis u razdoblje 2. stoljeća nakon Krista. Sl. 5. Natpis sa spomenom puka antičke Senije (CIL III, 3016). * * * Dosad su bila poznata 22 antička natpisa iz Senije. Iako je to mali broj, ipak se njihovom analizom mogu dobiti zanimljivi podaci o svekolikom životu toga važnog antičkoga grada. Prilog daljnjem istraživanju su i dva dosad nepoznata natpisa (natpis Marka Gnorija Satira i posvetni natpis bogu Liberu), dok je treći (natpis Flavije Prokule) bio poznat otprije, ali samo prema prijepisu. Analiza nadgrobnog natpisa, koji Marko Gnorije Satir podiže svojoj u osamnaestoj godini života umrloj kćeri Sekundini, još je jedan dokaz da je u strukturi stanovništva rimskodobne Senije u 2. st. znatan broj onih koji su bili orijentalnog podrijetla. Tu spoznaju potvrđuje i drugi nadgrobni natpis, koji pak svome mužu Justu Napolitancu podiže supruga Flavija Prokula. Pri njegovoj analizi pretpostavio sam mogućnost da je Justo bio kršćanin i datirao natpis na kraj 3., odnosno početak 4. st. Bio bi to najmlađi natpis iz antičke Senije. Treći je natpis još jedna (treća) potvrda postojanja svetišta boga Libera, čiji je kult, sudeći prema nalazima, u Seniji bio posebno štovan. Dakle, ovdje obrađena tri rimskodobna natpisa iz Senja potvrdila su neke ranije spoznaje, ali i otvorila nove pravce u promišljanju ukupnosti arheološke problematike rimskodobne Senije. Do novih spoznaja i zaključaka može se doći samo daljnjim, po mogućnosti konkretnim terenskim arheološkim istraživanjima, koja moraju biti stručna. DREI IN SENJ GEFUNDENE INSCHRIFTEN AUS R…MISCHER ZEIT Zusammenfassung Bei der Inventarisierung der SteindenkmŠler aus der zerstšrten Kirche des hl. Franciscus in Senj wurden drei Inschriften aus ršmischer Zeit erblickt. Der Autor des Artikels bearbeiten sie, restituiert ihre Texte, datiert sie, und abgesondert analysiert die mit den Inschriften gebundenen Daten. Die Inschriften befinden sich auf den Grabsteinen die Marcus Gnorius Satyrus seiner Tochter Gnoria Secundina (Gnoriae Secundinae), und Flavia Procula ihrem Gatten Iustus von Neapolis (Iusto Neapolitano) gesetzt hatten. Die erste Inschrift wird um die erste HŠlfte des 2. Jh-s datiert, und die zweite um die Wende des 3. Jh-s. Die auf den Grabsteinen erwŠhnten Personen stammen aus Orient, und in diesem Kontext ist die Voraussetzung, da§ Iustus ein Christ wŠre, besonders interessant. Die dritte Inschrift gehšrt zur Gruppe der Inschriften von šffenttlichem Charakter, und spricht Ÿber die Erweiterung des Heiligtums (aedem ampliavit) des Gottes Libero. Sie wird um das 2. Jh. datiert. THREE INSCRIPTIONS FROM SENJ FROM ROMAN TIMES Summary While making an inventory of stone monuments belonging to the ruins of St. Francis Church at Senj, there were noted three inscriptions from Roman times. The author, while dealing with this subject in his