Naslov
Štokavski govor i srpski imperijalizam
(Štokavian speech and Serbian imperialism)

Autori
Matić, Viktor

Izvornik
Treći program Hrvatskoga radia

Vrsta, podvrsta
Ostale vrste radova, popularni rad

Godina
2022

Ključne riječi
štokavsko narječje, hrvatski jezik, Velika Srbija, imperijalizam, pseudoznanost
(Štokavian, Croatian language, Great Serbia, imperialism, pseudoscience)

Sažetak
“Od stoljeća sedmoga, tu Hrvati dišu” – stih je i naziv poznate domoljubno-rodoljubne pjesme Dražena Žanka. O narodu koji se je “šest stotina i neke” doselio na obale Sinjega mora govori i pjesma “Dolazak Hrvata” popularnoga pjevača Marka Perkovića Thompsona. Taj mitsko-epski događaj prikazuju, svaka na svoj način, kultne slike naših slikara Celestina Medovića i Otona Ivekovića, nastale u XIX. stoljeću. U surječju ove teme, romantičarskoga poimanja proto-nacionalne pripadnosti štokavskoga narječnoga kompleksa, zanimljiv detalj Ivekovićeve slike žena je koja podiže dijete, dok se na Medovićevoj slici u desnom donjem kutu ističe starac s guslama na leđima. Riječ je, dakle, o prikazima doseljenja već oblikovana naroda: ratnika sa ženama, djecom i starcima. Te su slike nastale u XIX. stoljeću u kojem se je u historiografiji držalo da su se u ranom srednjem vijeku Slaveni, pa tako i Hrvati, masovno naselili na istočne obale Jadrana i odmah po doseljenju formirali svoje kneževine. Kao dokaz hrvatskoga višestoljetnoga državotvorstva, u Izvorišnim se osnovama Preambule našega Ustava, među ostalim, navodi stvaranje hrvatskih kneževina već u VII. stoljeću. Kako ćemo uskoro čuti, suvremena historiografija uvelike je napustila mišljenje o masovnom doseljenju Slavena, pomaknula doseljenje nositelja hrvatskoga imena na kraj VIII. stoljeća, pa shodno tomu i stvaranje Kneževine Hrvatske u IX. stoljeće. Osim teze o masovnom doseljenju Slavena, u XIX. se je stoljeću u pojedinim intelektualnim i političkim krugovima oblikovala i raširila sad već odavno napuštena romantičarska zabluda, nastala zbog utjecaja dijela rane slavistike, o čakavštini kao izvornom hrvatskom, a o štokavštini kao izvornom srpskom narodnom jeziku. Hrvati štokavci, ikavci i jekavci, na temelju te zablude proglašavani su “genetskim” Srbima. To se je odnosilo i na kasnosrednjovjekovne i ranonovovjekovne Hrvate štokavce koji su sebe i/ili svoj jezik nazivali hrvatskim imenom. Uz poneka radikalnija odstupanja poput spornoga osnovnoškolskoga učbenika u kojem se i kajkavsko i čakavsko narječje hrvatskoga jezika proglašavaju srpskim i izjave srpskoga povjesničara Nikole Žutića da ni čakavci ne mogu biti Hrvati, suvremene srbijanske javne politike bitno ne odstupaju od, implicitna ili eksplicitna, identificiranja štokavskoga kompleksa isključivo sa srpskim jezikom, a torlačkoga narječja sa štokavštinom. Ta nit velikosrpske misli tema je za sebe, a osobe zadojene tom mitomanijom ne može se prosvijetliti. Ono što se, pak, može analizom primordijalna poimanja etničkoga identiteta predmodernih govornika štokavštine, ali i drugih narječja i idioma, jest produbljivanje znanja o našoj vlastitoj prošlosti i jeziku. Ne samo o našoj hrvatskoj prošlosti i jeziku, već i o prošlosti i jezicima mnogih europskih naroda.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija, Povijest, Kroatologija

Napomena
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na
Trećemu programu Hrvatskoga radija.

POVEZANOST RADA