Naslov
Proza pjesnika Ujevića
(The Prose of the Poet Ujević)

Autori
Brlek, Tomislav

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Ja kao svoja slika – diskurzivnost i koncepti autorstva Tina Ujevića

Urednik/ci
Protrka Štimec, Marina ; Ryznar, Anera

Izdavač
Hrvatska sveučilišna naklada

Grad
Zagreb

Godina
2020

Raspon stranica
25-51

ISBN
9789531694018

Ključne riječi
Ujević, M.M. Bahtin, proza, poezija, čitanje, impersonalnost
(Ujević, M.M. Bakhtin, prose, poetry, reading, impersonality)

Sažetak
U osam desetljeća od 1938, kad je objavio dvije zbirke žanrovski raznovrsnih proznih zapisa, Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa, Ujevićeva je proza doživjela relativno slabu kritičku, a takoreći nikakvu književnopovijesnu recepciju. Izlaganje će nastojati pokazati kako, daleko od toga da bi – kao što se to općenito implicitno, a gdjekad i eksplicitno drži – bila nusproizvodom središnje pjesnikove djelatnosti, njegova prozna djela općenito, a naročito dvije komplementarne zbirke, zaslužuju samosvojan status. Budući da donose samo manji dio od nekoliko stotina proznih naslova što ih je Ujević objavio u prethodnih petnaestak godina (inače svom najplodnijem razdoblju), dok je istodobno izvanredno širok raspon (često i disparatnih) tema predstavljen odgovarajućim dijapazonom žanrova – od uzorno obaviještenog leksikografskog prikaza, preko esejističkih promišljanja i teorijskih razmatranja (napose pitanja složene povratne uvjetovanosti poezije i romana), pa sve do metafikcionalnog ispitivanja autobiografskog modusa – nesporna je strogost autorske koncepcije obiju knjiga dosljedno provedena izmicanjem jednoznačnim žanrovskim određenjima. Budući pak da se svi tekstovi odlikuju eminentno dijaloškom koncepcijom, u kojoj subjekt iskaza samosvjesno uprizoruje tenzije aktualne komunikacijske situacije, sustavno osporavajući identifikacijske mehanizme tumačenja, središnji je problem nesumnjivo pisanje shvaćeno kao označivost, a ne kao označavanje ; odnosno, kao proces osvještavanja aporije identiteta, koji svoju posebnost može ostvariti samo kroz ponovljivost, a svoju zbilju predočiti jedino kao fikciju. Polazeći od načelnih uvida N. Fryea o specifičnom obliku anatomije i M.M. Bahtina o heteroglosiji, pokazat će se kako Ujevićeve postavke o sumraku poezije, romanu kao dominantnom književnom obliku, a naročito o impersonalnosti pisanja, nisu nikakve retoričke sljeparije, nego samosvjesni autopoetički iskazi, neslučajno, obilno potvrđeni upravo u istom dijelu vlastitoga djela u kojem su izneseni, koji stoga zahtijeva pomno analitičko čitanje – s dalekosežnim posljedicama po svaki pokušaj razumijevanja cjeline Ujevićeva opusa.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija, Književnost

POVEZANOST RADA