article, presents the restitution of their texts, dates them and pays special attention to the analyzes of the datas presented therein. The inscriptions, which were engraved by M. Gnorius Satyrus to his daughter Gnoriae Secundinae and by Flavia Procula to her husband Iusto Neapolitano, are being in fact the epitaphs. The first inscription was dated first half of the 2nd c. and the other one the end of 3rd c. resp. early 4th c. The persons, mentioned in those epitaphs, are of eastern origin, but specially interesting assumption in the context is that Iustus was Christian. The third inscription belongs to a group of inscriptions having public character and speaks about enlargement of the sanctuary of the God Liber. It is being dated about 2nd century.  Ante GLAVIČIĆ, Stara i nova groblja, grobovi na području grada Senja i šire senjske okolice (I), Senjski zbornik, 19, Senj, 1992, 86-87.  Mile MAGDIĆ, Topografija i poviest grada Senja, Senj, 1877, 19-29; Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah itd. u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1891, 242-254, br. 808-854, passim; Pavao TIJAN, Senj, Kulturno-historijska šetnja gradom po priloženom tlocrtu, Zagreb, 1931, 34-37; Gjuro SZABO, Arhitektura grada Senja, Hrvatski kulturni spomenici, 1, Senj, Zagreb, 1940, 42-43 i 62-65.  Enver LJUBOVIĆ, Antički natpisi iz Senja, Usponi, povremenik za književnost i kulturu, 12, Senj, 1996, 158-163.  Miroslav GLAVIČIĆ, Natpisi antičke Senije, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 35(20), Zadar, 1994, 55-82, Miroslav GLAVIČIĆ, Antička Senija - spomenici i topografija, magistarska radnja, Zagreb, 1994.  Senjski zbornik znanstveni je časopis u kojemu se obrađuju teme iz raznih znanstvenih područja. Da bi približio arheološku (epigrafičku) temu članka svim čitateljima Senjskog zbornika, tj. ljudima različita interesa i obrazovanja, zbog kojih se također ispisuju stranice Zbornika, i tako ga učinio čitljivijim, ponekad sam u tekstu ili bilješkama dao i nešto šira pojašnjenja, koja se stručnjacima mogu činiti nepotrebnim.  Geza ALF…LDY, Die Personennamen in der ršmischen Provinz Dalmatia, BeitrŠge zur Namenforschung, Neue Folge, Bh. 4, Heidelberg, Carl Winter UniversitŠtsverlag, 1969, 88.  Punopravni rimski građanin imao je tri imena: praenomen (predime), koje se bilježilo početnim slovom, nomen gentile (porodično ime, gentilicij) i cognomen, neku vrstu nadimka koje je u stvari bilo ime po kojemu se netko razlikovao od drugih, ponekad vrlo brojnih, s istim predimenom i gentilicijem. Osobe nerimskog podrijetla kada bi postali rimski građani, npr. robovi po oslobođenju, uzimali su predime i gentilicij onoga koji im je dao građansko pravo, a njihovo pravo ime došlo bi kao kognomen. Takav je po svoj prilici bio slučaj s ovdje spomenutim Satirom.  Isto vrijedi i za brojeve četiri, osam i devet i druge koji se sastoje od navedenih brojeva (Usp. Arthur E. GORDON, Latin Epigraphy, Univ. of California Press, Berkeley - L.A., 1983, 46). Taj za nas danas neuobičajeni način pisanja brojeva dokumentiran je i na drugim natpisima s našega područja, npr. Corpus inscriptionum Latinarum (skraćeno CIL) III, 2075 (Salona) - XIIX; CIL III, 2082 (Salona) - XIIX; CIL III, 2561 (Salona) - XXIIX; CIL III, 2593 (Salona) - XIIX; CIL III, 9392 (Salona) - XIIX; CIL III, 6366 (Bigeste) - XLIIX; CIL III, 15004 (Burnum). Na podacima se najljepše zahvaljujem kolegici Anamariji Kurilić.  Etimološki je, dakako, povezan uz Satira, pratitelja grčkog boga vina, no to nipošto ne znači da se nekoga tko nosi to ime može povezati uz kult Dioniza, tj. njegova rimskoga pandana Libera. To isto vrijedi i za Aurelija Dionizija, koji se spominje na natpisu CIL III, 10055 također pronađenom u Senju.  G. ALF…LDY, Die Personennamen..., 287.  Matija Petar KATANČIĆ, Istri adcolarum geographia vetus e monumentis epigraphicis, marmoribus, numis, tabellis eruta et commentariis illustrata, Budae, 1827, 22, br. 131; Josip KLEMENC, Senj u prethistorijsko i rimsko doba, Hrvatski kulturni spomenici, Monografije, 1, Senj, Zagreb, 1941, 4; M. ZANINOVIĆ, Stanovništvo velebitskog podgorja u antici, Senjski zbornik, 10-11, Senj, 1984, 34; M. GLAVIČIĆ, Natpisi..., 74-75; CIL III, 3019.  Visina slova u 2. sačuvanom retku iznosi 4,5 cm, u 3. retku 3,5 cm i u 4. retku 4 cm.  Sigla f 3. lica jednine indikativa perfekta aktivnog glagola facio, 3, feci, factum (fecit) i 3. lice jednine indikativa perfekta aktivnog glagola pono, 3. posui, positum (posuit).  Prema onom što se vidi, a isto i prema prijepisu u CIL-u, distinkcije su samo između riječi, a niti jedna nije skraćena.  se je akuzativ lične povratne zamjenice.  M. ZANINOVIĆ, Stanovništvo..., 34; M. GLAVIČIĆ, Natpisi..., 74-75.  M. ZANINOVIĆ, Stanovništvo..., 34.  G. ALF…LDY, Die Personennamen..., 38-41.  G. ALF…LDY, Die Personennamen..., 274-275.  G. ALF…LDY, Die Personennamen..., 225.  Na Istoku je bilo više Neapolisa pa nije moguće reći da je Justo bio rodom iz baš nekog određenog. Za Neapolis usp. Paulys RealencyclopŠdie der classischen Altertums-wissenschaften, 1935, 16/2, 2110-2113.  Budući da sam ranije za dataciju rabio termine rani i kasni principat, valja reći da datacija natpisa na početak 4. st. predmnijeva razdoblje dominata, tj. razdoblje nakon godine 285.  Branimir GABRIČEVIĆ, Une inscription inŽdite provenant de Senia, Archeologica Iugoslavica, Beograd, 1956, 53-56; Ante GLAVIČIĆ, Izvještaj arheološkog iskapanja na Šteli u Senju 1972. godine, Senjski zbornik, 5, Senj, 1973, 462-463.  B. GABRIČEVIĆ, Une inscription ..., 56; Julijan MEDINI, Epigrafički podaci o munificijencijama i ostalim javnim gradnjama iz antičke Liburnije, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 3, Zadar, 1969, 51.  A. GLAVIČIĆ, Izvještaj arheološkog..., 462-463.  B GABRIČEVIĆ, Une inscription..., 53.  Miroslav GLAVIČIĆ, Izvješće o arheološkom nadzoru i zaštitnom istraživanju na prostoru izgradnje Školskešportske dvorane u Senju, Senjski zbornik, 22, Senj, 1995, 37-39T. III-VII, Prilog XII.  M. GLAVIČIĆ, Natpisi..., 77. Njima treba pridružiti i dva posvetna natpisa bogu Mitri pronađena kod crkve sv. Mihovila na Vratniku, gdje se u rimsko doba nalazila putna postaja i ispostava carinskog ureda. Za natpise s Vratnika vidi: Šime LJUBIĆ, Rimski nadpisi otkriti tečajem god. 1891. u Hrvatskoj, Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga društva, 15, 1, Zagreb, 1892; Josip BRUNŠMID, Kameni spomenici Hrvatskoga narodnoga muzeja u Zagrebu, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, n.s., 9, Zagreb, 1907, 135-136, br. 237; Josip KLEMENC, Senj u prethistorijsko i rimsko doba, Hrvatski kulturni spomenici, 1, Senj, Zagreb, 1940, 5; Ante GLAVIČIĆ, Arheološki nalazi iz Senja i okolice (II), Senjski zbornik, 3, Senj, 1967-68, 18-21; Karl PATSCH, Lika u rimsko doba, Ličke župe, Gospić, 1990, 86-88 (prijevod na hrvatski: Zlata Derossi); M. GLAVIČIĆ, Natpisi..., 67-69.   M. Glavičić: Tri rimskodobna natpisa iz Senja Senj. zb. 23, 19-34 (1996)  M. Glavičić: Tri rimskodobna natpisa iz Senja Senj. zb. 23, 19-34 (1996)  M. Glavičić: Tri rimskodobna natpisa iz Senja Senj. zb. 23, 19-17 (1996)  M. Glavičić: Tri rimskodobna natpisa iz Senja Senj. zb. 23, 19-34 (1996)  M. Glavičić: Tri rimskodobna natpisa iz Senja Senj. zb. 23, 19-34 (1996)  M. Glavičić: Tri rimskodobna natpisa iz Senja Senj. zb. 23, 19-34 (1996)  M. Glavičić: Tri rimskodobna natpisa iz Senja Senj. zb. 23, 19-34 (1996)  M. Glavičić: Tri rimskodobna natpisa iz Senja Senj. zb. 23, 19-34 (1996)  M. Glavičić: Tri rimskodobna natpisa iz Senja Senj. zb. 23, 19-34 (1996)  M. Glavičić: Tri rimskodobna natpisa iz Senja Senj. zb. 23, 19-34 (1996)  uxăy{6D| M€ƒ /„uxăy{6D| M€ƒ /„uxăy{6D| M€ƒ /„uxăy{6D| M€ƒ /„uxăy{6D| M€ƒ /„-17je\eLsĄd WORDsĄś s ˙˙cĄś#˙Thje\eLsĄd WORDsĄś s ˙˙cĄś#˙ cje\eLsĄd WORDsĄś s ˙˙cĄś#˙c je\eLsĄd WORDsĄś s ˙˙cĄś#˙urje\eLsĄd WORDsĄś s ˙˙cĄś#˙skje\eLsĄd WORDsĄś s ˙˙cĄś#˙ nje\eLsĄd WORDsĄś s ˙˙cĄś#˙ Sje\eLsĄd WORDsĄś s ˙˙cĄś#˙ je\eLsĄd WORDsĄś s ˙˙cĄś#˙ƒje\eLsĄd WORDsĄś s ˙˙cĄś#˙sĄ8m}ąĂŘć ˙ix˘Ľ E FÖ×ôOPQRSn014589<=SU_`cdghno[búűQatvyČÉÜâ÷ţ Ľą <?V\ţřňěňěňěňěňěňěňćŕćŕćŕćňćŕćŕćÚćÔćÔćÔćÔćÔćÔćÔćÔćÔćÚćÚćÚćÚćŕćÚćÚćÚćÚćÚćÚćÚćŕćÚćÚćÚćÚ  @ J  @  €T\dmŰá ­ Ż ° ˇ  Ć!!&!|!}!Č!Ď!Đ!×" "(")"-"L"q"r"w"x"‰"Š""Ž"Đ"Ń"Ő&& &Ľ&Ş'')'5'A(^(e(Ť(Ź)>)?,‹,˘-G-f-i-v-Î-Ó-Ô-Ő/U/V/X/Z/e/f/–/—0ť0Ŕ111ƒ1…1‡1Ž1ş1ż1Ţ2222222-2.úôúôúôúôúôúôúôúîúôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúîúîúôúčâčúôúîúÜúÜúÜúîúôúôúôúôúôúôúôúôúôú  @  J @ W2.20212:2;2B2C2E3P3Q4œ4Ł4ľ4ś4Ŕ4Č4ú55{5€5Š5Ž5§5¨5Ť5Ź5ž5ż666"6#6$6%7d7e7h7i8@8V8Í8Î8˙9::::!:i:o:~:Š;Î;Ď=!=(=)=*>>%>'>.>ł>´>ľ>ť>Ń>Ň?ă?ä@K@R@€@†B&B1B–BœCCEšE E˘EŞEŹEłEľEžG)G.G3G>GŞG°Hźúôúôúôúôîôúôúôúôúôúôúôúôúôîôúôúôîôúôúôúôîôúôúôúôúôúôîôúôîôúôúôîôúôîôîôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúô J  @^HźHĘHŘHćIII!I'KšKĄM"M&M.M6M8MCMEMMM›MĄNžNżR\RxUťUßVHVMVŠV‹WAWBWgWmWžWŹWŢWŕXXXLXVX•XžXĎXĐXŃXäXčXíXďXňXöXúXűY\S\`\a\b]>]?]ł]´^^`|`}b ceňeůeűfff gžgÍgĐgÝgŕgáhhm_úôúôúôúôúôúôúôúôúôúôîôúôčôúôúôâôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúôúôîôîôîôúôîôčôúôúôúôčÜčôÖôîô  @ J   J  @Tm_m—mŚooo*o:o<oNoUocoqowo|o„o†o—p„pŠq8qGq{qŤq˛s0sBsSsfsls{s‹sœtŤtąuvuwuxuˆuŘvvvv2vbvÄv˙w=wzw•wšwžw˝wžwĎwçx/x0xDxZxąxŮxţx˙yyyŚyˇzzz§z¨zŠzˇzę{R{S{‚{‹{ş{Ç{ć{î}†}‡}ˆ}ý~ ~ˇ~Ö~ŕúôîôîôîôîôîôîôîôîôîôúôîôîôîôîôîôčôîôčôîôîôîôîôîôčôîôčôîôîôčôîôîôîôčâôîôčôîôîôîôčôîôîô  J  @  0Y~ŕ~ă"?B^a}€žĄřů€ţ)*7KRSkă‚‚2‚a‚e‚†‚°‚ç‚ń‚ú‚ţƒ ƒ ƒzƒ{ƒƒƒ„ƒşƒĐƒŇƒ×„„'„)„/„2„3„g„l„­„Ž„Ż„ą„Ř„Ů„č„ô… …………-…<…B…C…P…d…m…n…o…{……™…š…›…¨…ź…ÅĆ9†y†’†“†Ă†Ç†Ę†Ů‡!‡*‡Lúôúôúôúôúôúôúôîôúôîôúôîôúôúôúôúôúôúôîôîôúôúôúôúôúôîôúôîôúôîôúôúôîôúôîôúôîôúôîôúôîôúôîôúôúôúô J   @^‡L‡M‡c‡u‡v‡‡Îˆ ˆ5ˆ6ˆ7ˆGˆZˆpˆĆ‰‰‰‰)‰4‰5‰D‰V‰\‰]‰q‰ŢŠŠŠ-Š7‹‹M‹ ‹ÖŒ_ŒzŒŒƒŒĽŒÎoyƒ„†‡‰–žçčéę÷ŽŽHŽIŽJŽKŽXŽ€Ž§Ž¨ŽŠŽŞŽˇŽß   úôîôîôîôúôîôîôúôîôúôîôúôîôúôîôîôîôîôîôîôîôîôččâÜâŐĎâÜâČĎâÜâÁĎâÜâşĎ H“ H’œ H’0  H‘Ä @ ü ü @ @  J I @ijklyĄĘËĚÍÚ+,-.;cŒŽœÄíîďđý‘%‘N‘O‘P‘R‘S•úúôúíçúôúŕçúôúŮçúôúŇçúôúËçúôúÄçž @ H• H•$ H”¸ H”L H“ŕ  H“t @ ü ü&89:;<›ijklmO˘Ł¤Ľ BßŕáâăäĺćçčéęëěíîďđńňóôSoă.úúúúúúóěěěěúúúúúúúăÚŃúúĘÁˇŽŽŽŽŽŽŽŽŽŽŽŽŽŽŽŽŽŽŽŽŽĽž’‰Ž ź 7 ź 7, ź PPź 7 77ź dź 7Šź 7Šź 7Šź 7ź ź 4.@JXsöě"0"Ř#}( ,‹,˘-2-3-4-5-6-7-8-9-:-;-<-=->-?-@-A-B-C-D-E-F-G-v/O/T/_/g/j1Á2G2ĘöííćÜÓĚĂşą¨œ¨“““““““““““““““““““““ŠĚććć¨ww ź 7(ź (ź ´<ź 7 ź 7@´7ź 7ź 7úź 77 ź 7dź ź  M ź  Md+2Ę8X<¤A¸JR\RxUU›UUŁUŚU§U¨UŠUŞUŤUŹU­UŽUŻU°UąU˛UłU´UľUśUˇU¸UšUşUťUßX Y[ĚbŒbbŽbbb‘b’b“b”b•b–b—b˜b™bšb›öíăŮöÍÄťąŞĄ˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜ö…Ä㘘˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜˜ ź7ź <<ź 7ź  gÜź Ü ź  „Ü<ź 7ú ź 7 ź 7Œ ź 7( 77 7(4b›bœbbžbŸb ce•ggŽggg‘g’g“g”g•g–g—g˜g™gšg›gœggžgÝgĺlm_m`mam—m§nÎpłq|q}qŤqłstÁuwvw˝÷÷÷÷÷îĺŰ÷÷÷÷÷÷÷÷÷÷÷÷÷÷÷÷÷ŇČżś°°ŞĄš“Œ…~Ąš“ŒwwöŠź Pź Šź Šź Šź Šź PPź ź ź 77 ź Üdź  P ź7źź <<ź 7,w˝x/xţz§{R}‡ř)Rƒ ƒz„2„­„Ř……B…m…š…Æ’‡Lˆ6‰‰4‰\Š‚ƒ…†ˆ‰çéęŽHŽJŽKŽ§ŽŠŽŞ  iklĘĚÍ+-.ŒŽíďđ‘N‘P‘Q‘R‘S÷đđçđđŢÔđđ÷÷÷đççĚççđçđđđđđĹżşżşł­şł­şł¨şł­şł­şł­şł¨şł¨şł¨şł¨şşĄź Šô ˙ź ô ˙ź ôź ^ŠöŠÜ öŠÜöâÜöŠÜöŠöŠ?˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ Ü˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙óôöŢ EÖOQú |'Ť(>,Ô.–2P4ž5$7Í:Î<)=ł=Ń>ăMžVA[a\>\ł_|gS‹F¸‡0Ű  ˛ Ű ’ť6aŚËö#LŐż‹˝ĺ§ ‹¸0Ű  Ű ’aŐż§§ ˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ ˙˙!˙˙"ßě,2aŒS‘S‘i‘‘•‘Ťkßoě"},2.j7X@HK|TŚXaŒfiKS˙˙×˙˙˙˙t˙˙D˙˙˙˙˙˙W˙˙L˙˙š˙˙ŕ˙˙˙˙Ĺ˙˙˙˙ ˙˙!˙˙"gČ'ˆéJŤ mÎŃ\2.Hźm_~ŕ‡L •úKLMNOPQR.2Ęb›w˝‘SSTUVW €ČÖ×ŘÚÜÝŢéęHH ˙â˙ä+6G{ŢHH d'BA´.h . M . MĹŇ@H -:LaserWriter ÜYuGTimes€QŮQŮ €€QŮ(q÷ÉV ŃŃ